Dr Stipe Suvar o Srbima i aktuelnoj politickoj sceni u Hrvatskoj, politickim prostitutkama

Socijalisticka radnicka partija Hrvatske tek nastaje. Tek treba da pridobije clanstvo i izgradi infrastrukturu. Rat su hteli i Srbi i Hrvati. Srbi se ocajnicki zele vratiti u Hrvatsku, ali im u tome ne pomaze ni jedna drzava

Milan Bunjac

Stipe Suvar, sveucilisni profesor i politicar, dobro poznat siroj javnosti, izabran je nedavno na Osnivackoj skupstini Socijalisticke radnicke partije Hrvatske za predsjednika ove nove politicke stranke. Razgovarali smo s njim o pocetnim koracima i prvim rezultatima njegove stranke, ali i o pogledima na ono sto se na prostoru bivse Jugoslavije dogadjalo proteklih godina, u Hrvatskoj posebno, o karakteristikama hrvatske politicke scene i o faktorima koji bi mogli uticati na njen daljnji razvoj. Evo sta o tome za citaoce “Nase Borbe" kaze dr Suvar.

- Danas je tocno dva mjeseca kako smo osnovali stranku. Odrzali smo Osnivacku skupstinu, usvojili potrebne dokumente, izabrali rukovodstvo i prakticno funkcioniramo kao stranka, bez obzira na neke teskoce.

Da li ima nekih zvanicnih kontakata, da li su na pomolu neki konkretni oblici suradnje sa SDP-om?

- Ne. Mi smo stranka u nastajanju i sada je osnovno da pridobijamo clanove, da stvaramo organizaciju, da gradimo minimalnu infrastrukturu. Poceli smo bez icega, bez ikakvih sredstava, bez prostorija. Radimo na tome i u isto vrijeme djelujemo u javnosti putem istupa i konferencija za stampu, tribina, i to ce se vrlo brzo intenzivirati. Za sada nemam na umu da cemo neke formalne prijedloge dijeliti i upucivati drugim strankama. Ne zuri nam se. Prije svega trebamo se jasno predstaviti na hrvatskoj politickoj sceni, a onda ce nas svatko vrednovati prema svojim kriterijumima.

Za Vasu izjavu da se mogao izbjeci rat cesto se trazi sire objasnjenje?

- Naravno da se mogao izbjeci. Rat je izbio ’91. Ja tada nisam bio vise u politickom zivotu. Prve pucnjave koje su donijele ljudske zrtve, ako se izuzme kosovska situacija, desile su se na katolicki Uskrs na Plitvicama, kada su poginuli jedan hrvatski policajac i jedan pripadnik srpske Teritorijalne obrane. Kasnije se jos vise zakuhalo, doslo je do davljenja onog vojnika u Splitu, do pokusaja upada hrvatske policije u Borovo Selo gdje su docekani pucnjavom i tada je poginulo, cini mi se, jedanaest-dvanaest ljudi. Put u rat, sto se tice Hrvatske time je bio otvoren, samo se radilo o taktickim igrama Tudjman-JNA, Tudjman- Milosevic, trazio se najpovoljniji trenutak jednima i drugima za obracun. A u Sloveniji se vec rat odigrao, kao operetni, kao glumljeni rat. Izgleda da je to sto se u Sloveniji vec odigralo bilo u znaku nekakvog tajnog sporazuma vrha Srbije i vrha Slovenije, da se Sloveniju pusti da ide iz Jugoslavije. I JNA je izgleda znala za to, pa prema tome ona u Sloveniji nije energicno nastupila, nego je glumila rat. U Hrvatskoj je onda rat bio neizbjezan oko sudbine Srba i krajeva koje su manje ili vise nastanjivali. Da je bilo sa hrvatske strane zelje da se rat izbjegne ona ga je mogla izbjeci, udovoljavajuci onom minimumu koji su oni trazili, kulturnu autonomiju i nekakvu zajednicu opcina gdje su bili vecina, dakle, ne dovodeci ih u onaj polozaj u koji ih je dovela. Time su izvazvali golemi strah Srba i njihovo prikljucivanje snagama antibirokratske revolucije, zaklinjanju u Milosevica i pronalazenju nesposobnih ljudi da vode tu stvar i doslo je onda do “bljeskova" i “oluja" i takvih pothvata, gdje je Hrvatska imala snaznu podrsku Zapada. U tom smislu ja mislim da se rat mogao izbjeci, ali kada sam to govorio vec sam bio politicki autsajder, postao sam to jos u ljeto 90, a 1991. godine sedam mjeseci bio sam u gipsu i lezao u bolnici.

No kada se to vec ispodesavalo Vi ste u jednom intervjuu izjavili da je pitanje Srba u Hrvatskoj istorijski svrsen cin!

- Tko, ja to rekao? Ne sjecam se da sam to rekao. Ja sam kao urednik “Hrvatske ljevice" jako mnogo, danima i nocima radio na pripremi materijala, da iznesem dokumentaciju koliko je Srba bilo po pojedinim opcinama u Hrvatskoj. Iznio sam to u “Hrvatskoj ljevici" i napisao jedan tekst, doduse nepotpisan, u kome sam se zgrazao nad sudbinom Srba u Hrvatskoj, ponasanju hrvatskog nacionalizma, ne pravdajuci primitivni nacionalizam i u redovima Srba. Zgrazao sam se nad izgonom Srba iz Hrvatske nakon toliko stoljeca zajednickog zivota i nakon visestoljetne zajednicke borbe Srba i Hrvata. Ja sam rekao jednom, mislim da je to NIN prenio, da se bojim da je to pitanje nazalost ad acta, jer naprosto oni su morali pobjeci jer su otjerani. Ovo sto je ostalo ovdje izlozeno je jednoj nagloj asimilaciji. Na jednoj medjunarodnoj konferenciji u Parizu koju je uz podrsku EU priredila Fondacija Borisa Vukobrata, gdje je bilo rijeci o perspektivama jugoistocne Evrope i Balkana nakon onoga sto se desilo raspadom Jugoslavije, na njihov prijedlog pripremio sam referat o demografskim posljedicama onoga sto se na tlu bivse Jugoslavije zbivalo, posljedicama etnickog ciscenja i etnickog inzenjeringa. Iznio sam podatke, koje sam do tada mogao prikupiti, koji su sam skup frapirali, a nisam se bavio samo Srbima u Hrvatskoj vec preseljavanjima i gubicima u redovima Srba, Hrvata i Muslimana kao tri naroda bivse Jugoslavije koji su medjusobno ratovali, ali i o posljedicama u Sloveniji gdje je takodjer doslo do iseljavanja “juznjaka", kao i o situaciji u Makedoniji. Taj moj referat, inace, objavljen je na engleskom u knjizi “Cijena rata". Tu sam Srbe tretirao u cjelini, jer oni su bili najbrojniji narod bivse Jugoslavije i bili su najvise rasprseni.

Hrvati su za vrijeme “Oluje" prema izvjestajima Gojka Suska u Saboru pod oruzjem imali 232 hiljade ljudi, a u Krajini, prema hrvatskim izvorima, Cervenku i ostalima bilo je pod oruzjem najvise 35 hiljada od cega dosta starcadi, sezdesetogodisnjaka i nesto malo maloljetnika. Prema tome isla je jedna golema snaga, sa jednom golemom premoci na Srbe u Krajini i onda je to, naravno, brzo krahiralo. Ali, izgleda da je tu bio i plan da se Srbi isele pa ce ih svijet ovdje vratiti. To je opet bio pogresan plan. To sto se tada dogodilo bilo je vise rezultat srpske politike nego hrvatske. Htio bih da to bude jasno, jer ta politika je isla na to da Srbi iz Hrvatske odu masovno, a ja ne znam na kakvim racunicama se ta politika zasnivala. Pokazuje se to i sa situacijom u kojoj se sada nalaze ti Srbi iz Hrvatske rasuti po Jugoslaviji. Oni se ocajno zele vratiti, a u Srbiji nema nikakvog ozbiljnog napora da im se u tome pomogne, pa cak i ovaj rasplet u podrucju UNTAES-a govori da Srbija ne zeli stimulirati ostanak Srba, nego da ih potice na iseljavanje. Ako ne bas jasno kroz druge detalje, to se vidi najbolje po tome sto nije na vrijeme proveden postupak o davanju dvojnog drzavljanstva. To bi bitno utjecalo na ostanak ljudi ili bi barem usporilo iseljavanje iz istocne Slavonije. Ja ne mogu shvatiti tu politiku. Ono sto se sada vraca u Hrvatsku, starcad je koja zeli da umre u zavicaju, vise njih se vraca uz pomoc i podrsku medjunarodnih faktora nego uz organiziranu bitku i podrsku Jugoslavije i Srbije. No da se razumijemo, medjunarodne okolnosti i pritisci iz svijeta zbog rjesavanja pitanja u Bosni morat ce se jako uvazavati i ubrzat ce povratak svih raseljenih u podrucja gdje su ranije zivjeli, a to ce utjecati i na znacajniji povratak Srba u Hrvatsku, koliko vec ovoga proljeca i godine. Pitanje povratka Srba je dakle veoma aktuelno, ali ja sam htio posebno apostrofirati sta na tome radi Jugoslavija, da li se za to bori i pitanje je da li joj je to u interesu ili ne. Ja na to pitanje ne znam odgovoriti. A kad je u pitanju hrvatska strana, mislim na oficijelnu politiku, a ako hocete jos i na vecinsko raspolozenje javnog misljenja, svodi se na to da se povratak Srba izigra koliko se god moze.

Tesko shvatljivo, pogotovo uz niz pokusaja da se problem rijesi bez tako teskih posljedica, pocev od Raskovicevog programa pa do Plana Z-4?

- Hrvatska strategija, to se pokazalo posebno u “Oluji" bila je da Srbi sto masovnije odu. Tudjman je bio licemjeran u svojim pozivima “ostanite, mi vam garantiramo prava, itd". On je na kraju “Oluje" trijumfalno krenuo takozvanim “vlakom slobode" za Split i onda je na svim tim stanicama gdje se zaustavljao izrazavao radost sto su Srbi otisli. To se sve moze precizno dokumentirati. I Susak se u Saboru nehoticno pohvalio kako su imali svoje radio-stanice koje su se predstavljale kao srpske i pozivale ljude na bijeg. Sve se to zna. To znaju i u medjunarodnoj zajednici i u Americi i ne mogu se sada praviti da su iznenadjeni. Mozda se moze prihvatiti da su iznenadjeni sto se to desilo na tako drastican nacin.

Sta preostaje Srbima koji i dalje zive u Hrvatskoj? Oni i njihovi lideri, pocev opet od Raskovica pa sada do Pupovca pokazuju da nisu protiv hrvatske drzave, da je dozivljavaju kao svoju domovinu?

- Jovana Raskovica nisam poznavao i nikad ga u zivotu nisam sreo. Do mene su dopirali neki glasovi i vijesti da je bio pod utjecajem Dobrice Cosica, da su bili u prijateljstvu, da je Cosic dolazio kod njega u vikendicu u Rogoznici. Po onome sto ja o njemu znam, on je bio jedan tip pomalo literarni, pomalo razbaruseni, pomalo bezopasni. On nije bio opasna licnost i s njim se moglo dogovarati. Bio je iskocio za onog gotovo mitskog vodju Srba u Hrvatskoj pa je onda umro u Beogradu. Prije toga izasla je njegova knjiga sa mnogo fotografija pod naslovom “Luda zemlja" gdje govori uglavnom o svom narodu, o Srbima. O Pupovcu koji je moj mladji kolega na istom fakultetu ja se posebno ne bih izjasnjavao.

Pred rat su se pojavile primitivne radio-stanice po Krajini od Belog Manastira do one na Petrovoj gori koje su svakodnevno emitirale primitivnu pjesmu “Momo, Momcilo vrati se kad gora prolista u Krajini nema vise komunista". To je bio poziv popu Djujicu da se vrati. Sta se moze desavati jednom obicnom narodu sa takvom propagandom? To su ljudi koji su plemeniti, krasni, koji se nista ne razlikuju od Hrvata, osim onih Hrvata koji su klerikalno toliko zadojeni da su srbofobi bas zbog svoje katolicke klerikalne ogranicenosti.

U Hrvatskoj, prema pojedinim posmatracima, vec duze vrijeme postoji pokusaj da se scena podijeli na dva noseca bloka koje bi formirali vladajuci HDZ i trenutno najjaca opoziciona stranka Ivice Racana. Sta bi to eventualno dvostranacje moglo znaciti za Hrvatsku?

- Sam Tudjman formalno moze biti sef drzave samo jos ovaj mandat, ako izdrzi do kraja. On ima zamisao da hrvatska politicka scena bude po uzoru na Njemacku. Da ima jednu snaznu desnicu ili desni centar, kakvu u Njemackoj predstavlja Kolova koalicija. On bi da njih u koaliciji podrzava nesto sto bi nalikovalo na liberale, kao sto su u Njemackoj liberali jezicak koji ne daju socijaldemokratima da dodju na vlast. Druga je stvar sto sam Tudjman ne moze zamisliti nase liberale da budu kao njemacki. Nasi liberali moraju biti nacionalisticki liberali a onda nisu liberali, to je najbolje pokazao slucaj Budise. On bi da nasuprot tome bude jedna socijaldemokratska stranka. Racanova mu je izgledala dobro, dobro mu izgleda i sada, ali pod uvjetom da je se nikad ne pusti na vlast. To znaci da se pojednostavi scena, da bude bipolarna, da bude jedna opozicija koja nece biti opasna, koja ce biti u neku ruku placena opozicija Njenog velicanstva engleske kraljice. Stoga je i cenzus za ulazak u Sabor postavljen po njemackom receptu pet posto (bio je tri posto) da bi se smanjio broj stranaka koje ce uci u parlament i da bi se postigla ta bipolarnost, ali bipolarnost kakvu je Tudjman zamislio i sa svoje strane gura. A sto se tice druge strane bipolarnosti, socijaldemokrata, koji imaju jedno opterecenje da dokazu da nemaju nikakvu vezu sa Savezom komunista ciji su pravni i imovinski nasljednik, je li, oni su zaokupljeni opet da jedini mogu biti alternativa vlasti i da ce u to izrasti i da ce preuzeti vlast. Oni jesu danas najjaca opoziciona stranka, ali iskljucivo zbog onoga sto se dogodilo sa liberalima i sto se dogadja sa seljacima, koji su zapravo rezervni desni centar HDZ-u. U toj situaciji svima izgleda SDP maltene sto nije pobijedio HDZ i da ce sve zavrsiti krajnjom bipolarizacijom.

Crkva je u hrvatskoj politici takodjer vazan faktor. Kako ocjenjujete kadrovske promjene na Kaptolu i poruke nadbiskupa Bozanica u inauguralnom govoru i sada u Bozicnoj poslanici?

- Crkva u Hrvata ovakva kakva je bila u dvadesetom stoljecu jedna je od najkonzervativnijih dijelova katolicke crkve u Evropi i u svijetu i ona je takva zatecena od dolaska Bozanica za biskupa. Kuharic, od kojeg su stvorili mit je covjek, prije svega skromnih intelektualnih sposobnosti i on je bio konzervativni tradicionalist u svakom pogledu, a drugo, kod nacionalnog pitanja on je bio veliki nacionalist. Sada je Vatikan shvatio da sa takvom crkvom koja je do kraja isla u srastanje s rezimom koji je dosao na vlast kao antikomunisticki sto je Vatikanu bilo vrlo drago, ne moze postici svoje ciljeve na ovim prostorima. Ako ta vlast i u zemlji i u svijetu nije na dobrom glasu, sve vise se kompromitira da je distanca neophodna zbog dugorocnih interesa te crkve. U tome ja vidim izbor ovog novog covjeka, koji dolazi sa strane, kao mlad, a sigurno je dobro obrazovan. Ovim svojim novim akcentima koje je sada unio, Bozanic zeli donekle crkvu promijeniti, ali nisam siguran hoce li ga slijediti sve ono sto se zove Kaptol i sto je Zagrebacka nadbiskupija koja i ima kadrovski postroj od ranije. Prema tome, ne bih rekao da ljudi kao sto je Bozanic za sada ima dovoljno, ali on je tu, on ce se boriti i siriti svoj utjecaj da slijedi vatikansku politiku modernizacije. Ako ne nista drugo za primjenu Drugog vatikanskog koncila, koja je u Hrvatskoj uvijek bila kocena od vrhova klera. No, jedno vam je stanje u vrhu Crkve, a drugo je stanje na terenu. Na terenu je stanje takvo da je pop glavni covjek u svakom manjem mjestu bio on bolji ili gori, on, ako hocete vodi kadrovsku politiku, posebno kada uz rijetke izuzetke blagosilja sve sto radi HDZ. Sve blagosiljaju, svuda su prisutni i vazni, to nije bilo ni u doba feudalizma, to je samo po sebi neodrzivo i mozda ce novi biskup i to shvatiti, jer to, pored ostalog, odbija narod od crkve.