Olga-Olja Simic, upravnik centra Hrvatskog helsinskog odbora za ljudska prava u Kninu

Vladajuca struktura u Republici Hrvatskoj nije srecna sto joj se vraca autohtono srpsko stanovnistvo. Zato se ljudi nastoje obeshrabriti i natjerati da dignu ruke od svega i odu

Milica Zajcev

U prostranom, dobro opremljenom Uredu HHO u Kninu, koji su zenske ruke ukrasile ne samo grafikonima i aktuelnim plakatima o potrebi postovanja ljudskih prava, vec i zivopisno tkanim delovima nacionalne nosnje ovog kraja, Olga-Olja Simic, voditeljica Suradnog centra HHO u Kninu, svakodnevno, ne drzeci se radnog vremena, prima one kojima je zastita i pomoc neophodna. O pocetku rada ovog Ureda ova blaga, uvek nasmejana, spokojna, ali veoma odlucna i hrabra zena kaze:

- Ured Hrvatskog helsinskog odbora za ljudska prava u Kninu otvoren je 1. svibnja 1996. godine sa zadatkom da prati i prikuplja podatke o krsenju ljudskih prava, pomaze osobama koje su zrtve njihovog krsenja, te da na svakom mjestu promice ideje o toleranciji, ljudskim pravima, pravnoj drzavi, demokratskom drustvu i mirnom suzivotu na ovom podrucju.

Tesko je opisati sa malo rijeci sve aspekte problematike ovog kraja. Ukratko, situacija je, uglavnom, teska. Problemi su manje-vise poznati. Za vrijeme Krajine iselilo se autohtono hrvatsko, a u vrijeme “Oluje" autohtono srpsko stanovnistvo. Od nesto preko 12.000 stanovnika grada prije rata u gradu i okolnim selima ostalo je 860 pretezno starih ljudi i vrlo mali broj gradjana hrvatske nacionalnosti. Veci dio hrvatskih starosjedilaca se vratio odmah poslije “Oluje", a zatim se postepeno, a u posljednje vrijeme u sve vecem broju, vracaju i gradjani srpske nacionalnosti. Ono sto predstavlja najveci problem jeste okolnost da je u medjuvremenu aktuelna hrvatska vlast iseljenje srpskog stanovnistva iskoristila za zeljenu promjenu etnicke strukture ovog kraja. Zato su odmah poslije “Oluje" pozvani gradjani iz drugih krajeva Hrvatske da se, uz obecanje mnogih beneficija, nasele u napustene srpske kuce i stanove u Kninu, a zatim je pocelo i masovno doseljavanje Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Da bi sve to imalo i “zakonski" okvir donesen je i poznati Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju odredjenom imovinom.

Kakve mogucnosti za resenje ovog problema pruza danas zakonodavstvo Republike Hrvatske?

- Kljucni clanovi Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju odredjenom imovinom su, kao protuustavni, pod medjunarodnim i drugim pritiscima, prije nekoliko mjeseci ukinuti. Danas imamo situaciju da se Srbima povratnicima priznaje pravo vlasnistva, ali oni ne mogu useliti u svoje kuce, jer su u njima ljudi kojima se mora obezbjediti drugi smjestaj i krug je, za sada, zatvoren. Povratnici cije su kuce privremeno useljene se smjestaju kod rodjaka ili prijatelja i cekaju rasplet situacije.

Kakav rasplet situacije Vi ocekujete?

- Prema izjavama visokih hrvatskih duznosnika ima nekoliko varijanti. Kao prvo, jedan dio bosanskih useljenika vratice se svojim kucama u BiH, kada im se to omoguci. Drugo, jedan dio ce se iz kuca u privatnom vlasnistvu preseliti u drzavne (bivse drustvene) stanove. U njih se, naime, u Kninu uselio veliki broj ljudi bespravno, kao i znatan dio onih kojima su kuce u selima obnovljene. Oni nemaju pravo da zadrze i stan i obnovljenu kucu. Trece, doseljenicima ce se, uz medjunarodnu pomoc, graditi kuce ili dodeljivati krediti za samostalnu gradnju na drzavnom zemljistu. I, kao cetvrto, kupovinom privatnih stanova i kuca od ljudi koji ne namjeravaju da se vrate posredstvom Agencije za nekretnine, osnovane uz supotpis medjunarodne zajednice.

Spomenuli ste bivse drustvene stanove. Kakve su mogucnosti da se oni vrate bivsim stanarima?

- Za sada su te mogucnosti, bar na ovom podrucju, gotovo nikakve. Ostao je jos uvijek na snazi Zakon kojim se ti stanovi oduzimaju stanarima koji se nisu vratili u Republiku Hrvatsku do 27. prosinca 1995. godine. U istocnoj Slavoniji, medjutim, taj Zakon se ne primjenjuje, pa se nadamo da ce se vremenom morati i u ovom pogledu nesto promjeniti. Za sada ostaje mogucnost ostvarivanja prava sudskim putem, odnosno, preko Medjunarodnog suda za ljudska prava. Ali to je dug proces.

Recite nam kakva je starosna struktura povratnika u ove krajeve?

- To su pretezno stariji ljudi koji imaju pravo na mirovinu. To tece dosta uspjesno. Mirovine se, uglavnom, bez vecih problema ostvaruju. Ostaje problem povratka mladjih ljudi. U posljednje vrijeme vracaju se i oni, iako, nazalost, u manjem broju. Istina, imamo primjera da su se vratile cijele obitelji s djecom. To su, uglavnom, oni kojima je netko od obitelji ovdje ostao i sacuvao imovinu. Djeca pohadjaju skolu, i sto nas posebno raduje, u skoli nemaju nikakvih problema. Postepeno polazu neke razlike u jeziku, povjesti i sl. ali to tece, prema izjavama samih ucenika, potpuno bezbolno.

- Kakve su mogucnosti zaposljavanja ovih mladjih ljudi?

- Dobiti posao u Kninu je veliki problem uopce. Privreda u ovom kraju je unistena. Premda je Knin uvijek pripadao nerazvijenim podrucjima Hrvatske, nekada je imao oko 12.000 zaposlenih, od cega preko 3.000 u TVIK-u i na zeljeznici. Danas je u sesnaest kninskih poduzeca zaposleno samo 350 ljudi, a ostali (od ukupno 2.000 zaposlenih) rade u drzavnim sluzbama i zeljeznici. Na Zavodu za zaposljavanje prijavljeno je oko 1.700 nezaposlenih, a oko tisucu obitelji prima socijalnu pomoc. Zato kao veliki problem ostaje pitanje egzistencije mladjih povratnika. Za sada poljoprivreda i obrt ostaju kao jedina sansa. Medjunarodne organizacije pruzaju znacajnu pomoc. Dijele stoku, poljoprivrednu mehanizaciju i alate, a manji broj dobija i privremeno zaposlenje u ovim organizacijama.

Da li Vas Ured u tom pogledu moze nesto uciniti?

- U svojoj nevolji ljudi se obracaju nasoj i drugim lokalnim i medjunarodnim nevladinim organizacijama za pomoc. Cinimo sve sto je u nasoj moci da im pomognemo, interveniramo, dajemo odredjene prijedloge za rjesenje, ali ni drzava, ni lokalna vlast ne pokazuju dovoljno aktivnosti i volje da se problemi pocnu rjesavati. Ne cine to ni u situacijama kada za to ima nekih mogucnosti (na primer, deloziranje bespravno useljenih kuca, zaposljavanje povratnika na otvorena radna mjesta za koji su strucni, a na koja se u pravilu danas dovode kadrovi iz drugih dijelova Republike Hrvatske i sl). Sve tece vrlo, vrlo sporo. Otpori su veliki. Svima nam mora biti jasno da vladajuca struktura u Republici Hrvatskoj nije srecna sto joj se vraca autohtono srpsko stanovnistvo. Zato se ljudi nastoje obeshrabriti i natjerati da dignu ruke od svega i odu, da oni koji se namjeravaju vratiti odustanu od te namjere. Na ovo, naravno, ne treba pristati. Tesko je, ali ljudi treba da se vracaju i, uz pomoc nevladinih organizacija i medjunarodne zajednice, bore za svoja prava. To je jedino rjesenje.

Ovo ste, koliko sam razumela, govorili, uglavom, o situaciji u gradu. Kakvo je stanje u selima?

- Povratnici u sela su u mnogo povoljnijoj situaciji. Oni ulaze u svoje, istina opljackane i devastirane kuce, imaju mogucnosti da obradjuju svoju zemlju. Medjunarodne organizacije im pruzaju pomoc u osposobljavanju kuca za stanovanje. Oni djelomicno opravljaju cak i zapaljene kuce, ukolio se mogu osposobiti za bar privremeni smjestaj do definitivne obnove. Hrvatsko zakonodavstvo takodjer daje mogucnost obnove unistenih i zapaljenih domova gradjana srpske jednako kao i hrvatske nacionalnosti. Nadamo se da cemo i to docekati. U ovom kraju se za sada obnavljaju uglavom, u vrijeme Krajine unistena hrvatska sela. Medjutim, morace se krenuti i u obnovu unistenih kuca gradjana srpske nacionalnosti. Na to se hrvatska vlast obavezala potpisivanjem vise medjunarodnih sporazuma.

Govorili ste o imovini i zaposljavanju. Sa kojim se jos problemima povratnici srecu i u cemu im Vi jos pomazete?

- Mnogi povratnici dolaze u nas Ured odmah po povratku i traze savjete kako i odakle da krenu. Od nas dobijaju odgovarajuce upute sta treba da cine. Cesto interveniramo i pomazemo u slucajevima nailaska na teskoce u dobivanju hrvatskih dokumenata, povratka opljackane imovine, ostvarivanja socijalne i zdravstvene zastite, humanitarne pomoc i sl. Koordiniramo sa medjunarodnim organizacijama u pitanjima obnove porusenih i devastiranih kuca itd. Posebno se aktiviramo i obracamo policiji i lokalnim organima u incidentnim slucajevima i u suradnji sa nevladinim organizacijama nastojimo zastititi ugrozene ljude.

Kakva je bezbedonosna situacija povratnika u ovom kraju?

- S obzirom na veliki broj povratnika s jedne strane i veliki broj hrvatskih doseljenika, koji su takodjer imali razna bolna iskustva u Bosni i Hercegovini i Srpskoj Krajini, s druge strane, opci je zakljucak da je situacija relativno dobra. Bilo je nekoliko tezih napada na imovinu, ima verbalnih i drugih sitnijih incidenata, uglavnom, od strane doseljenika, ali, na srecu, nema ugrozavanja zivota ljudi. Sve se to defacto svodi na zastrasivanje vlasnika imovine od strane onih koji su uselili, jer su svjesni da ce je morati napustiti, a mnogima to ne odgovara. Savjetujemo ljude da tim sitnim izazivanjima i zastrasivanjima ne pridaju veliki znacaj, iako smo svjesni da to nije lako. Ugrozeni pozivaju policiju. Policija redovito i profesionalno intervenira. Medjutim, imamo primjedbi na rad policije u pitanjima pronalazenja i procesuiranja izgrednika, te na sprecavanje pljacke jos uvijek napustene imovine. O tome nastojimo intervenirati na visim nivoima drzave. Moram i ovom prilikom naglasiti da povratnici nemaju gotovo nikakvih problema u komunikaciji sa starosjedelackim hrvatskim stanovnistvom u ovom kraju. Dapace, postoje odredjeni otpori starosjedelaca prema novodoseljenima iz drugih krajeva u ovo podrucje i sa njima je komunikacija otezana. Dio njih se ponasa dosta agresivno i u odnosu na hrvatske starosjedeoce. Zato nije rijetko u internim krugovima cuti izjave: “Neka nam se vrate Srbi, samo neka odu ovi doseljenici".

Mozete li nam reci koliko se ljudi do danas obratilo vasem Uredu za pomoc?

- Za nasu intervenciju i konkretnu pomoc u ostvarivanju svojih prava obratilo nam se do danas oko 600 pojedinaca i obitelji.

I na kraju, kakva je Vasa poruka potencijalnim povratnicima?

- Mislim da sam u svemu dosad recenom bila maksimalno otvorena i jasna. Nadam se da ih zbog toga nisam obeshrabrila u njihovoj namjeri da se vrate. Nasa poruka je: tko god nije sebi i svojoj obitelji stvorio normalne uvjete za zivot u novoj sredini, treba da se vrati u svoj kraj, na svoje ognjiste i da se bori za svoja prava. U tome ce imati i nasu i maksimalnu podrsku svih medjunarodnih organizacija koje djeluju na ovom podrucju. Njihovo pravo na imovinu, zaposlenje i zivot, uostalom, garantuju i vazeci hrvatski zakoni, bez obzira svidjalo se to pojedincima ili ne. Ljudima koji dolaze u nas Ured cesto kazem: “Najgore je proslo. Sad mora biti samo bolje." Istina, ljudi, u prvom redu oni sami, moraju odluciti i imati hrabrosti da svoja prava ostvare. Mi cemo im, ponavljam, u tom nastojanju pomoci svim sredstvima koja nam stoje na raspolaganju. I, na kraju, koristim priliku da svim nasim zemljacima i svim citaocima “Nase Borbe" cestitam nastupajuce blagdane i zazelim mnogo uspjeha u radu i ostvarenju svih zelja u nastupajucoj 1998. godini.