Patrijarsi i vladari - izmedju sukoba i podosljivosti

Zamisljena "simfonija" crkve i drzave, poslije drustvenih promjena u bivsoj Jugoslaviji, ostala je samo iluzija. Svjetovni gospodari ne podnose podsjecanja na bozije poruke, jer se ne uklapaju u statute stranaka na vlasti

Ejub Stitkovac

"Svaka dusa da se pokorava vlastima koje vladaju, jer nema vlasti da nije od Boga, a sto su vlasti od Boga su postavljene", kaze se u Poslanici Rimljanima apostola Pavla ( Rim.13:1). Slicne poruke mogu se naci i u drugim svetim knjigama i spisima. Svjetovni gospodari su ih u najvise slucajeva tumacili jednoznacno i bukvalno. Tako im je odgovaralo.

Na drugoj, pak, strani teolozi i vjerski velikodostojnici su ukazivali da se vlast mora postovati samo u slucaju ako se pridrzava naredbi bozijih i moralnog kodeksa koji iz njih proizlazi. Takvi vladari, istini za volju, bili su rijetkost na svim stranama i u svim vremenima.

Od ponovnog proglasenja Patrijarsije Srpske pravoslavne crkve 1920. gopdine i izbora, iste godine, prvog patrijarha Dimitrija (Pavlovica), celni covjek ove Crkve imao je vise problema sa vladarima, bez obzira na ideolosku pripadnost, nego svjetlih trenutaka u medjusobnim odnosima.

Ukazom regenta Aleksandra drzava je priznala postojanje jedinstvene SPC, koja je do tada bila organizaciono razbijena i cinila prakticno sest odvojenih crkava na juznoslovenskim prostorima.

Za izbor prvog patrijarha donesena je posebna Uredba, a njegovo imenovanje potvrdila je Vlada kao i regent Aleksandar. Istoricari su zabiljezili da se rad na zakonodavnom regulisanju polozaja SPC oduzio zbog razmimoilazenja drzave i crkve oko kompetencija i odredjivanja granice, uslovno receno, drustvenog uticaja najvece duhovne institucije. Sve to stavilo je patrijarha Dimitrija "na zeravicu" i nije mu bilo nimalo lako da pomiri interese svjetovne i duhovne vlasti.

DIMITRIJE (1920-1930)

VARNAVA (1930-1937)

GAVRILO (1937-1950)

VIKENTIJE (1950-1958)

GERMAN ( 1958-1990)

PAVLE (1990)

Opsti je utisak da se patrijarh u prvom periodu nije aktivnije ukljucivao u politicki zivot Kraljevine, jer mu se kao prevashodni zadatak nametnula unutrasnja konsolidacija jedinstvene crkve i pravno regulisanje odnosa sa drzavom. Aktivnije angazovanje patrijarha u politicka zbivanja pocinje ukidanjem parlamentarne demokratije i zavodjenjem "sestojanuarske diktature".

U tom vremenu crkva se "politicki" osamostaljivala, distancirala od vlasti, koliko je mogla, da bi kasnije dosla u direktni sukob s njom oko "konkordatske krize".

Sukob patrijarha Varnave (Petar Rosic), odnosno vrha SPC i vlade dr Milana Stojadinovica zbog konkordata (specijalni ugovor Vatikana sa odredjenom drzavom kojim se regulise pravni polozaj Rimokatolicke crkve u njoj) poceo je kada je jugoslovenska delegacija (25. jul 1935) potpisala ugovor sa Svetom stolicom. Po ocjenama nekih istoricara, Stojadinovic je vjerovao da ce Konkordat u Skupstini proci bez vecih teskoca dok je kralj Aleksandar strahovao od posljedica takvog sporazuma po kome je Rimokatolicka crkva, kako je tumaceno medju arhijerejima i pravoslavnim svestenstvom uopste, trebalo da dobije poseban status.

Dogodila se krvava litija kada je doslo do sukoba svestenika i vjernika sa zandarima. Detalji tog tragicnog i dramaticnog dogadjaja najbolje su opisani u protestu koji je Sveti sinod uputio knezu Pavlu, na Brdo kod Kranja:

"Danas u 6 casova uvece zandarmerija je divljacki napala crkvenu litiju, koja je iz Saborne crkve prosla ulicom da Boga moli za ozdravljenje Njegove Svetosti Patrijarha Varnave, tukuci narod pendrecima i pesnicama. Cak je i episkop sabacki pao na ulici iskrvavljen zandarmerijskim pendrekom. U casu kada Kraljevska vlada dopusta sebi ovako divlje mere, pod kojim se zandarmerijski pendrek podize i na pravoslavne arhijereje u punom ornatu i kad se arhijerejske mitre valjaju po beogradskoj ulici, Sveti arhijerejski sinod kao vrhovna izvrsna vlast sa ogorcenjem protestuje protiv ovakvog u nasoj istoriji nepoznatog skandala, ovakvih postupaka Kraljevske vlade, ocekujuci da ona odmah povuce sve konsekvence iz ovako grubog ataka na ustavna prava Srpske pravoslavne crkve, trazi garancije verskim zakonskim slobodama, inace ce biti prinudjena da do kraja izvrsi svoju svetu duznost skidajuci ovim sa nase crkve i sa sebe svaku odgovornost za posledice koje mogu iz ovakvih zalosnih dogadjaja proisteci."

Patrijarh Varnava umro je od "zagonetne smrti" nekoliko casova prije nego sto je u Skupstini usvojen Konkordat, ali je Stojadinovic, svjestan posljedica, odlucio da ga ne iznosi pred Senat.

Da li je njegov nasljednik patrijarh Gavrilo (Djordje Dozic Medenica) intimno bio na strani Stojadinovica ostalo je nerazjasnjeno. Za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata bio je interniran.

Njemu kao i njegovom nasljedniku Vikentiju (Vitomir Prodanov) najtezi poslovi svakako su bili "uklapanje" Srpske pravoslavne crkve u novi socijalisticko-komunisticki poredak.

Mada je tesko donositi vrijednosni sud koji se od patrijarha najbolje snasao u socijalistickoj Jugoslaviji, na osnovu vise cinjenica moze se zakljuciti da je patrijarh German (Hranislav Coric), zahvaljujuci, izmedju ostalog, i pravnickom obrazovanju, uspijevao da izbalansira odnose sa "ateistickim vlastima", koje su vrsile direktni uticaj na izbor vjerskih poglavara. Izuzetak je Rimokatolicka crkva zbog toga sto papa postavlja najvise crkvene velikodostojnike u cijelom svijetu. Da li se Vatikan konsultovao sa jugoslovenskim vlastima oko pojedinih licnosti poslije normalizacije odnosa, postoje oprecna misljenja i tumacenja.

U vrijeme Germana SPC je cekala vise od dvadeset godina dozvolu za izgradnju, bolje reci nastavak izgradnje, Hrama Svetog Save na Vracaru. Ostao je upamcen po govoru u Jasenovcu, koji bi se mogao uvrstiti u antologiju besjednistva, sa porukom: Prastamo, ali ne zaboravljamo.

Za vrijeme bolesti, poslije lomljena kuka, zamjenjivao ga je mitropolit zagrebacko-ljubljanski Jovan.

Njegova svetost patrijarh srpski gospodin Pavle preuzeo je svetosavski tron u najnesrecnijem vremenu, u novojoj istoriji, za juznoslovenske narode. Izabran je (1990) izmedju vise kandidata i neposredno poslije toga nazvan "Svecem koji hoda". Za autora ovog epiteta smatra se novinar Mirko Mlakar, dakle, covjek iz druge crkve.

Vrijeme ce prosuditi koliko je, i da li je, mogao da utice na sprecavanje tragicnih zbivanja. Isposnicki lik, nenametljiva duhovna snaga koju su zapazali i protivnici crkve, odudarali su od surovosti politickih previranja ciji tragicni finale itekako osjecaju svi bez obzira da li se ubrajaju u "pobjednike" ili "gubitnike". Koliko god je SPC u uvodjenju visepartizma, poslije "sloma komunizma", podrzavala kljucnu politicku licnost u Srbiji, ispostavilo se da od "simfonije drzave i crkve" nema nista. Mozda je zbog toga patrijarh Pavle vidio sansu na drugoj strani Drine, gdje je konkretno u Republici Srpskoj ta "simfonija" bar formalno postojala od pocetka, o cemu svjedoci uvodjenje vjeronauke u skole, stalno prisustvo predstavnika crkve na sjednicama parlamenta...

Najveci problem je u tome sto je konkretno rukovodstvo sa Pala nemilosrdnim unistavanjem Sarajeva, na primjer, pokazalo lice koje se nimalo ne uklapa u biblijski moralni kodeks, a stalno se pozivalo na prisnu saradnju sa patrijarhom i uopste vrhom SPC. Tako je dr Radovan Karadzic cesto ponavljao da ne vuce nijedan potez dok se ne konsultuje sa patrijarhom.

Otvoreni sukob crkve sa vlastima u SRJ, zbog razlicitih pristupa nekim prelomnim dogadjajima, neispunjenih obecanja oko vracanja davno nacionalizovane imovine i jos mnogo cega drugog, patrijarh je tesko mogao da "kontrolise" i "balansira". To je bio jedan od razloga unutarcrkvenih razmimoilazenja, pa i nezvanicnih zahtjeva jednog broja vladika da podnese ostavku. To se, medjutim, moze posmatrati i iz drugog ugla. Naime, polemike sa episkopom rasko-prizrenskim Artemijem, zucne rasprave sa episkopom zahumsko- hercegovackim Atanasijem, licni je utisak, mirisale su na pojavu samokriticnosti i viseglasje, koje nije narusilo sustinsko jedinstvo SPC. Podjela vladika na "meke" i "tvrde" posljedica je prebrze smjene dogadjaja i drustvenih lomova u kojima bi se tesko snasao bilo koji poglavar crkve. Istini za volju, Srpskom pravoslavnom crkvom aktuelne vlasti su, po starom obicaju, pokusale da manipulisu i kad god im to nije polazilo za rukom govorilo se i pisalo o "tamjanu sa mirisom rata". Izbor patrijarha Pavla pozdravljen je od strane tih istih vlasti jer se racunalo da ce biti "salomljiviji" kako zbog svoje posvecenosti molitvi tako i zbog poodmaklih godina.

Koliko god izjava djakona dr Radomira Popovica da je "crkva i dalje jedva tolerisana" obuhvata ukupne odnose crkve i drzave, toliko se moze shvatiti i kao odnos aktuelnih vlasti prema prvom covjeku ove najvise duhovne institucije.