Portret: Sadam Husein, iracki predsednik

Iracki predsednik pokazuje mnogo vecu sposobnost za samoodrzanje nego sto su to predvidjali i bolji njegovi poznavaoci. Ko previse hoce, izgubi obicno i ono sto ima

Ejub Stitkovac

“Zivot je beznacajan bez vodje", “Glasanjem za Sadama, glasate za cast Iraka", neke su od parola kojima su bili preplavljeni iracki gradovi i sela pred referendum o ponovnom izboru Sadama Huseina, prije tri godine. Na mitinzima (bez kontramitinga) upucivane su zestoke poruke stranim neprijateljima i svima onima koji sankcijama “iscrpljuju iracki narod". On je bio jedini kandidat i “ubjedljivo" dobio 99,96 odsto glasova. Nevazecih listica nije bilo. Ovoj velikoj festi prisustovali su i poslanik u Saveznoj skupstini, Jugoslav Kostic, a ispred Socijalisticke partije Srbije, Oliver Potezica.

Tako je Sadam Husein dobio jos jedan sedmogodisnji mandat, ali se time nije isuvise razmetao. Umjesto njega govorili su najblizi saradnici. Visoki funkcioner zaduzen za referendum, Izet Ibrahim, objasnio je da su njegovi sunarodnici glasali za vodju “zato sto ga vole, kao sto i on voli njih".

Iracki zvanicnici objasnili su brojnim stranim novinarima da je referendum korak ka demokratizaciji drustva, najavili raspustanje Savjeta revolucionarne komande, koja vlada Irakom od drzavnog udara 1968. godine, kada je vlast preuzela BAS partija. Prema izjavi ministra za informisanje Jusefa Humadija, trebalo je da se formira i drugi Dom parlamenta s 25 izabranih i tacno toliko imenovanih clanova.

U zapadnim zemljama ponovni izbor Sadama Huseina komentarisan je kao “farsa", a u Iraku kao trijumf. To je bio jedan od povoda razlicitim analizama koliko iracki predsjednik uziva povjerenje svojih podanika i da li ga je, i koliko uzdrmala, medjunarodna izolacija.

Na ovo pitanje tesko ko moze dati argumentovan i potpun odgovor. Zapravo, nemoguce je izvagati da li je sve ono sto se dogadjalo za vrijeme osmogodisnjeg rata sa Iranom, zatim u “Pustinjskoj oluji" i poslije nje razuvjerilo Iracane da se ne moze zivjeti van svijeta ili ih je jos vise ubjedilo da “jak Irak smeta silama zla koje hoce da razbijanjem nase zemlje razbiju arapski svijet".

Olako se prelazi preko cinjenice da je u dobrom dijelu arapskih zemalja suprotstavljanje Iraka najmocnijim zemljama svijeta “uz koje su se prilijepile neke prisipetlje", iracki predsjednik dozivljavan kao “branilac arapske casti i covjek koji se osmjelio da gadja Izrael".

U najnovijoj krizi, u uticajnijim arapskim krugovima za koje se ne moze reci da su radikalni, preovladava misljenje da se “SAD obracunavaju sa Sadamom Huseinom kako to ne bi cinio Izrael, kome je zarka zelja da ga baci na koljena". Istovremeno, tvrdi se da Izrael posjeduje atomsko i oruzje za masovno unistavanje, ali da to “na Zapadu nikome ne smeta". Jevrejska drzava nije potpisnik Konvencije o nesirenju nuklearnog oruzja pa se i to uzima kao argument za prethodne tvrdnje.

Ne ulazeci u razne kalkulacije, koje prate i manje krize nego sto je sadasnja, vecina arapskih drzava nije za ratnu opciju. Za diplomatsko rjesenje je i, po bogatstvu, mocna Saudijska Arabija. Ova monarhija je jedan od najvjernijih “prijatelja" SAD. Isto tako, Egipat od pocetka krize nastoji svim sredstvima da diplomatijom nadjaca oruzje, ali od svega toga malo ima koristi. Rijetko se, naime, dogadjalo da jedna supersila skoncentrise toliko naoruzanja u jedan region, a da ga ne upotrijebi. Povlacenje trideset i jednog clana inspekcijskog tima UN iz Iraka, koji je trebalo da prekontrolise i predsjednicke rezidencije u kojima se navodno krije biolosko oruzje, nagovjestaj je da izjave americkog predsjednika Klintona o mogucem napadu nisu puka retorika.

Doduse, i u SAD se mogu cuti glasovi protiv vojne akcije. Bivsi americki predsjednik Dzimi Karter, izjavio je za Si-Bi-Es da bi bombardovanje Iraka moglo usmrtiti najmanje 100.000 civila. On je, u sustini, postavio eticko pitanje: “Smiju li se civili ubijati zbog jedne politicke licnosti?" Na ovo pitanje arapski analiticari pridodaju jos jedno: “Moze li se jedan Arapin 'tuci u glavu', a na drugoj strani dozvoljavati izraelskom premijeru Benjaminu Netanijahu 'da radi sta hoce'?"

To je jedan od razloga sto su mnogi Arapi, koji Sadama Huseina smatraju diktatorom, u ovom slucaju, ipak, na njegovoj strani. Zapravo, Zalivski rat i sve ono sto je uslijedilo poslije njega stavili su Arape u veliku dilemu: “Kome vjerovati - SAD ili Sadamu Huseinu?"

Karakteristicno je misljenje egipatskog publiciste Muhameda Sajeda Ahmeda:

- Nisu SAD intervenisale samo zbog toga sto je Irak napao Kuvajt (1991), nego i zato sto nestankom bipolarnog svijeta nece moci da se odrze ni stare strukture u arapskom svijetu, u kome postoje male zemlje po stanovnistvu i teritoriji, bez demokratskih institucija, ali prebogate naftom... Arapi s podjednakim pravom mogu mnogo toga loseg da pripisu i Sadamu Huseinu. On na unutrasnjem planu sprovodi represiju, ne vodi racuna o ljudskim pravima, nema demokratije... Medjutim, danas ustati i usprotivi se Zapadu i Americi obezbjedjuje kod vecine Arapa harizmaticnost. Stoga ce vam mnogi Arapi reci da su uz Sadama prosto zbog toga sto su protiv Amerike iako, mozda, ne vjeruju nijednoj strani do kraja".

Sadam Husein ima dobro razradjenu politicku taktiku kad je rijec o pridobijanju arapskih masa van Iraka. Njegova, cesto ponavljana poruka da “Nafta pripada svima", bila je isuvise primamljiva u siromasnim arapskim zemljama u kojima postoji davno ukorjenjeno misljenje da bi Arapi sva prirodna bogatstva “trebalo da dijele na ravne casti". Posto se “braca", po nepisanom pravilu, uvijek posvadjaju oko podjele i manjeg kolaca, Arapi nisu nikakav izuzetak. Cinjenica je da su bogate zemlje Arabijskog poluostrva medju ostalim Arapima “na losem glasu" upravo zbog toga sto “zajednicko naftno bogatstvo prisvajaju za sebe, zive raskosno i umjesto pomaganja braci pomazu neprijateljskom Zapadu".

Nije nikakva tajna da je Sadam Husein imao ambicija da postane “vodja" svih Arapa i, u tom smislu, zamijeni nekadasanjeg egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera. Iako je malo arapskih vladara koji nemaju takve ambicije, istini za volju, on je imao sansi da ostvari dio tog sna; Irak se razvijao neslucenom brzinom o cemu svjedoci angazovanje desetina hiljada strucnjaka i radnika iz skoro cijelog svijeta. Grandiozni projekat poljoprivrednog dobra “Dudzeila", na primjer, trebalo je da obezbjedi zito i druge prehrambene proizvode ne samo za Irak. Arapske zemlje su, inace, najveci uvoznici hrane. Uz to Irak je postao regionalna vojna sila koja se mogla suprotstaviti Izraelu, sto je medju prosjecnim Arapima diglo ugled Sadamu Huseinu do nivoa “vodje svih".

Invazija Kuvajta izmijenila je kod dobrog broja Arapa sliku o njemu. Danas je taj ugled, sudeci po informacijama iz vise arapskih metropola, srozan zbog toga sto je dozvolio da mu “Amerikanci zaviruju cak i u spavacu sobu" , kako se tumaci insistiranje na pregledu svih njegovih rezidencija u kojima se, po americkim tvrdnjama, krije dio naoruzanja za masovno unistavanje. Na to se nadovezuje rasturanje njegove familije, u kojoj je imao najsigurnije saradnike. Kada su prije tri godine pobjegla u Jordan dva njegova zeta, visoke licnosti u vojnoj hijerarhiji, postalo mu je jasno (mozda) da je sve usamljeniji. Tada je njegov zet, general Husein Kamel Hasan, tvorac iracke vojne industrije, izjavio listu “Al Hajat":

- Imamo jaku bazu u specijalnoj gardi, armiji i drustvu. Sad se u Iraku uzurbano pripremaju komandanti i visi oficiri u cilju svrgavanja rezima".

Umjesto toga citirani general se, zajedno sa svojim bratom Sadamom Kamilom (drugi zet irackog predsjednika), pod nerazjasnjenim okolnostima vratio u Bagdad, gdje su obojica (samo)ubijena. Ovo je jedna od “epizoda" u vladavini irackog predsjednika, koji je invazijom Kuvajta svoje velike politicke i vojne ambicije morao da svede na puko samoodrzanje. Odgovor za takvu sudbinu lezi u staroj arapskoj poslovici:“ Ko zeli previse, izgubi i ono sto ima".