Ko moze da smeni poslanika

Poslanika niko, pa samim tim ni politicka stranka sa cije je liste izabran, ne moze opozvati, jer poslanika nema ko da opozove, zato sto u pluralistickim izborima neko uvek predstavlja vecinu, a neko manjinu i volju birackog tela nije moguce prepravljati nikako osim novim izborima

Pise: Srdjan Darmanovic

Shodno ranije potpisanom sporazumu izmedju vlasti i opozicije u kojemu je zakljuceno da treba stvoriti neophodne uslove za odrzavanje slobodnih i postenih parlamentarnih izbora, u Crnoj Gori je upravo u toku rad na izmjeni tzv. izbornih zakona. Kako je period od uvodjenja visestranackog sistema bio obiljezen vladavinom jedinstvene DPS kao dominantne, odnosno hegemone partije, ovi zakoni su ne jednom mijenjani i to, uglavnom, prema potrebama vladajuce stranke. Istina, sam nacin raspodjele mandata tj. izborni metod (sistem) nije mijenjan i uvijek je bio proporcionalni, ali su u njegovom okviru pravljene krupne izmjene i to bezmalo pred svake izbore. Ilustracije radi, jedan od najvaznijih elemenata izbora kao sto je broj izbornih jedinica, mijenjan je tri puta.

Mnoge od promjena u oblasti izbornog zakonodavstva, buduci da nijesu bile inspirisane demokratizacijom poretka, vec rukovodjene trenutnim politickim interesima, unazadjivale su izborni sistem i proizvodile lose posledice u politickom zivotu republike. Jedna od svakako najlosijih promjena izvrsena je u maju 1995. kada je u zakon o izboru odbornika i poslanika ugradjena odredba prema kojoj ovima prestaje mandat ukoliko im prestane clanstvo u partijama na cijim izbornim listama su izabrani. Da stvar bude zanimljivija, ovu zakonsku odredbu tada nije predlozila vladajuca, vec jedna opoziciona partija (Narodna stranka) i to samo zato da bi omogucila svom tadasnjem politickom savezniku i buducem koalicionom partneru (LSCG) da se rijesi jednog svog neposlusnog poslanika! Kako je prirodna teznja partijskih vrhova da u sto vecoj mjeri kontrolisu i usmjeravaju svoje poslanike i cjelokupni politicki sistem sto vise pretvore u tzv. partitokratiju, vladajuca partija je ovaj predlog sa zadovoljstvom podrzala. Citava ova operacija, inace, nije bila crnogorski izum. Par godina ranije, na prijedlog jedne, takodje (formalno) opozicione partije (Srpske radikalne stranke) istovjetno rjesenje ugradjeno je i u savezni izborni zakon. I opet s istim ciljem - uklanjanjem neposlusnih poslanika.

Kakve je sve posledice u politickom zivotu Crne Gore proizvela ova izmjena, vidjece se kasnije, ali za pocetak, ona je i na republickom i na saveznom nivou bila protivustavna. Naime, u clanu 77. Ustava Crne Gore stoji da se poslanik “opredjeljuje i glasa po sopstvenom uvjerenju i ne moze biti opozvan", a u clanu 86. Ustava SRJ gotovo istovjetno: “Savezni poslanik u Vecu gradjana ne moze biti opozvan".

Odredbe oba ustava sadrze rjesenje koje je sasvim izricito i logicno. Izricito, jer odredjuje da poslanika niko, pa samim tim ni politicka stranka sa cije je liste izabran, ne moze opozvati, a logicno jer poslanika nema ko da opozove, zato sto u pluralistickim izborima neko uvijek predstavlja vecinu, a neko manjinu i volju birackog tijela nije moguce prepravljati nikako drugacije osim novim izborima. Institut opoziva poslanika zapravo je relikt jednopartijskog sistema, odnosno samoupravno-socijalisticke normativistike i njene ideoloski projektovane veze izmedju “delegata" i njegove “baze", u kome “baza" navodno moze biti nezadovoljna svojim “delegatom", pa ga, shodno tome, navodno moze i opozvati. Naravno, institut opoziva se u tom sistemu pojavljuje samo kao jedna od mnogih ideologema poretka i kao instrument kojim se formalno prikriva stvarna praksa “glasanja bez izbora" (V. Goati).

Protivustavno rjesenje po kojemu prestankom clanstva u partiji prestaje i poslanicki mandat branjeno je i u Crnoj Gori i na federalnom nivou, s jedne strane lingvistickim doskocicama, da u citavoj stvari nije rijec o “opozivu", vec o “prestanku mandata" i da su to dvije bitno razlicite situacije, a sa druge, da proporcionalni izborni metod (sistem), za razliku od vecinskog, pociva na partijskim izbornim listama, a ne na kandidatima-pojedincima, pa je prirodno da partije imaju direktan uticaj na poslanicki sastav. Teoretski, i jedan i drugi razlog bili su veoma manjkavi. Sto se prvoga tice, dovoljno je konstatovati da je “prestanak mandata" po volji politicke stranke fakticki opoziv i da je apsurdno insistirati na lingvistickoj razlici. Drugi razlog tice se sustinskog odnosa i veze izmedju poslanika i biraca koje oni predstavljaju. Naime, sustina liberalne demokratije i sistema predstavnicke vlade pociva na premisi da gradjani slobodno biraju svoje predstavnike koji u njihovo ime vrse vlast. Poslanicki mandati, samim tim, proizlaze samo iz izborne volje gradjana, pa demokratski ustavi u pitanju formiranja institucija vlasti i njihovog legitimiteta poznaju samo relaciju gradjanin/birac-poslanik, pa su poslanici, barem teoretski i principijelno, odgovorni jedino pred svojim biracima. Politicke partije, bez obzira na njihovu dominantnu ulogu u politickom procesu, uglavnom su ekstraustavna kategorija, tj. ostaju izvan polja najviseg pravnog akta. One se podrazumijevaju kao organizacije koje artikulisu volju gradjana i to posebno u procesu izbora narodnih predstavnika i formiranja institucija vlasti, ali koje tu volju, umjesto ili u ime gradjana, ne mogu mijenjati.

Rjesenje usvojeno u nasem izbornom zakonu islo je direktno nasuprot ovom uobicajenom demokratskom pravilu i njime je pitanje odgovornosti poslanika za svoj rad postavljeno potpuno izokrenuto - s noge na glavu. Umjesto da poslanik odgovara jedino gradjanima i da ga jedino oni mogu nagraditi ili kazniti izborom ili neizborom na sledecim izborima, a da politicke stranke snose rizik odabira onih koji ce zastupati njihovu politiku u parlamentu, usvojeno je rjesenje po kome su politicke stranke apsolutno zasticene i omoguceno im je da eventualne greske u odabiru svojih ljudi ispravljaju tako sto ce mijenjati volju birackog tijela iskazanu na izborima. Samim tim se izvor legitimiteta vlasti, makar i u ogranicenom obimu, ne samo fakticki nego i formalno-pravno izmjesta i sa izvornog nosioca suvereniteta - gradjanina prenosi na politicke partije, odnosno njihove vrhove.

Poznato je da svako krsenje ustava ima teske posledice samo po sebi, a izmjena izbornog zakona koja je bila ne samo protivustavna nego i protivna uobicajenoj demokratskoj praksi, u nasem politickom zivotu prouzrokovala je i mnoge nedace. Sukobi u politickim strankama, koji su obiljezili partijsku scenu Crne Gore u poslednjih godinu dana, pretvorili su se, upravo zbog ove zakonske odredbe u bjesomucnu bitku za pravno nasledje, tj. za mandate onog dijela stranke koji bi tu bitku pred nadleznim drzavnim organima izgubio. Poslanicki mandati postali su i roba na trzistu politickih pregovora i nagodbi, a strah od gubitka mandata bio je jedan od uzroka radikalizacije partijske politike. U citavoj stvari desio se i takav apsurd da primjena upravo ovog zakona koji je proizveo lov na “slobodne" mandate, bude sasvim relativizovana. Tako je npr. zakon primijenjen u slucaju iskljucenja (u republickoj skupstini) i kontraiskljucenja (u Saveznoj skupstini) poslanika dvije Narodne stranke, a postkriznim sporazumom izmedju dva DPS-a, dogovoreno je da se na njih taj zakon nece primjenjivati. Kako nejednaka primjena zakona, tj. njegova djelimicna suspenzija od strane izvjesne politicke volje, uvijek djeluje komicno, tako su u Crnoj Gori stvorene dvije grupe poslanika: oni koji mogu izgubiti mandat i oni koji su od toga postedjeni. Sve to samo je dodatno komplikovalo i opteretilo ionako naelektrisanu politicku scenu Crne Gore.

Zato je sada, u procesu rada na pobosljanju izbornih zakona pred vanredne parlamentarne izbore i uz pomoc eksperata OEBS-a, prava prilika da se ova nesrecna zakonska odredba ukine. U ime postovanja ustava i uobicajene prakse u demokratskom svijetu.