EFEKTI CRNOGORSKOG POPULIZMA

Slobodan Milacic

Receno jezikom crnogorskog folklora, Momir Bulatovic je "lak na tesku rijec". To je opsta konstatacija koja se moze vezivati za njegov politicki lik i djelo tokom citavog trajanja krize u DPS i u Crnoj Gori. U tradicionalnoj Crnoj Gori izgovorena rijec ima svoju tezinu. Posebno se to odnosi na rijeci optuzbe, rijeci klevete, rijeci mrznje, rijeci lazi, itd. Crnogorci su osjetljivi na rijec, a sujtni kakvi jesu, hvalisavost je melem na dusu. Otud toliko poltrona, aminasa i ulizica na ovim prostorima, i otud toliko ogorcenja na klevete i uvrede.

Vjerujem da je to poznato i Momiru Bulatovicu, jer je bio na politickom mjestu gdje se u to svakodnevno uvjeravao. Pogotovu sto je Momir Bulatovic bio sa takvom vlascu u Crnoj Gori kakvu niko u Crnoj Gori nije imao u dvadesetom vijeku. Apsolutna vlast Nikole Petrovica na pocetku dvadestog vijeka pocela je da se rastace i kruni, a pod vlascu komunista ni jedan pojedinac nije imao apsolutnu vlast. To je pokusao da ucini Blazo Jovanovic pa je ubrzo smijenjen, a njega su zamijenili, i sve do svog pada drustveno hibernizovali Crnu Goru, famoznih "3 V", tj. Veso, Vidoje, Veljko. Posle njih sva vlast, apsolutno sva vlast u Crnoj Gori bila je u rukama jednog covjeka - Momira Bulatovica. I to je sve tako trajalo negdje do pocetka ove godine.

Politicki sklad izmedju licnog autoritarizma i formalnih demokratskih prava i sloboda dosao je u sukob sa stvarnim demokratskim potrebama Crne Gore. I to je pocetak krize.

A uravnotezena politicka licnost Momira Bulatovica, kakva je bila sve vrijeme vrsenja apsolutisticke vlasti, danas vec dobija maltene "oblik histerije koji karakterise verovanje u sopstvene lazi". Dijagnozu takvog ponasanja Jung je definisao kao pseudologia phantastica i poznato je koju je istorijsku licnost Jung opisao na ovaj nacin.

Interesantno je da Bulatovic u histericnom sukobu sa politickim protivnicima ne koristi poznate ideoloske batine. On nema koegzistentne ideologije na osnovu koje bi dijelio ljude na ideoloske prijatelje i neprijatelje. On sve to prebacuje na individualni teren i licnu ravan, smatrajuci da ko god nije sa njim - to radi zato sto ima materijalne koristi. Neko je protiv njega zato sto je potkupljen i korumpiran, protiv njega su drugi zato sto im se omogucavaju nezakonite radnje, treci su za to jer su im obecana unosna radna mjesta, a cetvrti zbog karijeristickih pobuda. A sve je to zacinjeno tako da iza svake od tih radnji stoje hrpe deviza, koje se nemilice i u velikim iznosima dijele svima onima koji ne podrzavaju Momira Bulatovica.

Mora se priznati da je on dobro procijenio da je Crna Gora umorna od velikih ideologija i da otvoreno zagovaranje nacionalizma ili komunizma ili oba zajedno, ma na sto to ispalo, ne bi moglo imati znacajnije politicke efekte. Okrenuo se socijalnoj demagogiji miksovanoj sa srpstvom i komunizmom. On je danas u Crnoj Gori ono sto su u Srbiji Seselj i Milosevic zajedno. Njegovo sofisticirano srpstvo izgleda kao Seselj s ljudskim likom, a sofisticirani komunizam je u njegovoj verziji Milosevic s ljudskim likom. Prema tome, Bulatovic je u sebi spojio najgoru crtu srpstva, tj. etnicki nacionalizam, i najvecu iluziju komunizma, tj. pravednost i jednakost.

Interesantna su jos neka zapazanja u dosadasnjoj karijeri M. Bulatovica. Nedavno je on izjavio da nakon proslih izbora za predsjednika Republike nije smio dva mjeseca da sjedi u toj stolici iz straha pred obavezama koje ima predsjednik drzave. S druge strane, izgubivsi nedavno izbore za predsjednika Bulatovic govori o pretrcavanjima u pobjednicki tabor i "dodvoravanju novim gazdama", odnosno o potrebama odredjenih ljudi "-da zauzmu poziciju sluzenja novom kralju".

Ovdje se insistira i sugerise da je funkcija predsjednika Republike Crne Gore kraljevski presto. Pa ako je Djukanovic "novi kralj" onda je Bulatovic, doskorasnji predsjednik Crne Gore, bio stariji kralj. A kako su uz kralja i kraljevski presto, bar na ovim prostorima, uvijek isla i kraljevska ovlascenja, tj. neogranicena vlast, onda nam se M. Bulatovic predstavlja u dvostrukom svijetlu. Na pocetku svog mandata nije znao sta ga ocekuje na predsjednickoj funkciji, a na kraju mandata sugerise da je to kraljevski polozaj. Bulatovic je, po sopstvenom priznanju, samo za pet godina, koliko traje predsjednicki mandat, presao put od obicnog covjeka do apsolutnog vladara. Ovdje se, dakle, treba traziti razlog zasto Bulatovic ne moze da se pomiri sa porazom na predsjednickim izborima.

Sa Bulatovicem se desilo ono sto je Jung nazvao "naduvavanje psihe". Apsolutna vlast koju je imao dovela ga je u uvjerenje o njegovoj posebnoj ulozi kada je Crna Gora u pitanju. Naduvavsi svoju licnost, kao narodni mesija, stao je iza obicnog covjeka, a sve sto radi nije nista drugo nego otjelotvorenje velikih vrijednosti istine i pravde. Partija koju vodi je partija istine, novine koje pokrecu zvace se, kako se najavljuje "Istina". Njegovi istomisljenici ga na javnim skupovima predstavljaju kao nekog ko im je blizi od sina i brata, od druga i prijatelja, on, dakle, nije obican covjek, jer je blizi od najblizeg srodstva, a nije ni tradicionalan politicar, jer izmedju njega i naroda nema posrednika. On, po sopstvenom priznanju, mandat predsjednika 15. janaura vraca narodu i silazi u narod.

Svoju politicku karijeru zapoceo je sa mislju o politici kao necemu sto je "vise od igre, a manje od zivota", a danas je politika za njega vise od zivota, a manje od igre.

Ono sto se takodje sa sigurnoscu moze uociti je to da je Bulatovic naglaseno afilijativna licnost. Njegov odnos prema S. Milosevicu nije samo u tome sto mu Milosevic pomaze da ostane na vlasti. On u licnosti S. Milosevica vidi svoju licnu sigurnost, oslobodjenje od anksioznosti. Preko njega je stekao samopouzdanje i snagu koja mu, inace, nedostaje.

Osokoljen mocnom zastitom iz Beograda i neocekivano velikom podrskom koju je dobio na nedavnim predsjednickim izborima, Bulatoviceva nagrizena sujeta dosla je u posjed mocnog oruzja. On danas objektivno izaziva strah u Crnoj Gori, i vjerovatno uziva u tome.

Mitinzi koje on organizuje imaju karakter kakav on zeli. Da li ce se mitingovati sa pistaljkama ili na tradicionalan crnogorski nacin, kako oruzje nazivaju njegovi istomisljenici, zavisi samo od Bulatovica. Strah koji izaziva Bulatovic nije strah u fizickom smislu, strah od sukoba, nereda i nasilja. Na taj nacin Crnogorce nijesu mogli zaplasiti ni mnogo mocniji od Bulatovica, a iskustva iz prethodnog rata uvjeravaju da vise nema mirnih ovaca koje neko moze mirno voditi na stratiste. To se najbolje uocilo nedavno kada su sovinisticke horde krenule posle mitinga u Podgorici ka Tuzima, gdje zivi muslimanski i albanski zivalj i koji su trazili od policije ili da ih policija zastiti ili ce oni sami organizovati svoju odbranu.

Prema tome, strah od Bulatovica je strah za demokratske procese, uvjerenje da bi se sa sukobima sprijecile zapocete reforme, a Crna Gora zaustavila na evropskom putu razvoja.

Strah od Bulatovica je i u tome sto bi sa njim na vlasti u Crnoj Gori i, sto je jos vaznije, sa Milosevicem na vlasti u SRJ, Crna Gora dosla u poziciju u kojoj je bila u periodu izmedju dva svjetska rata. To je period opste devastacije Crne Gore. I to u svim domenima, pocev od ekonomskog i socijalnog do drzavnog i nacionalnog.

Proteklih nekoliko godina najteze su godine u novijoj istoriji Crne Gore. Rat u okruzenju i drakonske sankcije ostavile su dubokog traga na drustveno tkivo Crne Gore i na svakog naseg gradjanina. I kada se demokratskim ljekovima krenulo u drustvenu rehabilitaciju i oporavak pojavio se vodja koji je oko sebe poceo da okuplja frustrirane nacionaliste, primitivnu svijest, ostatke boljsevizma i komunizma. Vodja je postakao plemensku diobu i ponovo otvorio Pandorinu kutiju starih crnogorskih podjela i dioba.

Pauperizovana i primitivna Crna Gora, pokrenuta socijalnom demagogijom, i srpski etnicki nacionalizam, koji je uvijek bio instrumentalizovan da razara drzavno i drustveno tkivo Crne Gore, udruzili su se stvorivsi mocan populisticki pokret.

Naravno, masovni anticrnogorski i antidemokratski populisticki pokret ima svog vodju. Nezadovoljena politicka sujeta M. Bulatovica dobila je tako priliku da se u populistickom pokretu oslobodi do sada kontrolisanih inhibicija. Uz to, nesamostalnoj i afilijativnoj politickoj licnosti M. Bulatovica data je iz Beograda snazna podrska da iskaze svoju snagu i snagu svog pokreta.

Tridesetih godina ovog vijeka jedan politicki pokret poceo je svoju avanturu rijecima svog vodje: "Ja preuzimam odgovornost". Nadam se da nakon majskih izbora vodja crnogorskog populistickog pokreta nece uz takav uzvik poceti svoju politicku avanturu, sa posledicama masovnog stradanja naroda i nestanka crnogorske drzave.

(Autor je savetnik u DPS Crne Gore)