Obnavljanje kulturne saradnje

Relja Basic: Mislim da su svi ti pokusaji zatvaranja, ako ih ima, kratkog vijeka. Mene osobno osim Evrope zapravo nista drugo ne interesira. Ja se osjecam kao Evropejac i meni je smijesan svaki pokusaj redizajniranja proslosti po nekakvim nacionalnim kriterijima

Bora Todorovic: Moram da priznam, koliko god se to ne dopalo Zagrebu, da sam ostao jugonostalgicar. Ja znam da ta rec bas nije tamo popularna, ali ne mogu da se toga oslobodim. Ja sam takav. Strana mi je i mrznja. Relja zna, ja sam imao i svoj zagrebacki period, a to je jedan lepsi deo mog zivota. I stvarno sam, ako smem tako da kazem, nadnacionalan

Omer Karabeg: U danasnjem Mostu nasi gosti su dva glumca, dobro poznata gledaocima na prostoru bivse Jugoslavije. Nas sagovornik u Zagrebu je Relja Basic, a u Beogradu Bora Todorovic. I Bora Todorovic i Relja Basic igrali sa na scenama Zagreba, Beograda, Sarajeva, Skoplja, Podgorice, Ljubljane i drugih gradova nekadasnje zajednicke drzave, glumili u filmovima i televizijskim serijama, bili onda, a to su i sada glumci koje publika voli i pamti. Gospodine Basicu, Jugoslavija se raspala, kulturne veze su pokidane. Da li vam nedostaje beogradska, sarajevska, skopska publika?

Relja Basic: Ja mislim da za umjetnika, ako mogu tu ambicioznu rijec upotrijebiti, zapravo ne postoje granice. Sigurno da mi ta publika nedostaje. Ja sam vodio, i vodim jos uvijek, taj “Teatar u gostima" kome je, kao sto se iz njegovog naziva vidi, osnovna funkcija da gostuje. Pripremajuci se za ovaj razgovor ustanovio sam da sam jako mnogo igrao u Beogradu, u Srbiji. U Beogradu sam igrao 45 predstava “Ljubafi" sa pokojnim Ivom Serdarom i Sandom Langerholc, a u unutrasnjosti Srbije tu predstavu sam igrao 71 put. Toga je ipak bilo dosta. A snimio sam i mnogo filmova.

Omer Karabeg: Gospodine Todorovicu, znam da vi sada malo igrate i u Beogradu, ali ipak igrate. Da li vam nedostaje zagrebacka, ljubljanska, skopska publika?

Bora Todorovic: Kako da ne. Meni se cini da smo cak mi beogradski glumci vise uskraceni od Relje Basica i od zagrebackih glumaca. Pored toga sto smo izgubili kontakte sa divnim kolegama, nedostaju nam i divni gradovi u kojima smo igrali. Ja sam, recimo, u Zagrebu 60 puta igrao “Mrescenje sarana". Pa onda, Pulski festival, Dubrovacke letnje igre, Splitsko leto. Zaista mi nedostaju ti prekrasni gradovi, ti kontakti sa divnim ljudima. Zaista se osecam uskracenim.

Omer Karabeg: Gospodine Basicu, da li mislite da je postojao jugoslovenski kulturni prostor ili je to bila samo fikcija koju je oduvao prvi jaci politicki vetar?

Relja Basic: Ja mislim da je postojao i mislim, kako vrijeme prolazi, da ce se ponovo uspostaviti. Evo, sportski kontakti vec postoje. Ja mislim da ce se u slijedecoj fazi poceti dogadjati stvari na polju umjetnosti, vrijeme lijeci sve, prema tome i ove duboke rane ce, htjeli mi to ili ne htjeli, prije ili kasnije, biti ponovo izlijecene. Za umjetnike nema granica, pogotovo za muzicare, slikare, knjizevnike i tako dalje. Mislim da je to samo pitanje vremena i odluke svakog od nas kad cemo se opet poceti posjecivati, gostovati i suradjivati.

Omer Karabeg: Gospodine Todorovicu, kakvo je vase misljenje, da li je po vama postojao jugoslovenski kulturni prostor, ili je on bio samo fikcija?

Bora Todorovic: U svakom slucaju je postojao, ali nije bio bas jasno definisan. To su bila manje-vise gostovanja, posete. Sto se tice ponovnog uspostavljanja saradnje, ja sam po prirodi optimista, ali kada je kultura u pitanju, nisam bas veliki optimista, pravo da vam kazem. Ne mislim da ce se situacija brzo promeniti. Ti pozitivni pomaci ce se napraviti na drzavnom planu, sigurno ce se uspostaviti ekonomske veze, Tudjman i Milosevic ce se pomiriti, ukoliko su se uopste i svadjali, krenuce avioni, zeleznica. Pa, i te sportske veze su silom prilika uspostavljene, ti kontakti su u zavisnosti od nekih kupova, takmicenja. Ali kada je kultura u pitanju to nece ici tako lako. Znate, tu su u pitanju emocije, nesto sto je duboko u ljudima i stvari se na tom planu ne prevazilaze bas tako lako. Ali, naravno, mi glumci za to nismo krivi.

Relja Basic: Moram da kazem da ja sebe osobno ne ukljucujem u to nekakvo brzo obnavljanje tih veza. Ja nosim u sebi toliko lijepe uspomene iz moje zrele glumacke faze da se osobno, recimo, ne bih veselio sada gostovati i igrati u Beogradu. Ali to je moj problem, nesto sto ja moram u sebi razrijesiti. Mislim da ce mladje generacije te otpore vrlo vjerojatno brze svladati. Ali, meni je u toliko lijepoj uspomeni ostalo ono sto sam dozivio da ne bih sada dozvolio ni teoretsku sansu da mi se nesto malo ruznije dogodi.

Omer Karabeg: Tokom rata zaista je bilo opasno odrzavati kontakte sa kolegama iz druge nacije, veoma se lako mogao zaraditi epitet nacionalnog izdajnika. No, cini mi se da je bilo umetnika, istina malo, koji se toga nisu plasili, koji su svoj umetnicki kredo stavljali iznad nacionalnog. Kakvo je vase misljenje, gospodine Basicu?

Relja Basic: Ja mislim da je to opet jedno vrlo individualno pitanje. Radi se uvijek o karakteru covjeka i tako dalje. Ja za vrijeme ovog strasnog rata nisam imao previse kontakata, iako sam se cuo sa nekim ljudima, sa nekima sam se vidio, kao sa Borom u Budimpesti u toku rata. Bora je u to vrijeme zivio u Budimpesti, a ja sam dolazio u posjet nekom zajednickom prijatelju. Imao sam dva, tri telefonska poziva kolega i to mi se cinilo premalo. Znate, bilo je toliko groznih stvari da se covjek sjeti kako to da niko nije digao slusalicu i rekao nesto lijepo. Ali u svakom slucaju mi smo vrlo pomno pratili, koliko god se to moglo u takvim prilikama, ponasanje kolega i znali smo manje-vise stav prema tom ratu gotovo svih znacajnih umjetnika u Beogradu.

Bora Todorovic: Ja sa svoje strane nisam imao bas mnogo kontakata, ali ja ni u onim ranijim boljim okolnostima nisam bio u kontaktu sa previse ljudi, sem sto smo se posecivali. Kazem, video sam se sa Reljom, cuo sam se nekoliko puta i video se sa Mustafom Nadarevicem. Sto se tice nekih glumackih akcija, mogu samo da navedem da su beogradski glumci organizovali jednu akciju demonstrativnog sedenja ispred Jugoslovenskog dramskog pozorista u znak protesta zbog bombardovanja Sarajeva, kao znak solidarnosti sa stanovnicima Sarajeva. Bio je zakrcen ceo saobracaj, svi beogradski glumci su izasli na ulicu i jedan sat smo sedeli i cutali, bio je apsolutni muk, to je bila vrlo impresivna scena. Eto, to je bila jedna kolektivna akcija glumaca protiv rata u znak solidarnosti sa ljudima koji pate i koji su izgubili svoje bliznje, i ne samo bliznje, nego sve.

Omer Karabeg: Sada je vreme kada se nacionalni kriterijumi proglasavaju za vrhovne kriterijume, cak i u umetnosti. Iznova se pisu istorije knjizevnosti, pozorista, filma u kojima se dela i stvaraoci vrednuju po nacionalnim kriterijima, po tome koliko je ko zasluzan za nacionalnu stvar. Kakve ce posledice to zatvaranje u nacionalne okvire imati po kulturu naroda na ovim podrucjima? Gospodine Basicu?

Relja Basic: Ja mislim da je to jedan negativan trend. Mislim da je on relativno manje prisutan ovdje kod nas, a da bih ga ja mogao komentirati. Mi smo, zapravo, ipak citavo vrijeme rata bili relativno otvoreni. Ja sam gostovao jako puno u Sloveniji, gostovali smo u Austriji, u Italiji. Mislim da su svi ti pokusaji zatvaranja, ako ih ima, kratkog vijeka. Mene osobno osim Evrope zapravo nista drugo ne interesira. Ja se osjecam kao Evropejac i meni je smijesan svaki pokusaj redizajniranja proslosti po nekakvim nacionalnim kriterijima.

Bora Todorovic: I ja se osecam kao Evropejac. Inace, kod nas je sada jedna potpuno druga klima. Taj nacionalizam je kod nas krajnje potrosen i sad se pribegava nekim drugim opcijama. Nema vise nacionalizma, sada je nacionalizam nesto sto je skaredno, sad kod nas tresti muzika sa prostora bivse Jugoslavije - Arsen, Gabi, Oliver, zatim Parni Valjak i ostali rokeri. Ljudi su se, kako se to kaze, prestrojili u hodu. Ja moram da priznam, koliko god se to ne dopalo Zagrebu, da sam ostao jugonostalgicar. Ja znam da ta rec bas nije tamo popularna, ali ne mogu da se toga oslobodim. Ja sam takav. Strana mi je i mrznja. Relja zna, ja sam imao i svoj zagrebacki period, a to je jedan lepsi deo mog zivota. I stvarno sam, ako smem tako da kazem, nadnacionalan.

Omer Karabeg: Da li mislite da su se kulturni prostori naroda bivse Jugoslavije nekako suzili, da je jednostavno izgubljena mogucnost poredjenja, da nedostaju festivali poput nekadasnjeg Filmskog festivala u Puli ili sarajevskog MES-a. Evo, ovde u Pragu, svake godine se organizuje festival pozorista nemackog govornog podrucja, a danas bi bila najveca jeres kada bi neko predlozio da se napravi festival pozorista, recimo, srpskog, hrvatskog i bosanskog govornog podrucja. Odmah bi predlagaci te ideje bili optuzeni da obnavljaju Jugoslaviju, da su jugonostalgicari, kao da kulturna razmena podrazumeva obnovu nekakve zajednicke drzave. Kakvo je vase misljenje, gospodine Basicu?

Relja Basic: Ne znam da li ste se obratili na pravu osobu, ja nisam jugonostalgicar, ali mislim da u civiliziranom svijetu oko toga nema problema i to bas dokazuje taj primjer koji ste vi naveli - Festival pozorista njemackog govornog podrucja. I Svicarci i Austrijanci i Nijemci govore jezik koji je svima njima razumljiv, i mislim da kod njih stvarno nema tog problema. Medjutim, morate uzeti u obzir da su to visokocivilizirane i razvijene zemlje, a mislim da su kod nas rane jos svjeze, da se to ovdje ne moze ocekivati, da je jos prerano. Mislim da to treba prepusititi vremenu, a vrijeme lijeci sve.

Bora Todorovic: U svakom slucaju taj kulturni prostor se jako, jako suzio i osiromasio. Ovo malo festivala, koji su nam ostali, od nekog su lokalnog znacaja. To vise nema onu glamuroznost koju su imali festivali na prostorima bivse Jugoslavije. Kad kazem glamuroznost, mislim pre svega na glamuroznost u smislu umetnickog kvaliteta. Taj Pulski festival je verovatno dosta osiromasen nedolaskom srpske, makedonske, slovenacke kinematografije. Mozda Slovenci dolaze, ne znam. Nase Sterijino pozorje nema taj sjaj i tu bliskost koju je imalo za vreme bivse Jugoslavije. Prema tome, ti festivali su dosta osiromaseni i meni zaista nedostaju i Pulski festival, i Dubrovacke letnje igre. To su bile zaista sjajne kulturne priredbe i druzenja i tako dalje. Mislim da je utopijski misliti da bi se taj kulturni prostor mogao tako brzo obnoviti.

Omer Karabeg: Jedan istaknuti hrvatski intelektualac je rekao da srpsku kulturu dozivljava kao bugarsku. Moze li se reci da je to danas dominantno osecanje u Hrvata kada je u pitanju srpska kultura? Gospodine Basicu?

Relja Basic: Ja ne znam tko je to rekao, ali on sigurno nije istaknuti intelektualac. U svakoj kulturi ima dosta dobrih stvari, mnogo osrednjih stvari i mnogo losih stvari i mislim da kultura ne moze dobiti nekakvu oznaku neke nacije. Imate genijalnog slikara koji se rodi u jednoj naciji, a imate i loseg slikara u istoj toj naciji. Mislim da je to strahovito individualna stvar i ja bih vas molio da tog covjeka ne zovete istaknutim intelektualcem.

Omer Karabeg: Da li se, gospodine Todorovicu, u Srbiji hrvatska kultura dozivljava kao strana?

Bora Todorovic: Ja mislim da treba jos puno vremena da prodje da bi se hrvatska kultura dozivljavala kao nesto sto je strano. Inace, ja nemam nista protiv, i to nije nista ruzno, da mi budemo dva inostranstva. Ja licno bio sam tri puta u Hrvatskoj za vreme ovih ratnih godina i moram da priznam da, sem te procedure na granici, apsolutno nisam imao utisak da sam u inostranstvu. Zaista osecao sam se kao da sam kod kuce i sto sam duze tamo bio, to sam se prijatnije osecao. Tako sam bio i primljen. Cak su neki ljudi govorili - evo ga, nas glumac Bora Todorovic, prepoznavsi me na ulici. Ali nije to nista ruzno da jedni za druge budemo inostranstvo. Mi mozemo ostati prijatelji, na kraju krajeva, ako smem to da kazem, govorimo isti jezik, prvi smo susedi. Ja sam optimista, nadam se da cemo i kao dve susedne zamlje ostati u nekim kontaktima, i kulturnim. Ni u kom slucaju to nece suziti taj kulturni prostor koji je postojao i za koji treba vremena da se unisti, ako uopste postoji takva ambicija.