UPOREDNO CITANJE BOZICNE PORUKE ZAGREBACKOG NADBISKUPA JOSIPA BOZANICA I PRIGODNE POSLANICE PREDSEDNIKA FRANJE TUDJMANA: KAKO JE PRVI PASTIR U HRVATA IZREKAO DO SADA NAJOSTRIJU KRITIKU REZIMA

Marinko Culic

Proslog tjedna javnosti su se obratila dva hrvatska poglavara, svjetovni i crkveni, a u zraku se valjda nikada nije toliko cutio dojam kako je rijec o duelu dvojice pastira koji se, svaki sa svojega kraja, obracaju istome stadu.

Prvo je tu pomisao podgrijalo neuobicajeno rano pojavljivanje bozicne poruke zagrebackog nadbiskupa Josipa Bozanica vjernicima i javnosti. Bozanic se iz nepoznatog razloga oglasio gotovo deset dana prije Bozica, dostatno da za dva dana pretekne Tudjmanovu poslanicu u Saboru, sto dopusta razlicite spekulacije. Jedna bi mogla biti da je htio izbjeci da se njegova neuobicajeno kriticna poruka cita kao odgovor drzavnom poglavaru, ali uz istodobnu zelju da se njegov i Tudjmanov istup nadju toliko blizu jedan drugome da se usporedbe medju njima ne mogu izbjeci.

I doista, ima se sto usporedjivati. Bozanic je bez sumnje bio ostriji i izravniji u opisu prilika u drustvu nego ikada dosad. Njegova prijasnja kritika pretjeranih radikalizama i netolerancije sada je nasla svima prepoznatljivu adresu (krsenje "demokratske procedure"). Na nju su odmah otposlane i teske primjedbe zbog drasticnog socijalnog raslojavanja, a jasno je oznaceno i tko je za to kriv ("grijeh struktura sto su ih omogucili zakoni i propisi kojima prvotni cilj nije bio opce dobro covjeka i zajednice"). To nije kritika koja uskracuje uzmak kritiziranima, jer Bozanic trazi "hitno" ali regularno preispitivanje onih aspekata "tranzicije" koji su doveli do "teskih uvjeta u kojima se nasao veliki dio pucanstva".

Ali u bozicnu je poruku ugradjena sumnja da su svi glavni problemi drustva proizasli iz manjka demokracije i da je to vec postalo ciniteljem permanentne nestabilnosti i drustvenog nemira. Zato on trazi "pomirenje" na osnovama demokratskog usuglasavanja, i to stavlja uz bok pomirenju izmedju religija i naroda. Tudjmanovu "viziju" pomirenja partizana i ustasa Bozanic uocljivo presucuje, sto se moze shvatiti kao hospitiranu poduku kolegi drzavnom poglavaru da se drustveni sklad ne treba, niti moze, graditi na konsenzusu razlicito uniformiranih kostiju, nego na demokratskom uskladjivanju interesa zivih ljudi. Premda se iz ovoga moze iscitati i jasna sumnja da je ovakav rezim sposoban samoga sebe preporoditi, Bozanic nikoga ni iz cega ne iskljucuje, kao sto se u njegovoj poruci ne da vidjeti ni da je pisana iskljucivo iz vizure Crkve (tek ce se, medjutim, vidjeti koliko je sama Crkva spremna prihvatiti nove nadbiskupove poglede). Nasuprot tome Tudjman je pristupio svojoj poslanici o ustavnim i socijalnim pitanjima u skladu s kartaskim sloganom svojega osokoljenog ustavotvorca i gonica zastupnickih cetveronozaca i dvonozaca, da su ustavne promjene "potpuna i cista pobjeda HDZ-a" (Smiljko Sokol u Slobodnoj Dalmaciji).

Ustavne se promjene, dakle, dozivljavaju kao dobra "akuza" u nadglasavanju opozicije i svih ostalih koji ne misle u horu s vladajucima. Tudjman se na njih posebno razestio zbog neprihvacanja novoga naziva Hrvatskoga drzavnog sabora (iako je ocito da je samo to preimenovanje sustinski antidrzavno), optuzujuci ih da "zaplaseno osluskuju glas ne svojega naroda, nego tudjih gospodara ili uzora". Ovime je sam cuvar ustavnog pecata priznao da ustavne promjene koje je inicirao nisu opcedrustveni dokument svih punoljetnih gradjana. To je nacionalisticki manifest jedne stranke, bez obzira sto su njega potpisali i neki iz oporbe, kao Veselica ili Vuksic, ili iz manjina, kao Pupovac.

Stovise, Pupovcev pad u HDZ-ovu glasacku vrsalicu, u koju je namamljen laznim uvjeravanjem da je upravo njegov glas odlucujuci, pokazuje da ovoj vlasti nisu dovoljni samo prohrvatski Srbi (sto on vec jest), nego i Srbi koji ce progutati ekstremisticke krajnosti koje su u proslosti izazivale hrvatsko-srpske sukobe.

No, bilo bi nepravedno sve svaliti na Pupovca. U prenerazenoj galami koja se digla na nj ostalo je gotovo sakriveno da su amandmane kojim su izbaceni iz Ustava Muslimani i Slovenci, predlozili drugi, nesrpski manjinci (Jakab, Starek i Radin). Takodjer se prerano zaboravlja da su sami manjinci prijasnjih godina bili lak plijen HDZ-ova nadglasavanja, jer im od velikih opozicijskih stranaka u pravilu nije stizala nikakva pomoc, ili je ta pomoc bila bezvoljna.

Zapravo je pravo stanje da je jednom u vazalnom odnosu prema Tudjmanovoj stranci bila oporba, drugi put manjinci, tako da se nikada nisu nasli zajedno protiv glasacke drobilice HDZ-a. Zato s rezervom treba primiti i ushicene pozdrave koji su odmah stigli iz opozicije Bozanicevoj poruci ("Naprosto je fantasticna", drzi HSS-ovac Trconic). Te razdragane izjave mogu zvucati kao nada da se, evo, nasao netko tko ce umjesto opozicije izvuci kola parlamentarizma iz blata. To mirise na kapariranje politickog angaziranja Crkve (sto su nedavno ucinili i neki kolege, pomalo "iznudjujuci" susret s njim), a nije ni previse realno. Bozanic je vec ranije uputio nekoliko upozoravajucih poruka o stanju na politickoj sceni, ali to nije nimalo omelo Tudjmana da realizira ustavne promjene u dlaku kako ih je zamislio.

Te promjene nametnute su hajduckim "lobiranjem" (a ne usuglasavanjem i demokratskom "pomirbom"); nadalje, one su paradnom zabranom obnove "jugo-balkanskih" saveza, te procesljavanjem manjina, iskazala izrazitu ksenofobiju prema sva tri slavenska susjeda (dakle, u suprotnosti su i s Papinim zagrebackim govorom, na koji Bozanic stalno podsjeca); one su, zatim, proglasile ulazak Hrvatske u Evropu svrsenom stvari, sto je takodjer izazov ne samo medjunarodnoj zajednici nego i izrazito proevropskom Papi; one su, na kraju potiskivanjem, makar i polovicnim, "gradjanina" od strane "covjeka", pokazale jednaki nehaj i prema vrijednostima suvremene demokracije i suvremene Crkve (koja je "poslana" pojedincu, a ne naciji).

Puno teze Tudjman izlazi na kraj s Bozanicem u socijalnom dijelu njegove poruke, premda se vidjelo da on u poslanici zeli posto-poto dostici visoke kriterije koje je dva dana prije postavio nadbiskup. Dojucerasnji zagovornik darvinovske koncepcije vlasnistva, koja se zasniva na obiteljskoj sinekuri nekoliko stotina ljudi preporucljivoga zavicajnog pedigrea, sada je odjednom na sva usta progovorio o pozeljnosti socijalno uravnotezene "narodne drzave", o progresivnom oporezivanju imucnijih... Cak je zavirio i u Bibliju, kako bi iz nje isceprkao citat koji ce ga prikazati kao buduceg toplog i iskrenog apostola i zastitnika "evandjeoskog siromastva".

Sve to, medjutim, pada u vodu pred jednom jedinom, ali bitnom cinjenicom koju podvlaci Bozanic. On za sveprisutno siromastvo okrivljuje "strukture", dok Tudjman ostaje na vjecnoj maskoti svih laznih reformatora - na pokvarenim i korumpiranim drzavnim sluzbenicima. Ovima Bozanic doista dobiva prazan prostor u kojemu socijalni nauk Crkve moze osjetno dinamizirati pospane silnice politickog zivota zemlje. Ali, odmah treba upozoriti i na jedno ogranicenje - to je isuvise prazan prostor. U njemu ni opozicijske stranke ni sindikati ne zauzimaju namijenjeno im mjesto, nego zasad uglavnom samo pokusavaju ostaviti dojam da to cine.

Jos veca ogranicenja postoje u neposrednom nadbiskupovom okruzenju. Iza pluralnog Bozanica stoji izrazito nepluralna Crkva, malo zainteresirana da mijenja sebe i prilike u drustvu, a cesto i izravno suprotstavljena tome (izmedju ostalog i zbog toga sto neki od najimucnijih predstavnika hrvatskih novobogatasa obilno doniraju gradnju velikih crkvenih objekata u Zagrebu i Splitu). Zato bi se moglo reci da Bozanicevo vrijeme tek dolazi, ali da ga on i unaprijed grabi i, nema dvojbe, vrlo dobro koristi.

(Tekst objavljen u najnovijem broju "Feral Tribjuna")