Sta sadrzi jugoslovensko-ruski vojni sporazum

Problemi mogu nastati upravo onde gde pocinju hronicne finansijske nevolje, posto su Rusi sve manje zainteresovani za naturalnu razmjenu "zito za fiseke" i traze tvrdu valutu u kesu ili za SRJ eventualno odobravaju nepovoljne kredite

Vladimir Jovanovic

Vijesti o sklapanju vojno-ekonomskog sporazuma izmedju SR Jugoslavije i Ruske Federacije izazvale su znatizelju domace, ali i strane javnosti - osobito one strucne. Ovaj treci sporazum u posljednje tri godine izgleda da bi mogao biti vise od srceparajuceg izliva sveslovenske ljubavi. Hoce se reci da postoje vrlo ozbiljna tumacenja, po kojima bi Vojska Jugoslavije, kao najkrupniji ostatak JNA, mogla u znacajnijoj mjeri popuniti arsenale ispucane i izraubovane od 1991. godine.

Kako je zvanicna Moskva nedavno odobrila plan redukcije mirnodopskog sastava svojih oruzanih snaga, jasno je da ce se pojaviti ogromni viskovi naoruzanja za koje je mozda moguce pronaci trziste u zemljama tzv. treceg svijeta. Na trzistima istocne Evrope ruske zamjenjuju efektivi NATO, a vojna industrija na tom podrucju je izvrsila prebaziranje tehnoloske matrice na zapadne standarde. Takva situacija vlada svuda sem u SR Jugoslaviji, koja je i dalje zainteresovana za uvoz ruskog naoruzanja i usku tehnolosku upucenost domace vojne industrije u pravcu Istoka.

Savezni premijer Radoje Kontic otputovao je u Moskvu s povecim spiskom naoruzanja koje bi Vojska Jugoslavije rado vidjela u sopstvenim redovima. Rijec je u prvom redu o protivoklopnim i protivvazdusnim borbenim sistemima, cija se nabavka smatra prioritetnom. Kratkorocnim dokumentima o razvoju oruzanih snaga - sto su krajem prosle godine usvojeni na Vrhovnom savjetu odbrane - takodje su utvrdjeni slicni prioriteti.

Vojska Jugoslavije je primorana da se oslobodi dijela protivoklopnog naoruzanja, poput ruskih vodjenih raketa "maljutka" ili raketnih rucnih bacaca RPG. Dometi savremenih raketnih projektila za ovu namjenu su duplo uvecani, probojnost i snaga kumulativnog udara takodje, dok su nisanske sprave pouzdanije a navodjenje gotovo nepogresivo. Upravo iz tih razloga, Vojska Jugoslavije vec izvjesno vrijeme na poligonima u Nikincima temeljito analizira ruske protivoklopne rakete nazvane "drug" i "bumbar".

Sistem "drug" bi predstavljao zamjenu muzejskim "maljutkama", posto je daleko prakticniji i jednostavniiji za rukovanje. Domaca vojna industrija raspolaze kapacitetima kojima je moguce izvrsiti kvalitativne korekcije osnovnog modela "druga". Pored povecanja njegovog dometa sa 2.000 na 3.000 metara, bilo bi moguce i instaliranje tzv. tandem bojeve glave za probijanje pancirnih oklopa debljine do 990 milimetara; mada NATO tenkovi vec imaju reaktivne oklope, debljine od 1.060 mm (americki "abrams 2"), do cijelih 1.200 mm (francuski "leklerk"). "Drug" se obicno instalira na tronoscu, ali ga je - bas kao i "maljutke" - moguce postaviti na domace borbeno vozilo pjesadije "M-80" i tenk "M-84".

Doktrinarnim dokumentima Vojske Jugoslavije obuhvaceno je i pitanje povecanja vatrenih sposobnosti manjih taktickih sastava pjesadije, poput voda i cete, za vodjenje samostalne protivoklopne borbe. Bas zbog toga, sadasnje RPG dijelom bi zamijenili ruski lakoprenosni raketni bacaci "bumbar", s impozantnim kalibrom bojeve glave od 136 mm, te vjerovatnocom pogotka od 0,95 na daljinama do 600 metara. Premda je ocigledno da je "bumbar" losija kopija originalnih zapadnih rucnih bacaca, van sumnje je da se radi o solidnom sistemu koji garantovano razara sve tenkove s reaktivnim zastitnim plocama.

U Moskvi je trebalo biti rijeci i o mogucnostima kooperacije dveju vojnih industrija kako bi se SRJ pomoglo oko samostalne serijske proizvodnje protivoklopnog topa kal. 100 mm pod sluzbenom oznakom "M91", koji se temelji na vrijednostima starijih ruskih topova "T-12", "MT-12" i haubice "D-30". Ispostavilo se da bi takva proizvodnja sada nametnula, kako pitanja nerjesive finansijske prirode, tako i pitanja potrebne municije, nakon sto je izgubljena fabrika topovskih projektila u Novom Travniku.

Drugi krug na "spisku zelja" obuhvatio je protivvazdusne borbene sisteme, kao i dogovor o tempu uvoza visenamjenskih helikoptera "Mi-24", na Zapadu poznatijih pod oznakom "hind". Orijentacija ka modernizaciji raketnog naoruzanja unutar Korpusa artiljerijsko-raketnih jedinica RV i PVO Vojske Jugoslavije, kojim komanduje pukovnik Slavko Biga, uslijedila je nakon teorijskog napustanja zakljucka da su kontroverzni sistemi "dvina", "neva" i "kub" (varijante "samova") u stanju da eventualno desetkuju zapadnu lovacko-bombardersku avijaciju!

Ipak, krupne investicije iz domena teskih protivvazdusnih sistema nijesu dogovorene u Moskvi, mada je bilo raspitivanja o cijeni sistema "SA-10B" i "SA-12", ruskih varijanti americkog "patriota". Obnovljen je interes, koji datira jos od vremena JNA, za ruske zemlja-zemlja balisticke rakete "tocka U" i "skad", ali je na tome i ostalo. Paznja je usresredjena na raketnu zastitu mehanizovanih i motorizovanih jedinica u pokretu od brisucih napada iz vazduha. Rusi su definitivno odobrili licencu za "strijelu-10" koja se u jednoj domacoj fabrici proizvodi pod oznakom "S-10MJ2", ili popularno - "sava". Sistem ce se instalirati na vozila "M-80", a domet je sa 2.500 povecan na 5.000 metara.

Konacno, izgleda da je na pragu realizacija uvoza kontigenta helikoptera "Mi-24", kojeg je zapovjednik RV i PVO, general Ljubisa Velickovic, najavio prije izvjesnog vremena. Rijec je o modifikovanom transporteru s dva clana posade i 12 naoruzanih vojnika, s osnovnom namjenom vodjenja protivoklopne borbe. Vazduhoplov ima krstarecu brzinu leta 250 km/h a takticki radijus dejstva u krugu od 360 kilometara. Za razbijanje tenkovskih eselona raspolaze raketama "svater", zatim s cetiri izuzetno snazna sacasta lansera ukupnog kapaciteta od 32 rakete, te jednim cetvorocijevnim mitraljezom 12,7 mm koji je smjesten u nosnoj tureli helikoptera.

Prema nekim misljenjima, u igri je i dalje nabavka usavrsene verzije "Mig-29M" u jacini eskadron-eskadrila cime bi se u znacajnoj mjeri ojacala praznjikava komponenta lovacko-bombarderske avijacije. Komanda RV i PVO u Zemunu nije odustala ni od nabavke ruskih sredstava za elektronsko izvidjanje, kao i druge pomocne opreme, ali je izgleda definitivno otpala kombinacija o nabavci "suhoja".

Ugovor potpisan u Moskvi i dalje je otvoren, u smislu dopuna pojedinih narudzbi koje ce u SRJ najvjerovatnije biti dovozene pomorskim putem u Luku Bar, gdje je Vojska Jugoslavije iznajmila dio dokerske operative. Problemi mogu nastati upravo ondje gdje pocinju hronicne finansijske nevolje, posto su Rusi sve manje zainteresovani za naturalnu razmjenu "zito za fiseke" i traze tvrdu valutu u kesu ili po SRJ eventualno odobravaju nepovoljne kredite.

Takva ruska orijentacija nije prosla bez melanholicne reakcije u jugoslovenskoj delegaciji. Ideoloske i bratske veze u medjuvremenu je nadomjestio surovi kapitalizam, u kojem uprkos sve vecim ruskim viskovima naoruzanja nema bagatelne rasprodaje - a pogotovo nema rasprodaje solidnijih borbenih sistema.