Zajednistvo kao teret

Dragoljub Vukovic

Vec duze, a pogotovo do rascjepa u Demokratskoj partiji socijalista i dramaticnih konsekvenci tog cina, Crna Gora se ne osjeca udobno u zajednickoj drzavi. Stavise - to zajednistvo joj predstavlja teret, kojeg ne zna kako da se oslobodi.

Ministar inostranih poslova Crne Gore Branko Perovic ovih dana je priznao ono sto dio crnogorske opozicije govori vec odavno - da je manja federalna jedinica talac politike koja se vodi na saveznom nivou. Ogleda se to u prostoj cinjenici da ono sto zeli aktuelna crnogorska vlast, potpomognuta najvecim dijelom parlamentarne opozicije, ne korespondira sa spoljnopolitickom orijentacijom i prioritetima savezne vlasti kojoj, bez ostatka, ton daje savezni predsjednik Slobodan Milosevic i njegovi rezimski opunomocenici u obje federalne jedinice.

S druge strane, ovih dana je dopunjen repertoar neprimjerenog ukljucivanja savezne drzave u aktuelna politicka zbivanja u Crnoj Gori time sto je Savezni sud nalozio Vrhovnom sudu Crne Gore da, prakticno, obustavi od izvrsenja svoju presudu, kojom je definitivno razrijesen upravni spor izmedju DPS CG i politicke grupacije Momira Bulatovica.

Od prvih relevantnih pokusaja da se u Crnoj Gori artikulise nova drzavna politika, u kojoj nijesu samo naglasene specificnosti manje federalne clanice nego i neophodnost radikalnog obrta u unutrasnjoj i spoljnoj politici savezne drzave, jasno je da srbijanski rezim to dozivljava kao opasnu jeres. Shodno takvom odnosu prema novoj crnogorskoj politickoj realnosti, upregnute su sve snage da se jeres u korijenu sasijece, a Crna Gora vrati pravovjerju. Pri tom se, u krajnje ogoljenoj formi, milosevicevski "moderni federalizam obznanio kao rigidni unitarizam. Utoliko vise imaju pravo oni koji su ubijedjeni da srbijanski rezim, a i dobar dio opozicije u vecoj federalnoj jedinici, svaku iole samostalniju poziciju Crne Gore u zajednickoj drzavi dozivljavaju iskljucivo kao destrukciju.

Crnoj Gori se, dakle, zeli nametnuti uloga remetilackog faktora i krivca, a u njoj se proteziraju one politicke snage koje su sklone da u to povjeruju ili da, iz sasvim prakticnih politickih razloga, prihvate da tumace novu-staru politicko- pravnu filozofiju zvanicnog Beograda. Ostaje otvoreno pitanje na koji ce se nacin ta politika "ozbiljiti" i kakve ce biti krajnje konsekvence toga, mada je vec sada prilicno jasno da rasplet tesko moze biti farsican.