HOCE LI DRZAVA OTMICU U STRPCIMA PRETVORITI U "SAVRSEN ZLOCIN" (2)

Sefko Alomerovic

Odluka Vrhovnog suda Crne Gore je i u suprotnosti sa clanom 36. stav 3. Zakona o krivicnom postupku, tj. da se sud ne moze oglasiti nenadleznim posto optuznica stupi na pravnu snagu. Optuznica protiv Ranisavljevica je podignuta prije osam mjeseci, te je, sasvim normalno, stupila na pravnu snagu. Osim sto s odlaganjem sudjenja Ranisavljevicu krse prava zrtve da se pocinioci izvedu na sud i kazne, u pravnom smislu se i prema Ranisavljevicu nezakonito postupa i krse njegova prava. Ali on, kao ljudsko bice, za njih nije bitan. Odlaganjem sudjenja Ranisavljevicu izbjegava se, najmanje, osuda drzavne ideologije i sistema koji su stvorili Ranisavljevica i Ranisavljevice, i od koje se, ocito, ne odustaje.

Takva se ocjena, prije svega, temelji na opsteprihvacenom i sasvim racionalnom uvjerenju, koje je prisutno od prvog momenta kada je otmica izvrsena pa do odlaganja sudjenja jednom i jedinom od pocinioca tog opakog zlocina i zadnje odluke Vrhovnog suda da mu se sudi u Jagodini, da djelo nije pocinjeno iz licnih hirova i interesa izvrsioca vec u ime nacionalnih i drzavnih ciljeva, u ime kojih, ocigledno, i vlasti zataskavaju zlocine i izbjegavaju da se zlocincima sudi. Jer, drugi razlozi ne postoje da se bezocnim lazima izbjegava da se otkrije istina i zlocinci izvedu na sud.

Konacno, ako se zna da je Nebojsa Ranisavljevic optuzen prema saveznom Krivicnom zakonu, potpuno je nebitno koji ce mu sud suditi na teritoriji SRJ. Takodje, za djelo za koje je optuzen (ratni zlocin) nije bitno da li ce mu suditi sud u Jagodini ili u Bijelom Polju, jer je po Statutu Tribunala u Hagu svaka drzava obavezna da sudi optuzenim za ratne zlocine. I u tom slucaju nadleznost suda se moze uspostaviti na osnovu toga koji je sud, po zahtjevu javnog tuzioca, prvi zapoceo postupak. Koliko je meni poznato, dvije su evropske zemlje (Svajcarska i Nemacka) tako i postupile i Tribunal se nijednog momenta nije umijesao i prihvatio je odluku tamnosnjih sudova.

Kada bi kojim slucajem i SRJ tako postupila, njen izgovor - koncepcija na koju pristaje da saradjuje s Tribunalom dobila bi, u neku ruku, nekakav smisao i uverljivost. Medjutim, jugoslovenske vlasti dosad ni takvu volju nijesu prakticno pokazale, te je ocito da se radi o izgovoru bez pokrica. S druge strane na primjeru odnosa prema izvrsiocima zlocina nad Bosnjacima na njenoj teritoriji, pa i sadasnjim odnosom prema Bosnjacima u Sandzaku, same vlasti su pruzile i pruzaju dovoljno dokaza, prvo, da nemaju namjeru da sude optuzenima za ratne zlocine i, drugo, da vlasti i dalje sprovode nasilje nad Bosnjacima kako bi zaokruzile i dovele do kraja etnicko ciscenje zapoceto otmicama, sto je samo po sebi zlocin. Pogranicne vlasti na aerodromu "Beograd" su ovih dana svakodnevno vracale i protjerivale u evropske zemlje grupe Bosnjaka koji su zeleli da se vrate u svoju zemlju. Tako je drama Bosnjaka iz Kukurovica, Sjeverina, Bukovice i drugih podrucja iz kojih su prognani ili izbjegli od represije tokom prethodnih pet godina dostigla nebeske visine.

Na taj nacin su i vlasti prakticno pokazale da za rezim ne postoje ustavne smetnje da "isporuce" drugim drzavama jugoslavenske gradjane, naravno Bosnjake, bez obzira sto oni nijesu ratni zlocinci, niti bilo kakvi kriminalci, vec zrtve surove i brutalne represije i sto je, za razliku od isporucivanja ratnih zlocinaca Tribunalu, postupak prema njima suprotan Ustavu. (Prije neki dan je doskorasnji predsjednik Tribunala Antonio Kaseze protumacio nas Ustav i objasnio da, u pravnom smislu, nema ustavnih smetnji da se ratni zlocinci isporuce Tribunalu jer se ne radi o isporucivanju "drugoj drzavi", kako stoji u Ustavu, vec Medjunarodnom sudu UN). Naravno, za ovu drzavu i dalje postoje "ustavne smetnje" da se isporuce ratni zlocinci, ali ne postoje nikakve smetnje da se, protivno Ustavu, zabrani ulazak neduznim gradjanima albanske i bosnjacke nacionalnosti. U svakom slucaju, i ovdje je dovoljno jasno pokazano da je odluka Vrhovnog suda Crne Gore motivisana "visim" drzavnim i politickim razlozima a ne pravnim.

S obzirom da je promijenjena odluka Vrhovnog suda Crne Gore uslijedila poslije ljetosnje izjave drzavnog tuzioca, Vladimira Susovica, da ce saradjivati s Tribunalom, moglo bi se pomisliti da je zbog toga na crnogorsko pravosudje izvrsen pojacan pritisak i da je sadasnja odluka rezultat tog pritiska. Takav zakljucak se moze zasnovati i na zestokim reagovanjima u Srbiji na izjavu Susovica. Mada ne mislim da je bas tako, ali je sasvim moguce da su se srbijanske vlasti uplasile da ce nova Djukanoviceva vlast isporuciti beznacajnog Ranisavljevica Tribunalu i da ce na taj nacin dovesti Srbiju pred svrsen cin. Prvo, da autenticnu Ranisavljevicevu pricu cuju oni koji treba da je cuju. (U spisima, naravno, nedostaju iskazi koje je Ranisavljevic prethodno dao Drzavnoj bezbjednosti). I, drugo, da se Srbija na taj nacin ostavi na cjedilu te da i sama pocne isporucivati jednog po jednog od optuzenih za ratne zlocine.

Takodje, zbog vremenske podudarnosti objavljivanja odluke i kulminacije aktuelnih politickih trvenja oko vlasti srbijanskog kandidata za predsjednika Crne Gore Momira Bulatovica i Mila Djukanovica, na prvi pogled izgleda i da se odluka Suda moze smjestiti u kontekstu tog sukoba. Zbog toga se misli da je Vrhovni sud Crne Gore odlukom o nenadleznosti suda u Bijelom Polju prebacio vruc krompir u ruke srbijanskim sudovima.

Ovaj drugi zakljucak podstice i potvrdjuje izjava predsjednika Okruznog suda u Jagodini koji kaze "da je i dalje sporno pitanje nadleznosti" i da oni "smatraju da je za ovaj predmet nadlezan sud u Bijelom Polju", pa ce o sukobu nadleznosti resavati nadlezan sud.

Prethodne dvije pretpostavke dovodi u pitanje cinjenica da je optuznica podignuta mnogo prije Susoviceve izjave i sadasnjeg sukoba politickih rukovodstava iz Srbije i Crne Gore. U normalnom postupanju sudova sudjenje je trebalo biti odrzano i, vjerovatno, i zavrseno. Sudjenje je nekolio puta bilo najavljivano i svaki put u svrhu politickog marketinga uoci izbora ili aktivnosti medjunarodnih subjekata.

U svakom slucaju, sudjenje dosad nije odrzano iz nekih drugih razloga, a ne pravnih. Sudeci po ponasanjima vlasti i u slucaju u drugim otmicama, pa i brojnim profesionalnim pravnim propustima i protivurecnostima u slucaju sudjenja Ranisavljevicu, radi se o unaprijed planiranoj koncepciji resavanja "slucaja Strpci", tj. o oprobanom metodu odugovlacenja i razvlacenja do besmisla i zaborava, koji su, u konkretnom slucaju, primjenjivali i sudovi u Crnoj Gori. Naravno, i u nastavku ce se na isti nacin postupiti. Na odluku Vrhovnog suda SRJ cekace se jos jednu ili dvije godine, a dotle ce se dogoditi sve sto treba da se dogodi, sto ce tragediju Strpci uciniti bezlicnom, i u pogledu zrtve i u pogledu dzelata. Na kraju, odlucice se da je nadlezan Bog ili, u najboljem slucaju, sud u Jagodini koji ce, s obzirom da je istragu sproveo "nenadlezni sud", ponovo sprovesti istragu i utvrditi da je "vuk pojeo magarca".

Ovu pretpostavku cini izvjesnom dosadasnje ponasanje suda u slucaju zlocina otmice u Strpcima i svih drugih otmica u Sandzaku, ali i samo insistiranje da se sudjenje iz Bijelog Polja premjesti u Jagodinu, navodno "zbog ekonomicnosti postupka".

Ako je rijec o "ekonomicnosti" trebalo je imati u vidu da je najveci broj rodbine zrtava s podrucja Crne Gore, odnosno Bijelog Polja, a sve, osim jedne, iz neposredne blizine Bijelog Polja. Podrazumijeva se da oni zele i imaju pravo da prisustvuju sudjenju, medjutim, nijesam siguran da ce se bilo ko od rodbine otetih, sto zbog troskova putovanja i boravka u Jagodini sto zbog bezbjednosti, usuditi da ode na sudjenje, jer im nije nepoznato da je jos jedan broj otmicara i znacajan broj Arkanovih "tigrova" s tog podrucja.

Pri tom treba imati u vidu i cinjenicu da je, prema pisanju nedeljnika "Vreme", najcuveniji zivi Jagodinac, Radmilo Bogdanovic, siva eminencija u policiji i uopste u drzavi, imao sasvim konkretnu ulogu u ekstradiciji Milana Lukica.

Treba, takodje, racunati na generalni odnos srbijanskog rezima prema Haskom tribunalu koji je ovih dana, na predizbornim skupovima, deklamovao predsjednicki kandidat SPS Milan Milutinovic (da se nece isporucivati optuzeni za ratne zlocince), ali i na sasvim konkretno ponasanje vlasti i sudova u Srbiji u slucaju dva hapsenja Milana Lukica (za otmicu u Sjeverinu i Strpcima) i njegovog svecanog pustanja iz zatvora u Uzicu i nelegalne ekstradicije od strane Okruznog suda u Beogradu.

I na primjeru sudjenja vodji "zutih osa" u Sapcu, ocigledno je da vlasti u Srbiji nemaju namjeru da sude "srpskim borcima" koji su pocinili ratne zlocine, pa ni onima koje su i jugoslavenski sudovi optuzili. To je, zapravo, jedini cilj da se sudjenje Nebojsi Ranisavljevicu iz Bijelog Polja premjesti u Jagodinu.

No, bez obzira na maestralno umijece u zataskavanju zlocina i sprovodjenju, ne bas tihog, etnickog ciscenja, sasvim je izvjesno da niko ne moze optuziti ovu zemlju za zlocine pocinjene nad Bosnjacima u Sandzaku koliko su je, samim aktima otmice Bosnjaka, optuzili izvrsioci i koliko je njena vlast sama sebe optuzila i presudila zataskavajuci zlocine i skrivajuci zlocince. Slicnu su osudu, cijelom srpskom narodu, izrekli prije nekoliko dana vatreni branioci srpstva (nekog njihovog), tvrdeci "da je djelo Radovana Karadzica" (ono za koje ga je optuzio Tribunal) "postalo istorijski povezano sa sudbinom naroda koji ga je iznedrio".

Nije iskljuceno da ce uskoro neko od gorljivih branilaca srpstva na isti nacin objasniti i djelo stvarnog Radovanovog tvorca i inspiratora zlocina koji su pocinjeni nad Bosnjacima u Sandzaku.

(Autor je predsednik Heslinskog odbora za Sandzak)