HOCE LI DRZAVA OTMICU U STRPCIMA PRETVORITI U "SAVRSEN ZLOCIN"

Sefko Alomerovic

Nema sumnje da su nasilja koja su pocinjena u Sandzaku tokom prethodnih sest godina, a posebno otmice neduznih gradjana u Bukovici, Miocu, Sjeverinu i Strpcima, svaka za sebe i sve zajedno, tragedija i opak zlocin koji bi, u svakoj normalnoj zemlji, uznemirili javnost i svakog pojedinca, bez obzira da li pripadaju nacionalnoj grupi iz koje potice zrtva ili pocinilac i bez obzira da li ga taj zlocin uznemirava iz humanih, moralnih, pravnih, pa i nacionalnih i drzavnih pobuda, jer u svim tim aspektima postoje razlozi za zabrinutost pa i za ozbiljan i dramatican gradjanski protest.

Medjutim, bez imalo bojazni da ce se pretjerati u ocjeni, moze se reci da nijedan od tih zlocina s kojima je javnost, na ovaj ili onaj nacin, prije ili kasnije, bila detaljno upoznata, nijesu pobudile gradjane Srbije i Crne Gore, pa ni Bosnjake u Sandzaku, da izraze ni kurtoaznu solidarnost s porodicama zrtava i sugradjana, a kamoli da javno protestuju protiv politike koja je stvorila situaciju u kojoj gradjani jedne nacionalnosti, bez ikakvog razloga i povoda, mogu biti ubijeni, kidnapovani, njihove kuce i ducani minirani i zapaljeni, a da za to niko ne odgovara. Naprotiv.

Jos dok su rodbini otetih bile sveze rane, njihovi mirni protesti u Prijepolju, Podgorici i u Beogradu, koji su vise licili na dzenaze (pogrebnu povorku) nego na proteste, od pojedinih zvanicnika vlasti kvalifikovani su kao "nasilnicko ponasanje" i "pokusaji da se destabilizuje Srbija", a u nekoliko slucajeva ucesnici mimohoda bili su "izlozeni agresivnosti patriotski nastrojenih prolaznika". Na jednoj konferenciji za stampu koju je, u Beogradu, s rodbinom otetih organizovao Fond za humanitarno pravo, jedan poznati beogradski advokat, inace i kandidat na jednim od mnogobrojnih izbora za predsjednika Republike Srbije, na najvulgarniji nacin je vrijedjao i provocirao unesrecene ljude. Uostalom, najveci broj biraca je na svim tim izborima, pa i na zadnjim, iskazao saglasnost s tom i takvom politikom.

Mada se kroz licne i porodicne tragedije 51 kidnapovanog u Sandzaku sasvim jasno odslikava paradoksalna i tragicna situacija svih Bosnjaka u Srbiji i Crnoj Gori, ni Bosnjake u Sandzaku vise ne uzbudjuju vijesti u vezi otmica, pa ni otmice 19 gradjana u Strpcima koja je postala paridigma njihovog stradanja i surove sistematske represije i diskriminacije koju nad njima, primenjujuci razne oblike i metode, vrsi rezim. Takav se utisak stice na osnovu (ne)reagovanja i povodom zadnje manipulacije s odlaganjem unedogled sudjenja Nebojsi Ranisavljevicu, jednom, zasad i jedinom, optuzenom za ucesce u otmici 19 gradjana u stanici Strpci. Naime, javnost je tek ovih dana upoznata s odlukom Vrhovnog suda Crne Gore, za koju se znalo jos prije tri mjeseca da ce Ranisavljevicu suditi sud u Jagodini, a ne sud u Bijelom Polju, koji je sproveo istragu i podigao optuznicu.

Takvu ravnodusnost Bosnjaka nije i jeste tesko objasniti, zavisi ko i kako i s kojeg aspekta objasnjava. Uglavnom se, kao osnovni razlog, moze uzeti sviknutost i pristajanje na polozaj i situaciju u kojoj je zlocin protiv njih prirodno stanje i na siledzijsku drzavnu logiku tipa "malo morgen" i "... institucionalno ili vaninstitucionalno", po kojoj vlast u ovoj zemlji funkcionise vec deset godina. Ljudi, jednostavno, polaze od toga da je ponasanje vlasti poslije svakog, pa i ovog zlocina, logican slijed postupanja, pocev od motiva, povoda, samog cina zlocina i, na kraju, odnosa vlasti prema tim zlocinima. Normalno, u toj i takvoj situaciji svako reagovanje je zaludno, pa i kontraproduktivno.

Iz tih razloga niko se nije uzbudio ni kada je, samo tri dana kasnije, objavljena i vijest da i "srpski sudovi peru ruke od slucaja Strpci" i da "otmicara iz Strbaca nece nijedan sud".

Da li je to zaista kraj kraja price o "slucaju Strpci"? Mislim da jeste, jer je, prije svega, kao dan jasno, da se radi o jos jednoj bezocnoj manipulaciji i perfidnom postupanju da se legalizuje zlocin u Strpcima, a preko njega svi ostali zlocini pocinjeni u Sandzaku tokom prethodnih godina.

Smatram, medjutim, da najmanje iz moralnih razloga ne bi trebalo primiti zdravo za gotovo takvu odluku, te cu ovdje, bez trunke nade da bilo sta popravim u polozaju Bosnjaka, ukazati na neke pravne i logicne manjkavosti te odluke. Drugi cilj ovog teksta je da se ukaze javnosti da je, u najmanju ruku, licemjerno ponasanje vlasti u Srbiji i Crnoj Gori prema zlocinima koji su pocinjeni i vrse se nad Bosnjacima, a istovremeno ih ubedjivati da su "ravnopravni gradjani sa svojim sunarodnicima pravoslavne vjere" i da se ne krse njihova ljudska i gradjanska prava itd, ali i oprobana tehnologija za pretvaranje javno pocinjenog zlocina u "savrsen zlocin". Mislim, takodje, da rezim u krajnjim konsekvencama, time potpisuje samooptuzbu.

Pravnom, pa i logickom analizom odluke Vrhovnog suda Crne Gore, uostalom kao i ukupnog bizarnog ponasanja vlasti poslije zlocina u Strpcima, mogu se utvrditi brojne manjkavosti i protivurecnosti koje ne samo da sumnju u vlast cine opravdanom i osnovanom vec, kao i sto je naprijed receno, jasno i nepobitno ukazuju na logican, skoro organski i prirodan slijed ponasanja vlasti, pocev od motiva i samog cina zlocina, preko vijesti o otmici "desetak Srba, desetak Muslimana, nekoliko Hrvata i dva Crnca", da su sami Muslimani sebe kidnapovali itd, do zadnje odluke Vrhovnog suda Crne Gore kojom se ide naruku drzavnoj politici da zlocin s opstepoznatim podacima o inspiratoru, izvrsiocu, mjestu i nacinu zlocina pretvori u vise nego "savrsen zlocin", jer ce se, u konacnom ishodu, dovesti u pitanje i sama cinjenica da je zlocin izvrsen ili ce se, kao i u slucaju otmice u Bukovici i Sjeverinu, zataskati do te mjere da za njega vise niko i nece znati, niti ga pominjati.

I ako podjemo od pretpostavke da je odluka Vrhovnog suda pravilna i da je stvarno mjesno nadlezan Okruzni sud u Jagodini, postoje profesionalne, pravne manjkavosti koje ni student sa zavrsenom prvom godinom prava ne bi napravio, a koje, zapravo, razotkrivaju tehnologiju pretvaranja javnog zlocina u "savrsen zlocin".

Prije svega, Visem sudu u Bijelom Polju od samog pocetka je bilo poznato koji je sud nadlezan da sudi Nebojsi Ranisavljevicu. Po Zakonu o krivicnom postupku, sud je obavezan da po sluzbenoj duznosti vodi racuna o tome i sigurno je da je on to i ucinio. Osim toga, branioci optuzenog Ranisavljevica su u dva navrata podnosili prigovore na nadleznost suda, ali su sud u Bijelom Polju i Vrhovni sud Crne Gore oba prigovora odbili i nasli da je nadlezan sud u Bijelom Polju, a ne sud u Jagodini.

Mada su u odbijenim zalbama-prigovorima isticani isti razlozi kao i u zalbi koju je Vrhovni sud sad usvojio - da djelo nije pocinjeno na teritoriji Crne Gore, odnosno na podrucju Viseg suda i Bijelom Polju, vec na teritoriji druge drzave, kao i mjesto prebivalista Nebojse Ranisavljevica - Vrhovni sud je sad nasao suprotno prethodnim resenjima i odlucio da je nadlezan sud u Jagodini.

Zasto je Sudu trebalo godinu dana da donese odluku o jednoj rutisnkoj stvari i zasto je na osnovu istih argumenata i istog zakona, isti sud donio dvije razlicite odluke - ne moze se nijednim pravnim pa ni ljudskim razlogom objasniti, a ni opravdati, ali je svima koji imaju uvid u situaciju u Sandzaku jasno da se radi o unaprijed razredjenoj tehnologiji ili, kako se izvan Sandzaka misli, o odluci s politickim motivima.

S druge strane, u prilog ovoj tvrdnji ide i cinjenica da, s pravnog aspekta, Vrhovni sud Crne Gore nije imao osnova da donese odluku kakvu je sad donio, jer nijedan od razloga koji je naveden nije valjan, a ni tacan. Prebivaliste Nebojse Ranisavljevica nije u Despotovcu vec mu je mjesto prebivalista u Visegradu, a tu mu zive i djeca i zena. A i on je u Visegradu pronadjen (a ne u Despotovcu) i tu je s njim ugovoren sastanak na kojem je i uhapsen. Zakonom o krivicnom postupku jasno je definisano da se mjesna nadleznost, pored mjesta izvrsenja i mjesta gdje su nastupile posljedice, odredjuje po mjestu prebivalista, a s obzirom da je njegovo mjesto prebivalista u drugoj drzavi, onda se nadleznost ne moze odrediti po tom kriterijumu vec po mjestu gdje su nastale posljedice.

Zbog toga ovaj razlog za sadasnju odluku Suda ima istu pravnu valjanost kao i tvrdnja da je djelo pocinjeno na teritoriji druge drzave sto je, naravno, besmislica i ona, sama po sebi, predstavlja poseban cinizam i nacin zataskavanja zlocina, jer je teritorija same stanice Strpci i cijele trase pruge bila i ostala katastarsko vlasnistvo ZTP Beograd. Sama cinjenica da se i danas, bez ikakvih medjudrzavnih ugovora, na teritoriji druge medjunarodno priznate drzave odvija zeleznicki saobracaj ove drzave i vrsi policijska i vojna kontrola i sve druge aktivnosti u vezi s funkcionisanjem zeleznickog saobracaja i kontrolom granica, razotkriva tu tvrdnju kao bezocnu laz i manipulaciju s gnusnim zlocinom.

(Kraj u sutrasnjem broju)