Demokratija na istoku

Borbe i podjele unutar vladajuce politicke klase bile su obavezan inicijalni ili cak glavni faktor promjena

Pise: Srdjan Darmanovic

Proslo je nesto vise od godinu dana od kako su, povodom ocigledne kradje lokalnih izbora, u Beogradu poceli gradjanski protesti koji su se ubrzo prosirili na gotovo sve vece gradove u Srbiji i tokom tromjesecnog trajanja prerasli u najmasovniji protestni antirezimski pokret koji se ikada pojavio na nasim prostorima. U trenucima najvecih uzleta, kada je samo ulicama Beograda “marsiralo" od dvesta hiljada do pola miliona ljudi, ovaj je pokret masovnoscu prevazilazio cuvene istocnoevropske demonstracije iz prekretne 1989. pod kojima se rusio jedan globalni poredak, a po duzini trajanja (88 dana) daleko je nadmasio praski rekord iz “plisane revolucije", kome je “svega" 39 dana bilo dovoljno da prinudi cehoslovacki komunisticki rezim na odstupanje. Osim toga, po duhovitosti, mastovitosti i karnevalskoj atmosferi koja ga je, prvenstveno zahvaljujuci studentima, odlikovala, istocnoevropske antikomunisticke demonstracije sa njime se uopste ne mogu porediti.

Uprkos svim ovim cinjenicama, istocnoevropski protestni pokret iz 1989. rezultirao je, u svakoj od zemalja gdje se pojavio, bez izuzetka, odlucujucim promjenama ne samo rezima nego citavog jednog socijalnog poretka, dok protestni pokret u Srbiji iz 1996/97. ne samo da nije uspio ozbiljnije da uzdrma aktuelni rezim, nego su, nedorasloscu vodja i politickih snaga koje su ga predvodile, njegovi rezultati ubrzo anulirani, ogromna energija rasuta i nepovratno potrosena, a gradjanstvno koje ga je nosilo, zapalo u stanje apatije i nevjerice da se u zemlji bilo sta ozbiljnije moze promijeniti. Godinu dana nakon protesta koji su ga ozbiljno uzdrmali, rezim se sasvim povratio i glavna opasnost mu uopste ne prijeti od gradjansko-demokratskih politickih snaga koje su predvodile protestni pokret, niti od bilo koje druge vrste emancipatorske politike, vec od krajnje desnice koja predstavlja jos ruznije lice vladajuceg rezima. Ako je cilj svakog pokreta, a pogotovo protestnog, da izazove odredjene promjene, onda se za najveci protestni pokret koji je hodao ovim prostorima, sa vremenskom distancom od godinu dana moze reci da tu osnovnu svrhu nije ispunio, da se nikakve sustinske promjene nijesu dogodile i da je ostalo samo sjecanje na jedan po mnogo cemu velicanstveni, ali kratki period uzdizanja gradjanskog i evropskog lika Srbije.

Na drugoj strani, neposredno nakon zavrsetka srbijanske protestne zime, a u ovom slucaju bi se barem u izvjesnoj mjeri mogla primijeniti izreka: post hoc ergo propter hoc, u Crnoj Gori je u proljece zapocela ogorcena borba za prevlast unutar vladajuce stranke i potrajala vise od pola godine. U toj borbi, sa izuzetkom perioda izborne kampanje u kojoj se masovna okupljanja podrazumijevaju, gotovo da nije bilo ulicnih demonstracija ili slicnih protestnih skupova, a pogotovo ne velikih pokreta masa. Oni su se, istina, za kratko pojavili na sceni, ali tek na kraju kada je borba (ili barem njena prva faza) odlucena i bez one masovnosti, snage i energije koja je karakterisala srbijanske proteste, a uz to i kao susta suprotnost njihovom karnevalskom duhu i demokratskim ciljevima. Tako je, po mnogo cemu odlucujuca bitka na crnogorskoj politickoj sceni, najvecim svojim dijelom vodjena u forumima vladajuce stranke, na sastancima, sjednicama, konferencijama, za govornicama i mikrofonima. Iako forumska i bez ucesca bilo kakvog masovnog “revolucionarnog" pokreta, ova je borba rezultirala tektonskim promjenama u politickom zivotu Crne Gore (moguce i zajednicke, federalne drzave) i ucinila da on vjerovatno vise nikada nece biti isti kao ranije. Cinjenica da je sa scene nestala, za crnogorske prilike ogromna autoritarna vladajuca partija, da je njenom podjelom pitanje buduce vladajuce vecine postalo otvoreno, da su jedni (predsjednicki) izbori po prvi put bili zaista neizvjesni, da je sve to rezultiralo opstom saglasnoscu o izgradnji neophodne demokratske infrastrukture koja ce omoguciti da buduci parlamentarni izbori budu odrzani pod fer uslovima, dovoljno govori o karakteru tih promjena.

Nakon svega, gotovo neizbjezno se namece pitanje: kako je bilo moguce da jedan protestni pokret koji je bio veliki u evropskim, a ne samo u domacim razmjerama, u krajnjemu ne rezultira gotovo nikakvim promjenama, a da jedna forumska i frakcijska borba unutar vladajuce stranke dovede do promjena kakve su gotovo do juce u ovoj zemlji bile nezamislive? Kako je bilo moguce da se koncentrisana i oslobodjena ogromna masovna energija izgubi gotovo u nistavilu, a da bitka dva politicara i njima pripadajucih klanova, grupa i partijskih aktivista, u koju su mase ukljucene tek na kraju kao sastavni dio izbornog procesa, otvori sasvim novu dinamiku i samim tim sanse i nade za dalje politicke promjene?

Paradoksalno, ali odgovor na ovo pitanje sadrzan je upravo u nacinu na koji do promjena u jednom slucaju nije, a u drugom jeste doslo. To jest, u Srbiji u zimu 1996/97. do promjena nije doslo upravo zato sto se protiv auitoritarnog (po formi autokratskog) rezima borio samo jedan protestni pokret, a u Crnoj Gori je, pocev od proljeca iste godine pa nadalje, do promjena doslo upravo zato sto je u okviru do tada preovladjujuce autoritarnog (po formi oligarhijskog) rezima nastala nezaljeciva pukotina koja je nesto kasnije rezultirala rascjepom. Odavno, naime, nije nikakva tajna da su razne vrste nedemokratskih (ili u najboljem slucaju poludemokratskih) rezima mnogo manje osjetljive na “narodne pobune", a mnogo vise na poremecaje unutar vladajucih struktura i aparata, pa je cak i u slucaju uspjesnih narodnih pobuna ili revolucija, nasilnih ili nenasilnih, faktor podjele ili raspada vladajuce elite bio neophodan uslov uspjeha ili bar neophodan inicijalni element. To je znao jos i Platon kada je u svojoj Drzavi pisao da revolucije - mi bismo rekli sustinske promjene - u bilo kojem poretku uvijek pocinju podjelama unutar same vladajuce klase i da se tada obicno pojavljuje neki istaknuti pripadnik vladajucih struktura i preuzima na sebe ulogu katalizatora nezadovoljstva protiv starog rezima. Istorija je potvrdila ovo zapazanje antickog klasika, pa je to mnogo cesce bio slucaj nego mit o “narodnom nezadovoljstvu" i pobunama, koje obicno dolaze kao zavrsni udarac. Cak ni najslavnija od svih, francuska revolucija, nije pocela, kako se obicno misli, jurisom pariske mase na Bastilju, vec je ova zauzeta od strane jedne regimente regularne vojske koja se stavila na stranu naroda.

U savremeno doba veoma je malo izuzetaka od ovog pravila, a istocnoevropska demokratska revolucija iz 1989. ga potvrdjuje u potpunosti. Borbe i podjele unutar vladajuce politicke klase bile su obavezan inicijalni ili cak glavni faktor promjena. Citav proces je tako i poceo, pojavom odlucujuceg unutrasnjeg faktora promjena u samom srcu sistema - generalnog sekretara komunisticke partije i to u najznacajnijoj zemlji toga poretka. Nakon toga su podjele na tzv. konzervativce “cvrstorukase" (hardliners) i reformiste/liberale u okviru vladajucih stranaka bivsih zemalja istocnog bloka uslijedile jedna za drugom i pritisak masa dosao je kao poslednji cin, ne rijetko ohrabrivan, podstaknut ili cak organizovan od strane “reformistickih" partijskih struja. Rezim je izgubio naklonost svojih odbrambenih aparata i zahtjevi pobunjenog naroda nijesu (sa izuzetkom Rumunije) nailazili na ozbiljnije prepreke.

U Srbiji 1996/97. nedostajao je ovaj vazni element svake sustinske promjene - ozbiljna podjela unutar vladajuce politicke elite ili otkazivanje poslusnosti nekog od vaznih aparata drzavne prinude (vojska, policija). Iako u kovitlacu burnih tromjesecnih dogadjaja na ulicama Beograda i drugih gradova, vodje protestnog pokreta kao da su bile svjesne da do ozbiljnijih pukotina unutar vladajucih struktura nije doslo i nijednog momenta se, vjerovatno s pravom, nijesu usudili da istaknu maksimalisticke zahtjeve ili krenu na direktno obaranje rezima. U Crnoj Gori se pokazalo, odnosno samo jos jednom potvrdilo, da su ozbiljne podjele unutar autoritarnog rezima, cak i bez pritiska masa, toliko bolne za sam rezim i njegovu dotadasnju vladavinsku matricu, da same po sebi izazivaju procese koji dovode cak do izmjene ove matrice. Naravno, odsustvo kljucnog elementa promjena - podjela unutar vladajuce elite, ne moze biti alibi za kasniju kompromitaciju i slabljenje politickih predvodnika protestnog pokreta u Srbiji, kao sto prisustvo ovog kljucnog faktora na crnogorskoj politickoj sceni ne znaci da ce zapocete promjene automatski i nezavisno od daljeg ponasanja glavnih aktera, voditi stvaranju istinskog demokratskog poretka.