Misel Zandro-Masalu, rektor pariskog Univerziteta, o prozimanju kultura, saradnji sa Miteranom, francuskom univerzitetu u Moskvi...

Tamo kod vas ima odlicnih i slobodnih ljudi koji zele da u Jugoslaviji i dalje postoje razlicite kulture. Ima ih i u Srbiji i u Hrvatskoj i u Bosni. Kazem to, jer su u Francuskoj ponekad podrzavali jedne protiv drugih. Ja mislim da takav stav nije dobar. Pravi stav je da se nadju predstavnici svih tih naroda koji sacinjavaju bivsu Jugoslaviju i koji su pristalice povratka u drzavu gde nece biti rata, gde se moze ziveti zajedno, jer su ti narodi samim prostorom prinudjeni da zive zajedno

Branka Bogavac

Skoro ce decenija otkako je gospodja Misel Zandro-Masalu postala rektor kancelar Univerziteta koji nosi slavno ime Sorbone poznate u cijelom svijetu.

Biti rektor i zena u svijetu u kome muskarci vladaju je izuzetna stvar. Ta vitka dama plave kose i plavih ociju plijeni vas pri susretu nekom unutrasnjom snagom i energijom koje zadivljuju i zbog cega nam odmah postaje jasno zasto joj je bilo predlozeno da bude rektor na Akademiji Tur-Orlean, oblasti velicine Belgije, zatim savjetnik i portparol predsjednika Miterana i na kraju rektor kancelar na Sorboni.

Iz biografije saznajemo da je bila izvanredan djak koji jos u nizoj gimnaziji cita latinske i grcke pisce u originalu, odlican student, prvi u generaciji, s dva doktorata, treceg stepena i drzavni sa tezom "Nasledje i stvaranje: istrazivanja o humanizmu Keveda." Zavrsila je i politicke nauke.

Veliki je spisak njenih radova, tekstova, prevoda. Zanimala se i za psihoanalizu i objavila tekstove i iz te oblasti. Veliki je broj i odlikovanja koja je dobila ta vrijedna zena. Medju njima je i Orden viteza Legije casti. Pocasni je doktor nekoliko univerziteta u Torontu, Njujorku, Cileu, Velikoj Britaniji.

Gospodja Zandro-Masalu je bila takav radnik da su joj sve karijere bile ponudjene, a da ona nikad nije nista zahtijevala. Ta naizgled krhka zena, visokomoralna, znala je da pruzi otpor i neodoljivom Miteranu i da se ne slozi s njim ako se to nije poklapalo sa njenim principima i savjescu. "A trebalo je hrabrosti za to, sto nikada nije zazalila", kazace u razgovoru za "Nedeljnu Nasu Borbu".

Sjecam se jednog grandioznog susreta koji je ona organizovala u svecanom amfiteatru Sorbone izmedju Miterana i Gorbacova kada je on jos bio predsjednik i ta tanka silueta je bila dostojan partner i domacin ta dva velikana.

Na pitanje koja je uloga rektora u Francuskoj, Misel Zandro-Masalu odgovara: "Uloga rektora je vjerovatno razlicita u odnosu na druge zemlje. U drugim zemljama obicno profesori jednog univerziteta biraju rektora iz svojih redova da preuzme na sebe univerzitet. U Francuskoj je to komplikovanije. Rektor kod nas preuzima na sebe i cijelo obrazovanje pocev od osnovne skole, preko koledza i gimnazije do fakulteta i to u jednom regionu. Ja sam, znaci, u Parizu na Sorboni, ali se bavim vaspitanjem od vrtica do vrha. Naravno imam saradnike, kao sto su direktori skola, koji iz dana u dan prate funkcionisanje ustanove. Ja nijesam samo rektor nego i kancelar univerziteta. Na to mjesto imenuje Savjet ministara. To znaci da svaki univerzitet bira svoga predsjednika. Univerzitet je autonoman kao i njegove odluke. Predsjednik je i pocasno zvanje. U svemu tome drzava treba da ima ulogu. Zamislite da neki predsjednik preduzme neku rasisticku odluku, a francuski zakon je antirasisticki i kaznjava zatvorom svako lice koje se od njega ogrijesi. Treba, dakle, neko da predstavlja drzavu i da provjerava da li su odluke autonomnih univerziteta prilagodjene zakonu i francuskim propisima. i to je uloga rektora kancelara. On takodje koordinira odluke predsjednika raznih univerziteta u istoj regiji i provjerava da se ne desi da neki predsjednik hoce da kupi neku zgradu, a tu istu zgradu hoce da kupi njegov kolega. Ili da jedan hoce da otvori katedru za hemiju, a drugi takodje. U tom slucaju intervenisem i odrzavam harmoniju teritorijalnih odluka.

Polozili ste spanski jezik kao prvi kandidat po uspjehu. Zasto spanski?

- Bilo mi je osamnaest godina kad sam donijela tu odluku. Bila sam odlican djak i klasican put za djevojke je bio latinski i stari grcki. Ja sam pomislila da su ta dva jezika mrtvi jezici, a da mene zanimaju zivi. Bila je to neka intuicija, kao da me je nesto vezalo za taj jezik. Ni sama nijesam shvatala. Pozeljela sam da radim na nekoj drugoj kulturi koja nije moja. U tome me je puno ohrabrio jedan profesor u Kolez de Frans (Coellege de France) Marsel Bataj, porijeklom Jevrej, koji mi je rekao: "Potrebni su nam hispanisti sa plavim ocima." Moje intuitivno zanimanje za taj jezik se pojasnilo kasnije: na tom prostoru izmedju osmog i dvanaestog vijeka, u Andaluziji, su se nasle zajedno na jednom mjestu tri kulture: jevrejska, hriscanska i arapska. To mi se ucinilo veoma zanimljivim. To mi se ucinilo kao poruka za nas svijet u kome zivimo. To je bio svijet razmjena i prenosenja u svakom pogledu. Izabela Katolkinja je protjerala Jevreje. Ali i kad se protjeruje i ubija ostaju duboke veze i ja mislim da nas svijet treba da misli na tri religije istovremeno, na tri knjige starostavne: na Stari zavjet Jevreja, na Novi zavjet hriscana, katolika i pravoslavnih i na Koran kao na fundamentalne knjige razmjena i kulture Zapada. Ta poruka mi se ucinila kao sustinska i najvaznija za buduci mir u svijetu. Za buducnost i takodje razumijevanje ljudi medju sobom, za razumijevanje kultura jer kultura je nesto fantasticno ukoliko je razumijemo.

Necete mi vjerovati, ali ponekad mi se cini da se prirodnije izrazavam na spanskom nego na francuskom. To je cudo. i to mi se svidja, jer na taj nacin mogu da se odmaknem od svog porijekla, sto dozvoljava da bolje sebe sagledam. U Juznoj Americi misle da sam Spanjolka.

Zasto ste izabrali Keveda za svoj doktorski rad?

- Zato sto sam htjela da sacuvam nesto od mog starog svijeta. Izucavajuci latinski i grcki otkrila sam da je Mediteran izvor Evrope. i ono sto sam nasla u starom svijetu kao izvor Evrope u latinskim studijama jeste jedan pisac koji se ucinio vrlo zanimljivim, jer svijet u kome sam zivjela kao dijete bio je tuzan, sa ljudima koji su bili opsjednuti smrcu i smrt je igrala vaznu ulogu u njihovom zivotu, i taj veliki mislilac o smrti koga sam citala u originalu u gimnaziji, tada mi je bilo dvanaest godina, bio je Seneka. Shvatila sam rano da je rekao vazne stvari. Zatim sam otkrila da je Seneka bio Spanac. Pomislila sam da bi trebalo da vidim kako je taj stari svijet ostavio tragove u novom svijetu. I sedamnaesti vijek je vrlo interesantan, jer danas zivimo u dosta izdijeljenom svijetu na fijoke. Kada se obracamo astrofizicarima ili inzinjerima cini nam se da nista ne znaju iz svijeta literature, poezije, kao ni mi iz njihovog svijeta. U doba Keveda fasciniralo me je to sto nije bilo tih pregrada, u 16. i 17. vijeku. Keveda je pravio masine da bi gledao zvijezde i u isto vrijeme davao je politicke savjete svome kralju i istovremeno pisao o metafizici i pisao erotsku poeziju. Sve je to nastajalo u isto vrijeme. Bio je to kompletan svijet. Sto je idealno za individuu, jer se ne treba izolovati u posebnu pregradu, jedan isti covjek je pravio neku stvar za nauku i pisao filozofski tekst. Za mene je to mit. Ja mislim da je jedinstvo znanja neophodno i nasa uloga je danas da uspostavimo prolaze, mostove.

Ukrstanje kultura je nesto sto je najbogatije. Nikada nijesam zazalila za taj izbor. Zatim su se vrata sama otvarala bez moga ucesca. Prvo me je pozvao ministar prosvjete da me postavi za rektora Orleana. Zatim Fransoa Miteran.

Miteran me je uvijek zanimao. Bila sam mnogo puta u svecanoj sali u Jelisejskoj Palati i takodje na dan kada se tu naslo preko osamdeset Nobelovaca iz cijelog svijeta koje je okupio Eli Vizel zajedno sa Miteranom da bi zajedno razmisljali na temu "Sta ce XX vijek ostaviti u nasledje XXI vijeku?" Imala sam nekoliko puta prilike da razgovaram sa Miteranom. Veoma su mi se dopadale njegove knjige i cijenila sam njegovo obrazovanje iz istorije i knjizevnosti. Njegova politicka vjestina nije imala premca.

Vi ste bili njegov porte parole? Zanima me on kao licnost izbliza.

- Kad bih izrazila neku ideju koja nije bila kao njegova, on bi gundjao, o njoj ne bi vise govorili dva-tri dana, a onda bi se on vratio na tu ideju da kaze da se ne slaze sa njom ili da je prihvata. Nikad nije bio ni zao ni agresivan, ali imala sam utisak, cesto, da je vise volio, posto je imao strahovito mnogo posla i zivio u velikoj napetosti i pritisku, da je vise volio da mu se olaksaju stvari i serviraju gotove. Drugim rijecima volio je konfor koji su mu pruzale udvorice. Ali ipak imala sam utisak da su ljudi koji su mu davali otpor izazivali kod njega, istovremeno i gundjanje, ali takodje i povjerenje. Ne treba toliko strepiti nad svojom karijerom, ako ona uznemirava nasu savjest. Tako mi se dogadjalo da kazem: ne. Miteran mi nikad nije trazio da kazem suprotno onome sto sam mislila da je dobro. Dogadjalo mi se da neki ministri traze da na neko mjesto postavim nekog njihovog prijatelja. Ako mi se cinilo da ti ljudi nemaju potrebne kompetencije ja sam bila protiv i nikad se nisam pokajala sto sam tako postupila. Jer postoji i antikonformizam, kako ste rekli, i licna hrabrost.

Nijeste pripadali nijednoj partiji.

- To ne znaci da nemam politickih ideja, politicke osjetljivosti. Ne, nego mi se cinilo da partije nijesu bas mjesto velikih sloboda. Sve sto su mi govorili o unutrasnjem zivotu partija cinilo mi se da su to odnosi prevlasti sistemi u kojima svako trazi saveznike da bi mu pomogli da njegov predlog pobijedi ostale. Ja nikada nijesam htjela da udjem u tu igru. To ja ne znam da radim. Moja sloboda je u tome da mogu da kazem sta mislim i da prihvatim da je gospodin Sirak odlican u nekim stvarima koje cini i da to mogu da izrazim.

Da li ste pratili rat u Jugoslaviji. Da li ste sta razumjeli u toj zamrsenoj situaciji?

- Vasa drama me je mnogo pogodila. Ja sam primala vse intelektualce iz svih krajeva koji su mi govorili sta se tamo dogadja. U tom konfliktu istorija je ustuknula, i u ovom slucaju neki ljudi su dozvolili da istorija ustukne i to je strasno. Ubijedjena sam da tamo kod vas ima odlicnih i slobodnih ljudi koji zele da u Jugoslaviji i dalje postoje razlicite kulture. Ima ih i u Srbiji i u Hrvatskoj i u Bosni. Kazem to, jer su u Francuskoj ponekad podrzavali jedne protiv drugih. Ja mislim da takav stav nije dobar. Pravi stav je da se nadju predstavnici svih tih naroda koji sacinjavaju bivsu Jugoslaviju i koji su pristalice povratka u drzavu gdje nece biti rata, gdje se moze zivjeti zajedno, jer su ti narodi samim prostorom prinudjeni da zive zajedno i ne vidim zasto bi podizali zidove medju sobom. Moglo je doci, u jednom momentu, i do teritorijalne podjele, ukoliko je to bio uslov da se izbjegnu ubistva. Pozeljna evolucija je da u jednoj velikoj zemlji mogu da zive zajedno i Srbi i Hrvati i Bosanci i da se slazu.

Bila sam nedavno u Beogradu na poziv studenata, nezvanicno, van moje funkcije, isla sam na poziv ljudi koji brane svoju slobodu misljenja. Oni su to pokazali kada su mjesecima hodali po kisi i hladnoci i borili se za istinu. Kada sam bila tamo srela sam se i sa predstavnicima koalicije "Zajedno" ali sa svakim ponaosob. Nisam bila entuzijasta posle tih razgovora. Ako jedan lider pocne da se zanima vise za svoju karijeru nego za narod, to mora izazvati negodovanje naroda. Moja poruka jeste da je prava politicka misao ona u kojoj licni interes nestaje.

Vidjela sam da ste otvorili francuske univerzitete u Sankt Peterburgu i u Moskvi. Kako je doslo do toga?

- Rusija mi se uvijek cinila nevjerovatno bogatom cija je kultura vrlo stara i koja ima vrlo jaku vezu sa Evropom i sa istokom. Ona donosi Evropi veliko bogatstvo i to bas zbog te razlike ili kombinacije. Ta zemlja moze ponovo da pronadje onu staru vezu sa Evropom. Nju treba ohrabriti i voljeti. Kad sam vidjela da je izvjestan broj naucnih disciplina bio nedovoljno razvijen u doba staljinizma, pomislila sam da Zapad treba ih podrzi i zato sam otvorila francuski univerzitet u Moskvi. Jer francuski jezik nije privlacniji od engleskog koji Rusi masovno izucavaju. Zato smo mi rekli Rusima, otvarajuci francuski univerzitet u Moskvi, ako hocete da izucavate sociologiju mi cemo vam predloziti Burdijea, Edgara Morena, Alena Turena, Fransua Klozea... Znaci kvalitetni naucni sadrzaj je privukao Moskovljane francuskom jeziku.

Vi ste na Sorboni organizovali fantasticne kolokvijume i susrete sa najvecim ljudima ovoga doba.

- Da, trazim neku temu koja je interesantna i kontaktiram sve one koje bi zanimala. Kada se, recimo, dolaskom Vaclava Havela na celo zemlje pocela otkrivati sloboda misljenja, trazili smo temu koja bi mogla da poveze istovremeno praske i francuske pisce, kulturu i univerzitete, nasli smo zajendicku temu barok. Barok je u komunizmu bio zabranjen i svi strucnjaci, istrazivaci koji su radili na baroku, morali su da promijene profesiju i mnogi su prali prozore ili postali soferi. Profesija je bila dakle traumatizovana, a barok nestao. Mi smo doveli nase strucnjake, a oni svoje i tako se obavio taj kolokvijum na najvisem nivou.

Vi ste i prevodilac.

- Da, i to je izvanredan posao. Da nije njih ne bi bilo kontakta medju zemljama. Prevodilac mora da bude dvostruki lingvista da bi dobro prevodio. Bez literature ne bismo bili ono sto jesmo.