Zineta Rasavac, direktorka sarajevskog Centra za psiholosku i humanitarnu pomoc “Koridor"

Prevashodno je bilo vazno objasniti ljudima da oni nisu ludi i dusevno poremeceni, vec da je njihovo stanje, strah i stres, jedna sasvim normalna reakcija na nenormalnu situaciju. “Koridor" sada pokusava da odrzi nadu ljudima, i zelju da se vrate svojim domovina

Ljiljana Gogic

Kraj rata na prostorima bivse Jugoslavije nije oznacio i prestanak trauma koje sobom nosi, niti se moze znati koliko ce se posledice osecati. Ljudi su se, dok se na sve strane pucalo, plasili za svoje zivote, a kada je to prestalo, ovaj strah je zamenio strah od buducnosti. Svedocanstvo o tome daje i iskustvo aktivista Centra za psiholosku i humanitarnu pomoc “Koridor" iz Sarajeva, o cemu za “Nasu Nedeljnu Borbu" govori Zineta Rasavac, direktorka “Koridora", jedna od ucesnica nedavno odrzane regionalne konferencije “Nevladine organizacije i izbeglice", koju su u Beogradu organizovali Centar za izbeglice “Odgovor" i Forum za odrzivu zajednicu i razvoj.

- “Koridor" je osnovan 1993. godine, kao prva nevladina, nestranacka, nepoliticka, multinacionalna, multireligijski orijentisana organizacija, s ciljem pruzanja psihosocijalne zastite ratom ugrozenog stanovnistva, kao i psihosocijalne rehabilitacije i psihoedukacije ljudi, ne samo traumatiziranih; ali u Sarajevu, u kome smo i ratu djelovali, skoro su svi bili traumatizirani. U vrijeme kada je osnovan “Koridor" vec je postojalo okupljeno jedno kadrovsko jezgro, sacinjeno od psihologa, pedagoga, socijalnih radnika i medicinskih sestara psihijatrijskog usmjerenja, koji su vec pocetkom rata, ostavsi bez svojih radnih mjesta jer su mnoge institucije bile prestale s radom, a vidjevsi oko sebe puno ugrozenog i uplasenog stanovnistva, spontano osjetili potrebu, kao profesionalci, da se nadju tim ljudima pri ruci. U prilog ovoj cinjenici reci cu podatak da je u Sarajevu pred pocetak rata bilo negde oko 400.000 stanovnika. Na na samom pocetku rata puno ljudi je otislo iz Sarajeva, iz razlicitih razloga, ali je takodje skoro isti broj ljudi dosao u Sarajevo, u statusu interno raseljenih lica. Mnogi ljudi dosli su iz istocne Bosne i ostalih regiona BiH, tako da je Sarajevo otprilike zadrzalo isti broj stanovnika koji su, naravno, bili pogodjeni ratnim dejstvima, uplaseni, mnogi su dozivjeli prethodne gubitke, i kuca, i stanova i clanova porodice, a mnogi su i u samom Sarajevu bili zrtve pucnjave i granatiranja.

Rad je poceo na mikrolokalitetima, ali se desilo da je medju prvim medjunarodnim organizacijama koje su usle u Sarajevo bio IRC (Medjunarodni komitet spasa), na celu s Barbarom Smit, koja je klinicki psiholog i koja je u IRC bila zaduzena za pitanje mentalnog zdravlja za takozvane prekomorske programe. Dosavsi u Sarajevo, ona se zainteresovala da li postoji jezgro koje bi moglo razviti program zastite mentalnog zdravlja ljudi. Ubrzo je organizovan i intenzivan trening za pruzanje psihosocijalne pomoci za takozvano ratno savjetovanje jer, ne zaboravimo, iako su to bili ljudi psiholozi, sociolozi, socijalni radnici, niko nije imao prakticnog iskustva u radu s traumatiziranim osobama jer, de facto, nismo imali takvih saznanja, takvih treninga i ljudi nisu bili obuceni za oblast ratne traume. Naravno, imali su saznanja teoretske prirode, uglavnom onih iz literature koja se doticala “vijetnamskog sindroma". Medjutim, ono u Sarajevu bilo je nesto sasvim drugacije, a gospodja Smit je ponudila djelimicno svoj i djelimicno program drugih strucnjaka iz Amerike i Holandije. Nakon tog sestomjesecnog treninga, oko stotinu ljudi iz Sarajeva je dobilo sertifikate da se mogu baviti savjetovalisnim radom s ratom traumatiziranim ljudima. Barbara je nakon toga uspjela od IRC dobiti finansijsku pomoc da se razvije program zastite mentalnog zdravlja stanovnistva u Sarajevu, i to pod uslovom da se registrira kao lokalna NVO za psiholosku pomoc.

“Koridor" je funkciosnisao tokom rata. Kako je rad bio organizovan tada, a kako u posleratnom periodu?

- U ratu je “Koridor" osnovao sedam savjetovalisnih centara, na razlicitim lokalitetima, jer je grad bio u jednoj vrsti blokade. U njima su ljudi radili individualni i grupni psiho-suport, a obavljali su i kucne posjete ljudima koji su bili na tim lokalitetima, starim, bolesnim, iznemoglim, koji nisu mogli doci u nase centre. Uporedo s radom tih centara, mi smo poceli izdavati magazin za mentalno zdravlje “Koridor", a takodje i emitirati radio-program, tzv. Radio “Koridor". Jedno vrijeme, 1994. godine, imali smo i TV Koridor. Medjutim, nakon nekoliko mjeseci taj program je prestao da se emitira, s obrazlozenjem da se ne uklapa u koncepciju RTV BiH, tako da smo ostali na ta tri segmenta djelovanja u ratu.

Prestankom rata mi smo, slijedeci potrebe u drustvu, drugacije nego sto su bile ratne, promjenili nas sistem rada. Zatvorili smo neka od nasih savjetovalista opsteg tipa, prestali smo raditi s malom djecom, jer su vec posle Dejtonskog sporazuma pocele da rade predskolske institucije i skole. Fokusirali smo se na tzv. ugrozene grupe i nase aktivnosti usmjerili prema zenama izbjeglicama, prema adolescentima i prema muskarcima koji tokom rata iz raznih razloga nisu bili obuhvaceni psihosocijalnim suportom, ili ih je bilo veoma malo, tako da sada “Koridor" ima dva centra za muskrace, s ciljem prevencije alkoholizma i ostalih oblika poremecaja ponasanja, kao i psihosocijalnu rehabilitaciju ljudi koji su lijeceni od alkoholizma, jedan za zene izbjeglice, uglavnom udovice i omladinski program, koji realiziramo u Uciteljskoj skoli u Sarajevu. Naravno, i dalje izdajemo nas casopis i emitiramo radio-program, s nesto izmenjenom koncepcijom u odnosu na prethodnu godinu. Umjesto da Radio “Koridor" emitiramo iz Sarajeva, mi sada svakog mjeseca idemo u razlicite centre federacije i Republike Srpske i radio-program emitiramo kao otvoreni kontakt-program s ciljem da ostvarimo komunikaciju s ljudima, da nas pitaju i da im pomognemo onoliko koliko smo, objektivno, u mogucnosti.

Kako su ljudi u Sarajevu, dok je rat jos trajao, “prihvatili" ovako koncipiranu organizaciju?

- Kao prva organizacija koja je razvila takav program, naravno, mi smo bili pod rizikom i sa pocetnim teskocama u afirmaciji tog rada. Ovo je jako vazno pitanje jer, ono sto smo mi morali proci, to je razbijanje blokade u glavama ljudi i njihove predodzbe, pogresne, o tome da psihosocijalni suport znaci etiketiranje ljudi. Prevashodno je bilo vazno objasniti ljudima da oni nisu ludi i dusevno poremeceni, nego je njihovo stanje, njihov stres, strah, samo jedna normalna reakcija na nenormalnu situaciju, i pomoci im da shvate da se radi o mentalno zdravim osobama koje su se nasle u takvoj situaciji, a skoro cijelo stanovnistvo je bilo u takvoj situaciji, ukljucujuci i ljude koji su pruzali strucnu podrsku. I sami su u isto vrijeme bili u strahu i pod stresom, ali su, zahvaljujuci posebnim treninzima, tzv. supervizijama, osposobljeni za tzv. sekundarnu traumu, odnosno, da budu sposobni da drugima pruze pomoc.

Od ljudi koji su nedavno bili u Sarajevu, od predstavnika Udruzenja za pomoc izbeglicama iz Jugoslavije, na primer, moze se cuti da se tamo zivot normalizovao. Da li tu promenu nabolje osecaju i same Sarajlije i kako s time spojiti podatak koji se navodi i u poslednjem broju magazina “Koridor", da je do pred rat, po godisnjoj stopi samoubistava, BiH bila najstabilnija od svih drzava bivse Jugoslavije, daleko ispod broja izvrsenih suicida u Hrvatskoj i Sloveniji, koje su bile najkriticnija podrucja u Evropi, a najnovija statistika u BiH belezi dvostruki porast samoubistava u odnosu na period pre rata?

- Svakim danom zivot se mijenja i situacija se poboljsava, kako sa stanovista ozivljavanja nekih privrednih kapaciteta, moram reci prvenstveno malih biznisa, drzavne i vladine strukture se takodje rehabilitiraju i konsoliduju, jos uvjek je visoko prisustvo medjunarodnih organizacija u Sarajevu, skolske institucije rade... Na koncu, kafane rade, jednostavno, zivot se odvija i ne treba to zanemariti jer je sve bolje danas nego sto je juce bilo. Ali, treba se nadati da ce sutra biti jos bolje nego sto je danas, jer je ovo jedan proces u kome je nemoguce ocekivati velike zaokrete preko noci. Na svim poljima se pomaci prave korak po korak i treba se boriti jos uvijek za nesto bolje. Medjutim, ovo postratno vrijeme je donijelo jednu kompleksniju situaciju nego sto je bila u ratu, s psiholoskog stanovista. U ratu je bio jedan cilj - prezivjeti i boriti se za opstanak. Naravno, nije bilo elementarnih uslova, ali je bilo najvaznije prezivjeti. Sada, poslije rata, kada oni koji su imali srecu da prezive imaju drugacije potrebe, sada se otvaraju pitanja egzistencijalne, stambene problematike i pitanja zaposljavanja, a da ne govorim o povratku ljudi, izbjeglica, kako iz trecih zemalja, tako i u procesu povratka interno raseljenih osoba sa ovog regiona, da ne kazem ove ili one drzave koja je nastala. To su procesi koji se odvijaju, ali nedovoljno. Jos uvijek je visok stepen ratne traume, neizvjesnosti, straha, pogotovo sto se tice povratnika. Jos uvijek nisu stvoreni preduslovi za povratak ljudi u svoje kuce. Postoji jedan krug koji se neprestano zatvara. Da bi na primjer Srbi dosli u Sarajevo, oni koji su tu dosli treba negdje da odu. Pocetak negdje treba napraviti, a on se ne pravi. Tu, nazalost, nevladine organizacije, i da postoje na svim regionima i u oba entiteta BiH, ne mogu pomoci. To je ipak stvar i medjunarodnih organizacija i vladajucih struktura. Mi nemamo toliki uticaj, ali radimo na poboljsanju ukupnog stanja koliko mozemo, u psiholoskom smislu, jednostavno, da ljudi psiholoski ojacaju, da se bore i dalje za svoja prava, jer ovo je borba. Jednostavno, treba da se nadaju, sto je najvaznije. Jer, ako se izgubi nada i zelja za povratkom, uzalud je da se sve medjunarodne organizacije dignu na noge, ukljucujuci nase vlasti. To je sada fokus naseg rada i interesovanja, da ljudima pomognemo da ne izgube nadu i da afirmiramo povjerenje, a ne da se i dalje generira mrznja i nepovjerenje, a u tome veliku ulogu imaju informacije. Jer informacija, nedostatak informacija ili pogresna informacija upravo generira mrznju i nepovjerenje. To je front u kome “Koridor" i slicne organizacije, kako u federaciji tako i u Republici Srpskoj, s kojima neposredno saradjujemo, nastoje pomoci.

Grubo receno, napravljena je prava zbrka, puno je ljudi koji ne zive tamo gde su navikli, oni sa sela sada su u gradovima, oni koji su ziveli u brdima sada su u ravnici... Kakvi su sve lomovi na koje nailaze, lomovi u dusi, u glavi?

- U posljednjem broju naseg magazina, naslov uvodnog teksta supervizora naseg projekta dr Habibe Hasanagic-Rakic, neuropsihijatra s Psihijatrijske klinike u Sarajevu, glasi “Dusa iscupana iz korijena". Mislim da je time simbolicno receno i da je tu sazdano kompletno to pitanje. Covek je pomaknut iz svoje kuce, porodica je sada ugrozena, postoji opasnost od njenog raslojavanja, djeca su otisla u trece zemlje, sve je uzdrmano na neki nacin. Povratak moze taj korijen, tu dusu koja je iscupana iz korijena, ako je plodno tlo, omladiti, simbolicno receno, dati novi izdanak. Zato toliko insistiramo na ocuvanju nade u povratak. Mislim da ce to sve ici, jer neke su stvari bile nezamislive prije dvije godine, nezamislivo je bilo da ja budem u Beogradu danas, pa se to desilo, a iduce godine ce se desiti mnogo bolje stvari, taj proces povratka ce sigurno krenuti. Ali, nazalost, mislim da treba i da ce to vise biti uz asistenciju, da ne kazem i uz pritisak medjunarodne zajednice, nego sto ce to biti rezultat nekakvih dogovora i koordiniranih akcija struktura na ovom regionu.