MEDIJSKE ZABUNE O DOGADJANJIMA U DEMOKRATSKOJ PARTIJI SOCIJALISTA CRNE GORE

Stevan Susic

Rijetko da se moze naci bolji primjer od Demokratske partije socijalista koliko je u ("post)komunistickom drustvu i dalje obicna sluskinja politike. Naime, u poslednje vrijeme, preciznije, nakon raskola u Demokratskoj partiji socijalista sve je vise prisutno u javnosti poimanje dviju struja u okviru jedne te iste partije. I to, jos, u okviru vladajuce partije, iz koje je prakticno izvedena kompletna struktura drzavne vlasti, u Crnoj Gori. Kada bi bila tacna teza o postojanju dvije struje u okviru Demokratske partije socijalista (kao vladajuce partije) onda bi, isto tako, bila tacna teza da postoje dvije "struje" u okviru drzavne vlasti, odnosno da postoji paralelizam, ne samo u strukturi vec i u funkcionisnju drzavne vlasti.

Notorna je cinjenica da ova druga teza nije tacna, naprosto, iz razloga sto je netacna prva teza (o postojanju dvije struje) iz koje se, de rerum natura, ova druga izvodi. Stoga, svako poimanje tzv. dvije struje u okviru Demokratske partije socijalista, rezultira ili iz politickih manipulacija ili iz nekritickog i neznalackog poimanja prava. Umjesto da pravni kriterijum bude postulat za utvrdjivanje i prosudjivanje nastalog sukoba u okviru Demokratske partije socijalista, on je naprosto zamijenjen politickim arbitriranjem, usmjerenim na postizanje odredjenog politickog cilja. Tacno je, da je pravo instrument za postizanje odredjenog politickog cilja i politika kada ne moze ostvariti putem prava ono sto je politicki naciljala, onda, najcesce, pravo prenebregne i upotrebi makijavelisticki neki drugi instrumentarij kojim se postize ista svrha kao i putem prava. Razumije se, da je za politiku postizanje politickog cilja najoportunije kada se postize putem pravnog instrumentarija. Ne samo da se tako politickom cilju daje legalitet, vec se politicka djelatnost, afirmise kao nesto sto proizilazi iz prava, cime se u javnosti (najcesce, kod njenog manje upucenog dijela) stvara utisak da je politika ogranicena pravom, odnosno da joj je pravo nadredjeno, a ona njemu podredjena.

Na zalost u (post)komunistickim zemljama, sa duzim prekidom demokratske tradicije ili, pak, uopste bez tradicije (ni demokratske, ni pravne) ostali su, jos uvijek, u svijesti snazni recidivi potiskivanja prava i svemoci politike, sto nije moglo biti izbjegnuto ni u slucaju raskola u Demokratskoj partiji socijalista. Navedeni raskol, stvorio je lazni utisak (narocito, kod pravno nedovoljno upucenih) da su u Demokratskoj partiji socijalista stvorene nekakve dvije "struje". Jedna, koja je sebe oznacila "reformskom" i, druga, koja sebe predstavlja "pravom" Demokratskom partijom socijalista i koja, prvu, naziva "pucistickom".

U cemu je, zapravo, sustina teorijskog uvoda primijenjenog na konkretan slucaj? Pojednostavljeno receno: kako stvari pravno stoje? Logicki i pravni odgovor, na postavljeno pitanje, moze biti samo jedan. On glasi: ne postoje nikakve dvije "struje" unutar Demokratske partije socijalista, jer bi to bio pravni i teorijski nonsens. Frakcija, kao grupa jednomisljenika, koja se u izvjesnim pitanjima razilazi sa shvatanjem cjeline, ostaje u okviru politicke organizacije pokusavajuci da cjelini nametne svoje stavove. U slucaju neuspjeha, na ovaj ili onaj nacin, izlazi iz okvira politicke organizacije, tako sto politicko djelovanje redovno nastavlja, pod nekim novim imenom.

U slucaju raskola, koji se dogodio u Demokratskoj partiji socijalista, Glavni odbor je dvotrecinskom vecinom smijenio gospodina Momira Bulatovica sa duznosti predsjednika Partije i umjesto njega izabrao gdju Pejanovic-Djurisic. Radi se o jednom potpuno legalnom i legitimnom cinu, jer prema Statutu Demokratske partije socijalista "predsjednik za svoj rad odgovara Kongresu, a izmedju kongresa i Glavnom odboru" (cl. 25). Iz citirane formulacije, nedvosmisleno proizilazi da predsjednik Partije nije nadredjen, vec podredjen Glavnom odboru, i kao licnost i kao organ. I, sta tu, uopste, moze biti sporno? Odluke Glavnog odbora jednako su obavezujuce za sve clanove partije, pri cemu, predsjednik partije, nije nikakva iznimka.

Predsjednik partije je u Glavnom odboru samo primus inter pares, kome je dato da samo tehnicki rukovodi sjednicom, razumije se, sve dok postuje volju vecine. Onog momenta, kada u Glavnom odboru pocne da ignorise volju vecine, po logici stvari, vrsi opstrukciju rada organa, cime su ispunjeni svi relevantni uslovi za primjenu politickih konsekvenci. Treba se prisjetiti da je, nedavno, gospodin Momir Bulatovic prekinuo sjednicu Glavnog odbora, zato sto je samovlasno obecao novinarima unaprijed da ce prisustvovati sjednici, protivno volji Glavnog odbora. U Statutu Demokratske partije socijalista, eksplicitno stoji: "o oblicima komunkacije partije s javnoscu odlucju organi partije" (cl. 5).

Dakle, Glavni odbor, kao organ, je taj koji odlucuje kakav ce oblik komunikacije izabrati s javnoscu, a ne gospodin Momir Bulatovic. Sljedstveno kazanom, Bulatovic, dok je bio predsjednik partije, mogao je odlucivati o oblicima komunikacije s javnoscu, samo u onim slucajevima, u kojima je kao organ, u svojstvu predsjednika partije, komunicirao s javnoscu. I, niti, u jednom drugom slucaju. To je aksiom, kojim se osigurava hijerarhijsko jedinstvo republickih partijskih organa, kako slijedi: kongres, Glavni odbor, Izvrsni odbor, predsjednik, potpredsjednici. Neshvatiljivo je, od bivseg predsjednika partije, sa kolikom se upornoscu sporio oko jednog notornog uzusa.

Stoga je, sa pravnog stanovista, smijenjivanje bivseg predsjednika partije i raspustanje nekih opstinskih odbora, od strane Glavnog odbora, posve legalno i legitimo. Taj i takav Glavni odbor je "najvisi organ politickog rukovodjenja i ostvarivanja politike partije" (cl. 23. Statuta DPS) koja ima svoj puni legitimitet. Dakle, izopcenje jednog broja clanova iz Demokratske partije socijalista, koja ima svoj legalitet i legitimitet, ne znaci da ti clanovi mogu objektivno predstavljati bilo kakvu "struju". Radi se, naprosto, o jednoj neformalnoj grupi, koja pojedinacno, ni u cjelini, ne predstavlja nikakav partijski organ niti, pak, ima bilo kakvu partijsku funkciju, da bi bilo sta mogla preduzimati u ime partije. Dakle, takva neformalna grupa, formalnih clanova, nema nikakvo statutarno, ni zakonsko pravo da preduzima bilo kakve radnje u ime Demokratske partije socijalista. Razumije se, da su ovo politicke aktivnosti, od strane neformalne grupe ("kongres" i ostalo) bez bilo kakve pravne valjanosti. Laiku je jasno, da se ne moze raditi, u konkretnom slucaju, o nikakvoj "struji", pa je bilo za ocekivati od novog trijumvirata Demokratske partije socijalista da razloznoscu pravnih argumenata suprotstave se politickom arbitriranju svojih oponenata. Postaje shvatljivo, zbog cega je "neformalna grupa" posegla iskljucivo za politickim smicalicama u dokazivanju svog "prava", jer nije imala nikakvih pravnih argumenata. Nerazumljivo je, zbog cega je demokratska partija socijalista, odnosno njen trijumvirat prihvatio, na javnoj medijskoj sceni, taj nepotrebni politicki "dvoboj". Ovo stoga, sto je pavo na njenoj strani pa, samim tim, i njena politika imala bi znatno jace uporiste kada bi se vise oslanjala na pravo, u buducim medijskim nastupima, odnosno kada bi se oslobodila recidiva proslosti, da joj pravo bude sluskinja politike. I to politike, koju joj je, druga strana, tzv. "neformalna grupa" u iznudici, nametnula. Demokratska partija socijalista, umjesto da se "neformalne grupe" statutarno oslobodila (primjenom Statuta i zakona), dakle, umjesto da je koristila pravni instrumentarij, ostavila ih je prekomodno u statusu formalnih clanova, cime je postala bespotrebni saucesnik u jednoj nepotrebnoj medijskoj zabuni oko kontinuiteta, odnosno pitanja legaliteta i legitimiteta Demokratske partije socijalista. Sve je to posljedica, onog poznatog komunistickog recidiva, potiskivanja prava (o cemu je bilo rijeci) uz politicko arbitriranje, sa vise nego cudnim tumacenjem gdje Pejanovic-Djurisic, kako su svi oni koji su prisustvovali tzv. kongresu, samim tim, sebe iskljucili iz Demokratske partije socijalista. Navedeno tumacenje, novog predsjednika partije, ne poznaje Statut Demokratske partije socijalista, koji u cl. 12. eksplicite propisuje: clanstvo u partiji prestaje istupanjem i iskljucenjem", pa nastavlja, da se cin istupanja obavlja "davanjem pisane izjave ili vracanjem clanske karte". Nista od propisanog nije ispunjeno. Navedeni primjer implicite namece pitanje: odkuda takav otpor prema sprovodjenju prava? Zasto je potrebno davati neka tumacenja kod postojanja vise nego jasnih statutarnih normi? Sigurno je da nije pravno ono, sto neko podrazumijeva (pa makar i logicki razmisljao), ako norma drugacije propisuje. Sve to upucuje, a Demokratska partija socijalista (bespotrebno nazvana "reformska struja") svoju politiku mora ubuduce vise bazirati na pravu, a manje ili ni malo, na proizvoljnim politickim arbitriranjima, cime se samo mogu stvoriti pretpostavke za reformski kurs.

Demokratski ucinak od sukoba u Demokratskoj partiji socijalista, objektivno, znatan je. Partijska drzava, Demokratske partije socijalista, u kojoj je bila skoncentrisana drzavna i partijska vlast, u jednoj jedinoj licnosti - Momiru Bulatovicu, ozbiljno je uzdrmana. Sama cinjenica da novi predsjednik partije, gdja Pejanovic, nema nikakvu drzavnu funkciju, predstavlja, objektivno, veliki pomak. Da li je Demokratska partija socijalista, jedna jedina, legalna i legitimna, zaista i reformska, vrijeme ce uskoro pokazati. Za sada, dobar je znak, da je izbjegava, u smislu bilo kakve saradnje, Socijalisticka partija Srbije.

(Autor je univerzitetski profesor iz Herceg-Novog).