GAVRILO GRAHOVAC, DIREKTOR "BOSANSKE KNJIGE" O IZDANJIMA I DELIMA

Izaslo je puno knjiga, ali je literature malo. Mnogi beogradski naslovi za nas su bili vrlo bolni, ali ima i onih koji su predstavljali pravi melem za ranu

Goran Kojic

Gavrilo Grahovac je direktor sarajevske privatne izdavacke kuce "Bosanska knjiga", osnovane u vreme najzescih ratnih sukoba, 1993. godine. Pre rata uspesni direktor izdavackog preduzeca "Svjetlost", dobio je i prihvatio ponudu da vodi jedno sasvim drugacije izdavastvo, ono koje, kako kaze, ne zavisi od bilo cijih pritisaka, osim od onog pozeljnog, pritiska citaoca koji zeli zanimljivu, provokativnu, dobru knjigu. Pa ipak, s Gavrilom Grahovcem ne moze se razgovarati samo o knjizevnosti. On je jedan od retkih Srba koji u Federaciji BiH zauzima visoku poziciju u javnosti (izuzev politicara Srpskog gradjanskog vijeca) i kao takav zahvalan je sagovornik i o neizbeznoj temi sadasnjosti i buducnosti odnosa izmedju do juce ratnih protivnika.

Vi ste u Sarajevu ostali, i opstali, kao Srbin visoko pozicioniran u kulturnoj eliti, cenjen u poslu kojim se bavite?

- Kao prvo, ja nisam ostao kao Srbin. A to je, vjerovatno, bio jedan od, da tako kazem, preduslova da ostanem. Ja sam u ovom gradu ostao kao njegov gradjanin, koji je prije rata radio posao koji radi i danas. Radio sam ga, doduse, dosta uspjesno, kao direktor "Svjetlosti", tada najvece izdavacke kuce u nas, u bivsoj Jugoslaviji, i po broju naslova, i po tirazima, i po prodajnosti knjiga. Taj posao u "Svjetlosti" nastavio sam da radim i u ratu, u uslovima koji su bili gotovo nemoguci, a onda me je pozvalo nekoliko uglednih Sarajlija, koji su covjeka koji je imao veliki kapital uvjerili kako bi trebalo osnovati novu izdavacku kucu. Tako sam presao u "Bosansku knjigu". Krenuli smo 1993. godine, a evo, sada je to jedna velika izdavacka kuca.

Odakle ime "Bosanska knjiga" i s cijim kapitalom ste osnovali ovu izdavacku kucu?

- Ime je, to je interesantno, sasvim slucajno dala moja supruga, a sto se kapitala tice ulozio ga je jedan privredni sistem, razvijen jos od prije rata. U tom sistemu nikada nije postojala ova djelatnost. Bila je razvijena bankarska djelatnost, proizvodnja hrane, trgovina, turizam, ugostiteljstvo itd. Poznati su vam, sigurno, BH banka, CENEX... U ratu, prvi covjek tog sistema bio je Mirsad Delimustafic, direktor BH banke. Inace, on je samo jedan od brace Delimustafica, vlasnika ovog privrednog sistema, koji su veoma vrijedni ljudi, ali koji se nikada nisu bavili izdavastvom.

Da li je to bila neka vrsta savremenog mecenstva?

- Ne bi se moglo reci da je u pitanju mecenstvo, jer se radi o ulaganju ogromnog kapitala. Njima je ponudjeno da, eto, udju i u ovaj posao, da otvore liniju izdavacke djelatnosti... Covjek je rekao: "Dobro, ako je za Bosnu..." Jer, knjiga je takodje bila sredstvo kojim se Bosna branila, bas kao i svojom ukupnom kulturom... Znate, u to vrijeme je oruzja bilo malo, branilo se kako se moglo.

Da li su se tokom rata u Sarajevu na ilegalnom trzistu pojavljivale u prodaji knjige iz Beograda, da li se citala ratna beogradska produkcija?

- Da, naravno, mi smo znali sve sta se dogadja u Beogradu. Moram priznati da je, iz ove nase perspektive, iz sarajevske perspektive, cesto to bilo vrlo bolno za nas, to su cesto bile vrlo bolne knjige, koje su do nas iz Beograda dolazile. Recimo, za mene je razocaravajucih knjiga bilo iz pera sarajevskih autora koji su otisli u Beograd, prije cetrdeset, prije dvadeset, ili cak prije cetiri godine. Za mene je neshvatljivo, recimo, da Radovan Vuckovic napise jednu takvu knjigu o Sarajevu kakva je "Zbogom Sarajevo". To je prosto razocaravajuce. Jer, voljeli smo tog covjeka. On nikada nije sluzio politici, niti je politika sluzila njemu. Ja sam bio njegov student, a poslije toga smo bili i, cak mnogo vise, sugradjani, poznanici, prijatelji. Ta knjiga je dosla do Sarajeva, i ona je zaboljela Sarajlije, jer je napisana od covjeka cija je supruga Bosnjakinja-muslimanka - kojoj se on dosta posvetio, s razlogom, koja je tu njegovu brigu trebala a treba je vjerojatno i danas, i koja ce uvijek, dakle, ostati Bosnjakinja i bosanska pjesnikinja. Neshvatljivo je da on odjednom izmijeni svoj odnos prema Bosni, prema Sarajevu, gradu u kojem je sve stekao, sve sto zna. Njegova knjiga je subjektivna, nekriticna i nepostena. I nemoralna, na koncu. Ili, recimo, knjiga Veljka Kojovica, koji je bio predsjednik poslovodnog odbora "Svjetlosti" jedno vrijeme. To je prosto nevjerovatno koliko je njegova knjiga nepostena, jer taj covjek je dugo ostao u Sarajevu, veliki dio rata proveo ovdje. Ili, obracunavanje Mome Kapora sa Sarajevom, koji je otisao prije trideset i nesto godina... sada od toga trziti kroz literaturu da je, kao, on prvi prognani Srbin iz Sarajeva, to je stvarno zalosno. Mogao bih nabrojati jos mnogo zalosnih knjiga, ali da ne nabrajam one koji nisu zasluzili da ih cak i pomenem. Vi mi morate vjerovati da je to stvarno tako...Naravno, postoje i drugaciji, ali mnogo rjedji, sjajni primjeri literature, knjiga, publikacija, publicistickih tekstova koje sam citao, javnih istupa nekih ljudi koji su za nas bili melemi na ranu, neka nada, neka vjera...

A da li ste gledali beogradske filmove koji govore o ovom ratu, pre svega: "Ubistvo s predumisljajem" i "Lepa sela, lepo gore".

- Sto se tice filmova, odmah da kazem da ja nisam strucnjak, mada sam svojevremeno i pisao o filmu, cak sam nekad za sarajevske casopise pratio i beogradski FEST... Ujedno, moram reci da nas je ovo vrijeme koje smo prosli, nazalost, toliko opteretilo, nas u Sarajevu - a to uvijek morate imati na umu, ovdje je bilo tesko zivjeti - da mi ne mozemo sad, netom sto je to proslo, odjednom sve to odsjeci, i reci "to i nije bilo", pa da govorimo, onako, larpurlartisticki o filmu: kakav je to film, kakav je njegov umjetnicki dojam itd. Dakle, ako cemo govoriti o filmovima koje ste pomenuli, a koje sam slucajno, po pozivu, na zatvorenim projekcijama, i gledao, ako cemo govoriti o njihovim filmskim kvalitetima, za mene je svakako bolji film "Ubistvo s predumisljajem", snimljen po Selenicevom romanu. Selenic mi je, inace, poslao svoj roman u tada okupirano Sarajevo, ali neka mi oprosti, iako nije vise medju zivima, moram da kazem da je film jos bolji od romana. Film je popravio neka mjesta, i postao jedna bolja prica, bolje umjetnicko djelo. Dok, za "Lepa sela lepo gore" mislim, najprije, da su pravljena sa dosta ambicija, taj film je pokusao, kao, da bude objektivan, medjutim, ne samo da ne uspijeva da bude objektivan, nego mislim da je to jedna iskrivljena prica o onome sto se primarno u Bosni dogodilo. Ne mozemo prenebreci istinu da je, u cjelini gledajuci, u Bosni, ipak, pogorjelo vise muslimanskih kuca i muslimanskih sela, sa obje strane paljenih, nego sto je srpskih i hrvatskih zajedno. E sad, neko ce reci pa Srbi su svoju teritoriju odmah, zahvaljujuci JNA, obiljezili i sacuvali, nije ni moglo biti drugacije, ali ovo je istina, ovako je bilo. Ne moze se u jednom filmu koji pretenduje da bude objektivan prikazati da gore neka sela a ne reci cija su to sela... Kao, svejedno je cija su. Za taj film mislim da nije dobro umjetnicko djelo. Vise mi lici na one americke ratne akcione filmove negoli na film o kome se moze raspravljati kao o umjetnosti. Medjutim, tu postoji novi problem. Ne mozete vi od ove teme, koja je jos uvijek toliko bolna, praviti akcioni film. Zato, mislim da je taj film cist promasaj.

Na pocetku visestranacja u Bosni mnogo je povike bilo na Andrica i njegovo delo. Kako stvari u tom pogledu stoje danas?

- Mozete me pitati kako ja gledam na to, ali ne mogu govoriti u ime drugih. Mogu reci da ovdje postoji generalno jedan negativan odnos prema Andricu, da jedan dio bosnjackog zivlja, pa i naucnickog, knjizevnog. ne misli nista dobro o nasem velikom knjizevniku. Ima i jedna knjiga pokojnog Muhsina Rizvica koja u tom tonu raspravlja Andricevo djelo. Pazite, i to je u redu, da se tako raspravlja, moze se i tako analizirati Andricevo djelo. Postoji, dakle, misljenje da je Andric otac jedne zle klike u Bosni, sa malo dobrog odnosa prema Bosnjacima u Bosni, prema muslimanima, da se to jasno vidi u njegovim djelima. Medjutim, to nije tacno. To je nekriticko gledanje na stvari. Ali, ono sto je najbitnije, i sto se niposto ne moze dovesti u pitanje, jeste to da je Andric jedan od nasih najvecih knjizevnika. Pa, evo sad je, recimo, u Hrvatskoj promijenjen odnos prema Krlezi. A to je politika. To nema veze sa literaturom, to nema veze sa knjizevnoscu. To na koncu nema veze ni sa autorom. Velicinu Krlezinog djela nikad ne moze osporiti nekakav Tudjmancic, ili Aralicica...

S druge strane, ja znam da su takvi, negativni odnosi prema Andricu u Beogradu najradije prezentirani, ali Andric je, svejedno, u bosanskim citankama, onim koje su prvi put objavljene 1994. On je i u lektiri. Dakle, bez obzira na pomenuta negativna razmatranja njegovog djela Andric je tu, medju nama. Nisu uspjeli da ga protjeraju.

A Branka Copica?

- Ni njega, pa Branko Copic je obavezna literatura u pet razreda osnovne skole, Branko Copic je bosanski autor, bosanski pisac. Jeste i srpski, ali srpski iz Bosne.

Neki tvrde da se Andric i Selimovic, koji vode poreklo iz drugih nacija, a izjasnjavali su se kao Srbi, danas tako niposto ne bi izjasnjavali. Kako se Vi, koji ste, medjutim, Srbin, danas izjasnjavate?

- Ja? Kako se izjasnjavam? Sta se ja imam izjasnjavati? Ja sam Srbin, ja sta cu drugo biti. Ja bih, kad bih htio, mogao to i promijeniti, i nikome ne bih dao za pravo da moju odluku dovodi u pitanje. Medjutim, ja sam do 1992. godine bio mnogo manji Srbin nego sto sam danas. Ono sto se u medjuvremenu dogadjalo potaklo me je da budem veci Srbin, i danas se markiram kao Srbin mnogo vise nego prije rata. Prije rata, naime, za to nisam imao potrebu. Mislim da ce biti najbolje da to bude moja privatna stvar. Jer, prvo sam covjek, pa tek potom, recimo, Srbin i pravoslavac... To su stvari koje ja u sebi nosim ili ne. A o tome sta bi bilo kad bi bilo zaista je smijesno govoriti. Dakle, da imam kosu, ja ne bih bio celav. Smijesno. Odakle nam pravo da ulazimo u to sto je Andric rekao da je srpski pisac, koji su bili njegovi stvarni motivi, u koje je to vrijeme bilo. Mene zanima njegovo djelo. Njegovo djelo je i bosansko, valjda je to jasno. Isto vazi i za Mesu. Pa necemo valjda reci da "Dervis i smrt" pripada samo srpskom knjizevnom nacionalnom korpusu? Bilo bi zaista smijesno tvrditi da je to samo srpska a ne i bosanska, odnosno bosnjacka literatura. Da li je Vladan Desnica hrvatski ili srpski pisac nije ni najmanje bitno u odnosu na to da li on jeste ili nije pisac koji nesto znaci. Otimati se tako oko pisaca je skandalozno. A rijec je, zapravo, o malim narodima i malim literaturama, gdje se svi svojski trude da ugrade jos poneki kamen, da dobiju na tezinici u maloj literaturici. Bolje je da pokusamo da analiziramo koliko je nasa, i srpska i hrvatska i bosanska knjizevnost, prisutna u svijetu. Kod nas je svjetska knjizevnost prisutna 50 odsto od osnovne skole pa sve dok se uci knjizevnost, htjeli mi to ili ne. A mogli bismo na prste obje ruke nabrojati pisce koji se u svijetu uopste pominju, a da pisu na nasem jeziku, odnosno na jednom od ova tri jezika. Vi mozete sresti slucajeve da neki student za temu uzme, recimo, Andrica, ali koliko je Andric prisutan u obaveznoj literaturi u osnovnoj ili srednjoj skoli u drugim zemljama u svijetu? Bolje da se tako upitamo, mi koji se cupamo za ovo malo sto je kod nas vrijedno. Jedna Danska, relativno mala zemlja, recimo nema neku literaturu, ali ima Andersena koji je prisutan u cijelom svijetu.

Da li po Vama taj melanz tumacenja u kulturi smeta razvoju kulture i kulturnih dobara, recimo, bosanskohercegovackih naroda, ili bi i dalje neka vrsta jugoslovenske ili bosanskohercegovacke knjizevnosti imala vise sansi za prodor u svjetsku knjizevnost, a tu, pre svega, mislim na promociju.

- Nema to nikakve veze. Bili smo u takvoj situaciji, pa nam je opet plasman nasih knjizevnih djela bio objektivno mrsav. Imali smo situaciju da je Andric nakon Nobelove nagrade imao katastrofalne prijevode, cime je tom djelu napravljena ogromna steta, ali se on tek danas prevodi kako treba i tek sad, u poslednjih nekoliko godina, Andricevo djelo pocinje da dolazi do stranih citalaca na pravi nacin. Dakle, njegova recepcija je prije bila katastrofalna jer je imao katastrofalne prijevode.

Mozda misle da je i uticaj knjiga na mase manji, da se manje cita?

- Za divno cudo, ne cita se manje, cita se cak neocekivano mnogo. Mi u Bosni sada imamo vece, dvostruko vece tiraze i prodaju nego sto, recimo, imaju izdavaci u Hrvatskoj.