Vise od protokolarne osvete

Dragoljub Vukovic

Mora da je Slobodanu Milosevicu srce bilo na mjestu - na prijemu priredjenom u cast Dana drzavnosti zemlje ciji je predsjednik mogao je da uziva u iluziji da ne postoji predsjednik Crne Gore i da ova republika nema ni predsjednika parlamenta. Makar nakratko sebi je priustio osjecanje nadmoci i slatke misli o osveti prema Milu Djukanovicu i Svetozaru Marovicu. Kakav protokol i kakvi bakraci pri zadovoljstvu autoritarnog oca kad razbastinjuje svoje “bludne sinove".

Iako nije blisko zdravoj pameti, moglo se ocekivati da na prijem povodom Dana drzavnosti SR Jugoslavije ne bude pozvan predsjednik Crne Gore Milo Djukanovic, Slobodan Milosevic i njegov politicki alter ego Mira Markovic jednostavno ne priznaju Djukanovica kao predsjednika Crne Gore. On je za njih neprijatna politicka cinjenica i traumaticno iskustvo, koje treba potisnuti. Sto pozivnica za pomenuti prijem nije upucena predsjedniku crnogorskog parlamenta Svetozaru Marovicu, vec bi se moglo tretirati kao iznenadjenje, posto njegova drzavna funkcija nije bila osporavana na nacin na koji je to slucaj s Djukanovicem. No, Marovic je, ocigledno, neko koga “Dvor" mrzi podjednako strasno kao i Djukanovica, ako ne i vise, jer je, nerijetko, u “dvorskim" medijima oznacavan kao onaj koji je odigrao presudnu ulogu u politickom snazenju Djukanovica u DPS i Crnoj Gori.

Ako se do sada Milosevicevo odbijanje da prihvati Djukanovica kao predsjednika Crne Gore moglo tumaciti kao inacenje tastog covjeka ili kao takticko iznurivanje politickog protivnika, od prekjuce je to odbijanje zvanicno uzdignuto na nivo neprijateljstva. I to ne neprijateljstva prema Milu Djukanovicu i Svetozaru Marovicu, nego neprijateljstva prema onome sto njih dvojica sada personifikuju, a to je Crna Gora. Na simbolican, ali krajnje ubjedljiv nacin, predsjednik SRJ Slobodan Milosevic je stavio do znanja da Crnu Goru dozivljava kao “pasaluk" koji se odmetnuo od njegove vlasti, a Djukanovica i Marovic kao nepokorne “knezeve".

Zaludno je protestno Marovicevo pismo Slobodanu Milosevicu i poruka da ne smije da zaboravlja “na svoju duznost" zarad “svoje sujete, politickog ili licnog interesa", jer Milosevic se svih minulih godina rukovodio jedino onom narodnom: “Il’ se skloni il’ mi se pokloni". Shodno takvoj politickoj filozofiji, treba biti spreman na sva moguca iznenadjenja u politici zvanicnog Beograda prema Crnoj Gori.