Konkretni ili “visi" interesi

,h3> Razlika u odnosu na dosadasnje izbore postoji utoliko sto ce, u ciklusu sa nedavno zavrsenim predsjednickim, predstojeci parlamentarni biti odlucujuci ili prelomni izbori, koji bi pomenutu dilemu mogli da, u jednom ili drugom pravcu, rijese za duzi vremenski period

Pise: Srdjan Darmanovic

Kako u jednoj siromasnoj zemlji bez demokratskih tradicija prevladati svijest i nadvladati konzervativne politicke snage koje se opiru sustinskim ekonomskim i politickim promjenama, pitanje je koje je kroz istoriju mucilo mnoge vladare - prosvecene apsolutiste, autoritarne vodje modernizacijske orijentacije, liberalne politicare, politicke reformatore uopste. Iako je problem univerzalan, utoliko sto se javljao u razlicitim epohama, razlicitim drustvima i rezimima i gotovo na svim meridijanima, u postkomunisticko doba on postaje toliko izrazen da je gotovo opste mjesto politike svih tzv. novodemokratizovanih zemalja. Ali, kako se istorija rijetko kada ili nikada sasvim ne ponavlja, u nase, postkomunisticko doba ovaj, moglo bi se reci vjeciti problem javlja se u izmijenjenim okolnostima, u uslovima kada je politicki pluralizam formalno uspostavljen i samim tim postavljen kao arena u kojoj se odvija politicka borba. Zato se ova politicka jednacina sa mnogo nepoznatih u mnogim postkomunistickim zemljama ocituje u sledecoj formi: kako u uslovima opsteg prava glasa, a sa stanovnistvom i dalje veoma prijemcivim za razne vrste politickog nazadnjastva, koje se najcesce javlja u populistickom vidu kao cudan savez krajnje desnice i krajnje ljevice, obezbijediti prevagu prokapitalistickih i prodemokratskih reformi i njima privrzenih politickih snaga? Ili krace: kako obezbijediti prevagu “reformistickog" nad “nacional-patriotskim" politickim blokom?

Neke zemlje iz brojne postkomunisticke porodice (prije svih Ceska, Madjarska, Poljska i Slovenija) imale su srecu da ovaj problem rijese relativno brzo i uspjesno, jos u prvom talasu izlaska iz bivseg rezima. Za druge, na zalost, i nakon skoro deceniju od pada Berlinskog zida, on je ostao centralni problem koji kao olovni teg pritiska citavo drustvo. Crna Gora (i SRJ) spadaju u ovu drugu kategoriju. Zato ce predstojeci vanredni parlamentarni izbori u Crnoj Gori, kao uostalom i svi dosadasnji izbori, sadrzati u sebi ovu osnovnu dilemu. Razlika u odnosu na dosadasnje izbore postoji utoliko sto ce, u ciklusu sa nedavno zavrsenim predsjednickim, predstojeci parlamentarni biti odlucujuci ili prelomni izbori, koji bi pomenutu dilemu mogli da, u jednom ili drugom pravcu, rijese za duzi vremenski period.

Najpoznatiji i vjerovatno najdalekosezniji po znacaju, odlucujuci odnosno prelomni izbori odrzani u postkomunistickom razdoblju bili su ruski predsjednicki izbori iz juna 1996. godine. Iako je Rusija u odnosu na sve druge postkomunisticke zemlje po mnogo cemu osobena i ne moze se uzimati kao jedinica poredjenja, ovi izbori su, za sam problem o kome je rijec, u velikoj mjeri paradigmaticni. Boris Jeljcin je na tim izborima imao da rijesi upravo ono kljucno pitanje: kako, kojim sredstvima obezbijediti pobjedu reformistickog kursa koji je, uz sve protivrecnosti, simbolizovao on kao aktuelni predsjednik, nad populistickim resantimanskim, kontrareformskim pokretom, predvodjenim nacional-patriotima i komunistima. I sve to u uslovima kada je izgledalo da je prvi talas postkomunistickih promjena doveo do razocarenja stanovnistva i jacanja konzervativnih snaga.

Mnoge analize pravljene su nakon Jeljcinove pobjede i sve su bile usmjerene na trazenje odgovora na pitanje: kako je aktuelni predsjednik uspio ne samo da nadoknadi pocetnu prednost svoga protivkandidata (komuniste Genadija Zjuganova), vec i da iz ove bitke izadje kao ubjedljivi pobjednik? Vecina analiticara usredsredila se na politicka i marketinska sredstva Jeljcinovog trijumfa - dobro vodjenu izbornu kampanju, uspjesne televizijske nastupe, savez sa generalom Lebedom i njegovo postavljanje na visoko mjesto u Kremlju, zakljucenje mirovnog ugovora u Ceceniji, ostru antikomunisticku retoriku i plasenje biraca povratkom komunista na vlast. Vjerovatno, da su ova sredstva, neka vise, a neka manje, doprinijela Jeljcinovoj pobjedi. Medjutim, ozbiljnije analize - uporedjenja stavova javnog mnjenja sa tokom izborne kampanje, pokazale se da ona nijesu odlucila ishod izbora i da je Jeljcin glavnu prednost u odnosu na svoga protivkandidata stekao prije nego su ona primijenjena, tokom aprila i narocito maja 1996, dakle vise od mjesec dana prije izborne odluke.

Sta je onda odlucujuce doprinijelo da biracko tijelo, prilicno sklono retorici nacional-patriota i komunista, presudi u korist aktuelnog predsjednika? Pokazalo se da je razlog bio u iznenadnom i masivnom povecanju socijalnih mjera i davanja od strane drzave, a upravo u korist najsirih slojeva stanovnistva. U predizbornom periodu Jeljcin je izdao preko 60 predsjednickih dekreta medju kojima su bile odluke o udvostrucavanju penzija, kompenzacijama za stedne uloge obezvrijedjene tokom hiperinflacije iz 1992, ubrzanju isplate zaostalih plata i sl. Pri tome je posebno bilo znacajno da je svaki od predsjednickih dekreta donosio korist nekom od geografskih regiona, socijalnih slojeva ili profesija. Ova masivna drzavna intervencija u socijalnoj sferi potkrijepljena je Jeljcinovom turnejom sirom zemlje tokom koje su primijenjene mjere popularisane cak i na veoma personalizovan nacin i u populistickom maniru. Jeljcin je biracima otvoreno govorio da “dolazi punih dzepova", a ostalo je zabiljezeno da je tokom boravka u rudnicima u Vorkuti jedna radnica od predsjednika trazila auto - i dobila ga, i to uz reklamu ove predsjednicke darezljivosti na glavnim vijestima nacionalne televizije! Jeljcin je na taj nacin pokazivao jos jednu prednost nad svojim protivkandidatom, da kao aktuelni predsjednik on ima nacina da ispuni svoja obecanja. “Ja ne mogu da dijelim ove dvije funkcije. Kao kandidat mogu da obecam, a kao predsjednik mogu to i da izvrsim", porucivao je svojim biracima, ne osvrcuci se na napade da zloupotrebljava drzavnu funkciju u izborne svrhe. Rezultat ove strategije bilo je stalno povecanje broja njegovih pristalica u odnosu na pocetak predjsednicke trke.

Mnogi ruski politicari i liberalni ekonomisti kritikovali su ovaj Jeljcinov pristup kao populisticki i ukazivali da je cijena takve pobjede velika i da ce donijeti nove ekonomske probleme. Americki politikolog Daniel Treisman primijetio je, medjutim, da je ova vrsta kritike zanemarila da su masivna socijalna davanja vjerovatno bila kljucni faktor koji je onemogucio Zjuganova da preuzme vlast i da je, samim tim, cijena mnogo manja od one koja bi nastupila nakon pobjede komunista - visoke inflacije, kolapsa povjerenja od strane investitora, bjekstva kapitala itd. Njegov je zakljucak da su ruski predsjednicki izbori pokazali da se umjereni populizam iskazan cak i kroz “kupovanje" biraca moze pokazati kao efikasno sredstvo i cijena koja treba platiti ako je alternativa mnogo losija i prijeti da preokrene tok reformi u suprotnom smjeru.

Slicna strategija na djelu je pred crnogorske odlucujuce parlamentarne izbore. U situaciji visoke rezultatske neizvjesnosti izbora, republicka vlada je najprije donijela sopstveni paket mjera protiv devalvacije dinara izvrsene od strane Savezne vlade, koji se uglavnom sastoji u zadrzavanju cijena na prethodnom nivou, drzavnim subvencijama i pokrivanjem gubitaka odredjenim javnim preduzecima i obezbjedjenjem brze isplate penzija, zimnice i zaostalih plata. Ubrzo nakon toga uslijedila je inicijativa predsjednika republike da se isplati tzv. stara devizna stednja za male uloge, a takvi se u Crnoj Gori odnose na oko 80.000 ljudi, sto je skoro petina birackog tijela, a skoro cetvrtina onih koji izadju da glasaju. Tokom trajanja izborne kampanje nije nelogicno ocekivati i druge slicne mjere.

Ovo, naravno, nije prvi put da se instrumenti drzavne socijalne politike koriste kao mocno izborno oruzje. Jedinstvena DPS se njime sluzila pred svake izbore. Ali, u to vrijeme DPS nije bila olicenje i promoter reformske i demokratske orijentacije, niti je ovo sredstvo korisceno u korist takve politike, a i nije bilo neposredni i presudni faktor odluke. Ono je vise povecavalo nadmoc vladajuce partije nad relativno nemocnom opozicijom, nego sto je odlucivalo izbore.

Sada je situacija bitno drugacija, jer su crnogorska politicka scena i uloge na njoj potpuno izmijenjene. Predstojeci izbori pokazace u kojoj mjeri je i da li je ruski obrazac iz 1996. zaista paradigmatican i funkcionalan i na drugom terenu i drugacijim uslovima, odnosno da li ce jedno, po mnogo cemu konzervativno biracko tijelo vise cijeniti veoma konkretne licne interese ili na ovim prostorima uvijek zavodljive “vise interese" i ciljeve.