Miras Martinovic, autor romana "Vavilonski mudraci"

Ovu knjigu ne treba covjek da cita kada je sam i nocu. A jedna citateljka, koja je ovu knjigu procitala u rukopisu, definisala ju je u samo jednoj recenici koja glasi: Ovo je knjiga o moci i njenoj Nemoci!...

Petar Janicic

Miras Martinovic (1952) objavio je u izdanju beogradske "Geopoetike" roman, drugi tom iz zamisljene tetralogije, "Vavilonski mudraci". Radnja romana smestena je u vreme vavilonskoga cara Navukodonosora. Podsecamo da je i prvi roman iz ove tetralogije, "Poslednji Eshilov dan" objavljen pre tri godine u izdanju iste izdavacke kuce. Martinovic je sa zadovoljstvom prihvatio da da odgovor na nekoliko pitanja koja smo mu postavili za "Nedeljnu borbu". Na pitanje zasto je za glavnu licnost svog novog romana uzeo bas cara Navukodonosora kada covecanstvo (na zalost) nije oskudno sa tiranima, on odgovara:

- Zasto Vavilon, Navukodonosor, Danilo?... Svemu prethodi veliko zasto i duboka geneza; svakom gestu, aktu, djelu. Prilikom jednog od mnogih citanja "Knjige proroka Danila" zastao sam nad recenicom koja glasi: "Tada se car razljuti i razgnjevi vrlo, i zapovijedi da se pogube mudraci vavilonski..." To je presudna recenica, kljuc ove knjige. U toj izricitoj naredbi, da se pogube mudraci vavilonski, vidio sam udes svih mudraca i odnos svih careva prema njima. Tako je krenula prica koja je u nekim verzijama dostizala i do pet stotina stranica, da bi na kraju bila pretocena u plamtecu metaforu koju cini stotinak strana. To je metafora cija ce svjetlost biti najblistavija u vremenima mraka. A mracna vremena, kaze Ana Harent, cesta su pojava u istoriji. No, i u takvim vremenima mi imamo pravo na svjetlost i nadu. Ova knjiga je, neka to ne zazvuci pretenciozno, upravo to: knjiga o Svjetlosti i Nadi.

Zastavsi nad onom recenicom, naredbom o pogubljenju, ja sam istovremeno vidio proroke koje je dao da se pogube car Ahav, 460 na broju, i isto toliko, koje li slucajnosti, ucenih i nepokornih hijerokrata koje je pogubio strasni kineski car Si Huang Ti. On je, uz to, naredio da se uniste spaljivanjem svi sveti spisi koji su do tada nastali u Velikom carstvu. Navukodonosor, Si Huang Ti, pa "crveni carevi" koji od njih nisu bili nista manje strasni. Naprotiv!

Vec ste otkrili da je istorijsko uporiste Vaseg romana, jednim dijelom u "Knjizi proroka Danila". Njega cesce pominjete i on ostaje ziv sto predstavlja Vas respekt prema istorijskom izvoru ili ste to ostavili kao Nadu?

- Danilo cita iz astrala gdje su umiranjem jednih i radjanjem novog boga, Zivoga i Istinitoga, nastali veliki kosmicki poremecaji sto sve ima odraza na zemlji. On zna citati sve: bozje znakove, snove i utvare. I u svojim vidjenjima sagledava cjelokupnu istoriju. Svi komentatori Danilove knjige, medju kojima i naucnik Njutn, slozili su se u jednom: Danilo je sagledao do kraja vremena i dogadjaje. Vidio je ono sto je bilo, a i ono sto ce biti. Taj cita besprekorno iz nebeskih hijeroglifa i podjednako mu se otkrivaju tajne ljudi i zamrseno tkanje bogova. Taj upravlja sudbinskim silama i posjeduje svu moc, mudrost i znanje.

Eto velicanstvenog proroka. Zivio je u vrijeme tri cara. I nadzivio ih. Njih i njihovu vladavinu. U Vavilon dolazi kao rob, mladic iz naroda Judina. Navukodonosor ga postavlja za starjesinu nad vracima, Haldejima i zvjezdarima svega njegovog carstva. Kakva funkcija i povjerenje?! Valtazar mu daje zvanje arhi- maga. Funkcija koja ne zaostaje za prvom. Za vrijeme Kira, cara persijskoga, on je takodje vazna licnost u Carstvu i na dvoru, modernim zargonom receno - on je sef diplomatije. A uz to, i nad tim, Danilo je Prorok nade. I kao takav sve nadzivljava, kao glasnik Bozjih istina, careve i vremena. I u romanu je tako prikazan. Navukodonosor moze sve, onaj ili neki novi - unistiti knjige, srusiti biblioteke, ali ne i Nadu, ne zvjezdane hijeroglife. Uprkos bezumlju i tami, oni ce se objaviti odabranim koji ce iz njih znati da procitaju vjecne istine. U odnosu na njih, Navukodonosor je mali. I protiv njih se nemoguce boriti. On to shvata i zato vice na proroke, na mudrace, na mrtve vice. Vice ali ih ne moze ucutkati, kao sto zivima ne moze oduzeti Nadu. Tu je moc careva nistavna i mala.

Cesto se cuje da je bas covjek izazvao izvjesne poremecaje u prirodi sto izaziva razne prirodne katastrofe. Da li je nesto (i sta je to) poremetilo ravnotezu u drustvu, u svijetu?

- Postoji nebeska knjiga, astrali u kojima je sve zapisano. I od toga nema ljepseg i trajnijeg rukopisa. Iz njega su znali citati, a i sve procitati, "cuvari znanja o zvijezdama", kako su u Vavilonu nazivali mudre i ucene. Ali sa njihovim pogubljenjem, ta knjiga je zatvorena. Zato su uslijedili veliki poremecaji. Covjecanstvo se od toga, jos uvijek, nije oporavilo. Njegov oporavak ce se desiti tek onda kada se na jednom mjestu nadju mudraci u onolikom broju koliko ih je bilo prije pogubljenja. Tada ce se uspostaviti novi duhovni Vavilon. I sada, u ovom trenutku, njihove duse lutaju zemaljskim predjelima, od zemlje do zemlje, od naroda do naroda. Obilaze gradove i daleke provincije. Ne smijemo izgubiti nadu da ce se oni jednom, ipak, susresti.

Vi ste, primjera radi, u knjizi naveli podatak da je u Vavilonu postojalo hiljade hiljada dousnika (takozvani "nevidljivi sluzbenici", a samo 32 mudraca, pa i oni bijahu pogubljeni.

- A sto se dousnika tice (ah uhode i dousnici!) mozda je samo trik ono sto car kaze da njegovim carstvom upravljaju "nevidiljivi sluzbenici". Taj trik mu je i te kako mogao biti od pomoci u vladanju. Njemu i onima koji su izvrsavali njegovu vlast. Zamislite cinjenicu da vas neko uhodi, prati svaki vas gest, korak, govor, a vi ga ne vidite. To je strasno. I taj detalj u romanu djeluje zastrasujuce. I sami ste rekli, kolega Janicicu: ovu knjigu ne treba covjek da cita kada je sam i nocu. A jedna citateljka, koja je ovu knjigu procitala u rukopisu, definisala ju je u samo jednoj recenici koja glasi: Ovo je knjiga o moci i njenoj Nemoci!... To sto ste rekli vi, priznajem, laska mi kao njenom autoru. Ali isto tako moram reci da je nisam pisao da bih plasio citaoce, vec za opomenu onima koji se razmecu silom i vlascu. I u tom razmetanju gube mjeru i osjecaj. Za njih je ova knjiga. I zbog njih je ova knjiga.

A sto se tice mudraca i njihovog broja - u Vavilonu ih je onda bilo na hiljade. Istina, bilo je medju njima opsjenara, onih sto se izdaju za mudrace, kvaziintelektualaca, kako bismo to rekli danas.

Vavilon je tada bio svjetski centar u svakom pogledu. Car zazire od svih mudraca pojedinacno i skupa. On kaze da mu se u snu pricinilo da ih je trideset i tri hiljade na broju. A posebno strepi od trideset dvojice: dvadeset i dva mudraca sto su upuceni u tajne snova i desetorica koji znaju tajnu i moc brojeva. Oni upravljaju svjetskim tokovima i dogadjajima i sva je moc njima data - da postavljaju careve i da smjenjuju careve. Zato car Navukodonosor trazi njihovo bezuslovno pogubljenje.

Na jednom mjestu u romanu o izvjesnoj knjizi pise: "Ova knjiga je beskrajna. Prorice sta ce biti do kraja i kada istekne vrijeme". Moze li se to dijelom odnositi i na Vasu knjigu?

- To je knjiga iz koje je moguce sve procitati, ispisana zvjezdanim hijeroglifima, koje tvore zvjezdane putanje. Zamislite kako je to velicanstvena knjiga, nju ne moze izbrisati nijedan car, niti bilo kakva sila i moc. To je beskrajna knjiga koja je za sada jos uvijek zatvorena. A kada se onoliko mudraca, koliko ih bijase u Navukodonosorovo vrijeme, nadje na jednom mjestu, u nekom novom duhovnom Vavilonu, i reinkarniraju se u ljudska oblicja, Knjiga ce se otvoriti ponovo i do kraja. Iz nje ce opet biti sve dostupno i moguce. Sve ce se iz nje moci procitati. Tako se zavrsava roman "Vavilonski mudraci". Poslije onog strasnog - opet nada!

Ovo je druga knjiga iz planirane tetralogije (prva je "Poslednji Eshilov dan"), sta je dalje na redu i kada sledecu Vasu knjigu mozemo ocekivati?

- Posto se dvije prve knjige desavaju i na dalekim podnebljima, slijedilo je nesto sto je vjerujem nuznost - knjiga koja ce se desavati na zemlji kojom hodam i ciji vazduh disem. Treca moja knjiga desavace se dijelom i na ovom nasem podneblju, tlu Crnogorskog primorja, a zvace se "Via Cadmea" (Kadmejski put). To je knjiga koja se zapravo desava izmedju Istoka i Balkana, Egeja i Jadrana, vaznom civilizacijskom komunikacijom kojom podjednako proticu, romore i struje religije i bogovi, zlato i dragocjenosti, jezici, znanja, snovi. To je vazni civilizacijski put, zila kucavica koja ide pravcem Teba-Lihnid (Ohrid), gdje se racva u dva dijela - jedan vodi prema Istrionu (Dunavu) i srednjoj Evropi, a drugi kroz mocne ilirske planine do Skodre (Skadra) i Lisisa (Ljesa), pa pravcem Meteon (Medun), Butua (Budva), prema Rizonu (Risnu), poslednjem odredistu, ali samo u mojoj knjizi, posto ta komunikacija nastavlja dalje prema Epidaurusu i dalje...

To je putovanje kroz anticke lokalitete, gradove kojih nema, legende i mitove koji ozivljavaju i pulsiraju poput zivih bica. Glavno odrediste tog puta kojim ide Kadmo, sin fenicanskog kralja Agenora sa svojom zenom Harmonijom, jeste narod Enhelejaca, o kome postoje dosta kontroverzne pretpostavke. Svi izvori, uglavnom anticki, slazu se da je taj narod postojao, ali ga neki lociraju, i njih je vecina, na podrucju danasnje Boke Kotorske, odnosno duz cijelog priobalnog pojasa do Skadra i Ljesa, dok drugi tvrde da su Enehlejci zivjeli oko Ohridskog jezera.

Kadmo dolazi kod tog naroda, namece im se za kralja i sa njima vodi borbe protiv Ilira. Sa sobom donosi sveti fenicanski alfabet - pismo, kojim spasava covjecanstvo od zaborava. Ta marsruta i danas zivi, uprkos mnogih naslaga proslosti. A gradovi od kojih se sacuvalo samo ime - pulsiraju vjecnoscu u sopstvenim rusevinama. Jednom podignut grad nikada ne moze do kraja biti srusen.

"Via Cadmea" je knjiga o Crnoj Gori kao dijelu Mediterana. O vaznoj stanici na tom civilizacijskom putu. To je putovanje kroz vrijeme, kroz vjekove, kroz svekoliku tamu Balkana. Ta ce knjiga biti interesantna i zbog svoje neobicne forme. Sadrzace na kraju "Uputstva za citanje". U njoj ce se cuti eho izumrlih jezika, sjaj mitskih predjela, vidjeti mape starih kartografa. Neke nove mape na Mediteranu. To je ambiciozan projekat. I ja se nadam i vjerujem da cu ga uskoro zavrsiti. Na zadovoljstvo onih koji cijene i vole ono sto ja pisem.