BESEDA MATIJE BECKOVICA NA URUCENJU NJEGOSEVE NAGRADE

Tesno mi otvsjudu! - zavapio je Pustinjak cetinjski one godine kad je pisao “Gorski vijenac".

Ne znam sta bi se moglo reci tacnije ni 150 godina docnije. Odista ni veceg priznanja ni tezeg i teskobnijeg casa za rec dobitnika Njegoseve nagrade - koja mi se urucuje na Cetinju u Velike dane one nedelje koju nas narod zove Strasnom, a na Kosovu i strasnom. U dane Stradanja, izdaje i raspeca kad cela zemlja lici na Gestimansku bastu “ocrnjenu sramom i izdajom".

Da su nedokucivi putevi Gospodnji nemam boljih dokaza od sebe sama i puta koji sam presao do ovog dana. Sve je bilo logicnije nego da se nadjem na ovom mestu. Zasnivajuci svoj zivot ni na cemu, dospeo sam ovde bez sopstvenih zasluga, pravdom i dobrotom maternjeg jezika kod koga sam se zaposlio od malena, pokoravajuci se njegovim zakonima, primajuci od njega naloge i poslusanja. Ziveo sam u veku koji bi imao vise razloga da se stidi nego da se “gordi nad svijema vjekovima kada nijedan pesnik nije bio Gospodar ali je mnogi bio pustinjak i “sirjak tuzni bez nidje nikoga".

Jezik je bio onaj “sto se ne sce u lance vezati", Crna Gora pustinja u koju je ubezao, a Njegos najveci izraz Njegove slobode. Ne samo opstanak Crne Gore nego i sloboda srpskog naroda sveli su se na NJegosevo pero i Njegoseva usta. Crna Gora se odbranila “Gorskim vijencem", ali “Gorskog vijenca" ne bi bilo bez najvece muke i teskobe. Bez “Gorskog vijenca" srpski jezik bi ostao ne samo bez svoje najkorenitije i najslozenije nego i bez svoje najslobodnije i najbeskompromisnije reci.

U slavu jezika “Gorski vijenac" pocinje Skupstinom uoci Trojicina dne, dana silaska svetog duha na apostole. Cuh sveti je dar jezika, a jezik simbol duha svetog. Plameni jezik koji je sisao s neba a ucinio ih sinovima Bozjim, spustio se na Cetinje gde su se biblijske scene i sudbine jos jednom obnovile pod novim imenima.

Na Tavoru se preobrazio Hristos, a Tavor je osamljena gora visoka 600 metara" i ko god da je video nije mogao da ne vidi koliko lici na Lovcen. Iznosenje krsta s Lovcena na Crkvine navodi na jos jednu pomisao koju nisam izgovarao ranije. Naime, jedino dostojno mesto na kome se mogao odrzati “zbor narodnih prvaka i poturcenjaka na dogovor oko narodnog opstanka" - bila je crkvica na vrhu Lovcena “na izmaku zemlje, nadomak oblaka". Nijedno drugo mesto ne bi svojom vaznoscu i visinom toliko podvuklo znacaj tih pregovora. Da li je u stvarnosti tako bilo mozemo da se sporimo, ali drzim da je ta stvarnost sporedna, jer je stvarnost pesnickog dela istinitija i dublja i stvarnija. Nije li zbog te vaznosti i te stvarnosti i Njegoseva poslednja volja bila da se sahrani “u onu crkvu na vrhu Lovcena, koja nije postala samo granicnik medju svetovima nego kljucno mesto i Njegovog speva i sudbine. Zato je NJegos zeleo da vekuje ne samo na vrhu jedne planine nego i na mestu najvece dubine sopstvene pesnicke tvorevine.

Jedan umetnik je nacrtao kapelu na Lovcenu kao bocicu mastila. Vec vek i po nema nijednog pera nase moderne poezije koje se nije dotaklo, ako nije i izaslo iz te mastionice.

Istina, Njegos je ispraznio ustavu jezika koja se punila vekovima. Nama je ostavio da radimo na vodokotlic. I Njegosev tron i umetnost i crkva odvojeni su od drzave i svi su saglasni da je tako najbolje, mada su najveci procvat doziveli dok su bili zajedno. Ali u medjuvremenu su se razisli i hartija i zivot i poezija i citaoci i jezik i stvarnost. Reci su se zavadile, zna se cija je koja. Podeljeni i sami, razisli smo se sa sobom i smislom. Deo sebe ne priznajemo, ne prihvatamo da su i oni mi. “Pred smutnjama nasim domacijem/Stvar je turska nama kao svadba". Levor je spreda dospeo pozadi, sve iduci za onim koga brani. Jezik je poceo da se bavi sam sobom veran nekoj svojoj stvarnosti. U neslobodi i otudjenju prokopao je tajne prolaze i katakombe tako da nam veliki deo moderne poezije lici na lavirinte i podzemne gradove, na “puteve nikuda" koje su u progonstvu, izvan sveta, izgradili robijasi.

Receno je da je Hristos stradao zato sto sudija nije razumeo jednu metaforu. Stradanje zbog neukosti i kratkoumija nikad nije prestalo pa ga nije postedjen ni Njegos a kamoli dobitnik NJegoseve nagrade. Tvrditi da je Njegos pesnik mrznje i genocida ne znaci samo poricati ceo jedan Kosmos nego nemati blagog pojma sta je poezija i ne priznavati da pesnik nema drugih obaveza sem obaveza prema jeziku pa ni drugih sudija osim jezika.

Nema veceg blaga nego imati toliki spomenik u jeziku i od jezika ni veceg greha nego ga skrnaviti.

Za Njegosa kao velikog pesnika nisu znali NJegovi savremenici. On sam nije doziveo ni prave knjizevne ocene a kamoli velika knjizevna priznanja. Zurio je, u tridesetim, Hristovim godinama vec je pisao testament i smireno isao na poziv Gospodnji.

Visoki skupe,

Bio sam od one dece koja se ne pokrivaju po glavi ni u vreme najvece hladnoce. Ukucani su predamnom otvoreno razgovarali, jer nisam iznosio iz kuce i razglasavao sta su pricali. Terali su nas rano na spavanje, a ujutru se oko nas okupljali da cuju sta smo sanjali. Decje glave su bili jedini radioaparati, a snovi jedine vesti i nada da ce jednom svanuti. Decji snovi su istiniti, jer po narodnom verovanju “deci sapucu andjeli".

Sve ono sto se saputalo i krilo u devet jama razglasio sam na sva zvona u knjigama koje su dobile ovo priznanje.

Zeleo bih da moj slucaj ohrabri nekoga ko bez ikoga i icega ovog casa zasniva svoj zivot ni na cemu, na mutnom osecanju maternjeg jezika.

Onaj san da ce jednom svanuti jos se nije ostvario. Crna Gora ne moze videti svoju srecu u nesreci srpskog naroda. A najveca odgovornost pada na one koji su krivi sto se obracun sa srpskim narodom danas u celom svetu dozivljava kao obracun sa poslednjim ostacima komunizma.

Primam Njegosevu nagradu s uzbudjenjem i osecanjem najvece casti i zahvalnosti. NJen novcani deo prilazem Mitropoliji crnogorskoj, na civot svetog Petra Cetinjskog.

Matija Beckovic

Veliki Utorak

1998. godine u Cetinju

MATIJI BECKOVICU JUCE NA CETINJU URUCENA NJEGOSEVA NAGRADA

“Crne Gore nema bez slobode. Beckovicevo pjesnicko djelo, estetski mjereno i izmjereno, uvrstilo se u svevremene spomenike takvoj, slobodnoj Crnoj Gori. Time je doseglo dostojnost Njegosa i imena na Biljardi, na Cetinju", rekao Milo Djukanovic, urucujuci nagradu velikom knjizevniku

Cetinje. - U svecanoj dvorani “DjurdjeCrnojevic" Vladinog doma na Cetinju juce je Milo Djukanovic, predsjednik Republike Crne Gore urucio Njegosevu nagradu knjizevniku Matiji Beckovicu.

Sat ranije Pavle Djonovic, direktor NJegosevog muzeja u holu Biljarde je otkrio mermernu plocu sa zlatnim slovima ispisanim imenima svih dvanaest dobitnika Njegoseve nagrade. Ovom cinu pored laureata, prisustvovali su predsjednik zirija za dodjelu Njegoseve nagrade dr Slobodan Tomovic, ministar kulture Budimir Dubak i mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, kao i brojni novinari.

Toga momenta desetak clanova Federalistickog pokreta je protestovalo na Dvorskom trgu, upucujuci zvizduke aktuelnoj vlasti sto je Njegosevu nagradu dodijelila piscu koji ne priznaje crnogorsku naciju. Liberalni savez Crne Gore pozvao je dan ranije svoje clanove i sve stanovnike Cetinja da ignorisu ovu svecanost, konstatujuci da bi bilo kakvo okupljanje u krugovimavlasti bilo iskorisceno protiv liberala, kao sto je to radjeno i ranije. Cetinjani su, mada je sve vrijeme padala kisa, ocigledno poslusali savjete Liberalnog saveza, tako da su se u svecanoj dvorani “Djurdje Crnojevic" okupile uglavnom pristalice Demokratske partije socijalista. Bili su tu predsjednik Skupstine Crne Gore Svetozar Marovic, predsjednik vlade Filip Vujanovic, predsjednik CANU dr Dragutin Vukotic, rektor Univerziteta Crne Gore Ratko Djukanovic, mitropolit Amfilohije, ministri u vladi i rukovodioci kulturnih institucija.

Mada ih je predsjednik zirija Slobodan tomovic specijalno pozdravio, predstavnici katolicke crkve i muslimanske vjerske zajednice nijesu bili medju prisutnima u dvorani. Ugledavsi svoje ime na spisku dobitnika Njegoseve nagrade u Biljardi, laureat je novinarima izjavio. “Ja sam dvanaesti dobitnik Njegoseve nagrade. Dvanaest je bilo apostola. Dvanaesti je bio Matej. Kada je Juda izdao Hrista, kocka je pala na Mateja. To se i danas na Cetinju dogodilo".

Obrazlazuci odluku zirija, njegov predsjednik dr Slobodan Tomovic je naglasio da je “djelo nagradjenog pisca jedinstveno u svojoj vrsti, samosvojno i neponovljivo; Beckovic je prekinuo sopstvene staze i nije ga moguce nastaviti".

“Pred odbljeskom Njegosevog genija, koji je sam osjecao da je presao ’granicu vazmoznosti’ umni i najumniji ljudi naseg jezika cak su se pitali: ima li smilsa pisati poslije neponovljivog Vladike Rada? S tim pitanjem sucelio se i Matija Beckovic, pjesnik drugacije stvarnosti, ali njegosevske osjecajnosti", rekao je Milo Djukanovic, predsjednik Republike Crne Gore prilikom urucivanja nagrade Beckovicu, koji je, prema njegovom misljenju, “odgovorio pjesnickim djelom koje predocava i ironicno razoblicava besmisao jednog drugog vremena i svijeta, njegove stranputice i zablude, lazi i samoobmane, degenerisani mit, inat i destrukciju".

“I kad nam se ucini da se onaj njegosevski covjek nekud izgubio, zajedno sa svojim pregnucem, svijescu i slobodom - doklegod njegosevski pjesnicki filozofski amanet odjekuje - Njegos je medju nama", rekao je Djukanovic, dodajuci da “danasnja Crna Gora, kao u svim istorijskim prelomima, presudno treba NJegosa, da se ne izgubimo u smutnom i zlom vremenu, oslonjeni na tradiciju, zagledani u buducnost". Konstatujuci da “Crne Gore nema bez slobode", Djukanovic je kazao da se “Beckovicevo pjesnico djelo estetski mjereno i izmjereno, uvrstilo u svevremene spomenike takvoj slobodnoj Crnoj Gori, a time i doseglo dostojnost Njegosa i imena na Biljardi, na Cetinju". “U ime takve, slobodne i evropski emancipovane Crne Gore, kojoj ostajemo do kraja predani, i u svoje ime, cestitam Njegosevu nagradu Matiji Beckovicu", rekao je predsjednik Djukanovic.

Nakon svoje besjede, pod naslovom “Tesno mi otvsjudu", Beckovic je naglasio da Njegosevu nagradu prima “s uzbudjenjem i osjecanjem najvece casti i zahvalnosti" i njen novcani dio od oko 30.000 dinara prilozio Mitropoliji crnogorskoj, na civot svetog Petra Cetinjskog.

B. I. Milicic