Referendum

Iako per definitionem “najdemokratskiji oblik odlucivanja", referendum je oduvijek bio omiljeno i cesto upotrebljavano sredstvo raznih nedemokratskih rezima. Kako totalitarni, tako i autoritarni rezimi koristili su se “voljom naroda" izrazenom putem referenduma u razne svrhe. Referendum koji upravo predstoji u Srbiji odrazice karakter poretka pod kojim se sprovodi

Pise: Srdjan Darmanovic

Referendum - direktno odlucivanje birackog tijela (gradjana) o ustavu, zakonu ili nekom drugom aktu ili bitnom drustvenom odnosno drzavnom pitanju, u teoriji se smatra jednim od oblika takozvane neposredne demokratije. Neposredne zbog toga sto se odluka ne donosi uobicajenim mehanizmima predstavnicke demokratije preko izabranih narodnih predstavnika u parlamentu, vec se iznosi pred “volju naroda" i trazi od njega da odluci direktno i kao poslednji sudija. To je momenat kada vox populi postaje vox dei cak vise nego na izborima, jer na izborima gradjani biraju predstavnike koji ce kasnije odlucivati u njihovo ime, a na referendumu odlucuju o odredjenoj stvari sami, bez posrednika. Referendumu se obicno pribjegava onda kada uza politicka elita ili vodece politicke snage u jednoj zemlji iz nekih razloga smatraju da izvjesnoj odluci nije dovoljna “obicna", parlamentarna snaga i legitimitet, vec da ona treba da proizadje “iz glave cijela naroda".

S obzirom da putem referenduma gradjani odlucuju direktno i da ses njime na neposredan nacin utvrdjuje volja vecine u odredjenoj teritorijalnoj politickoj zajednici, cesto se u konvencionalnom politickom govoru moze cuti da je referendum “najdemokratskiji oblik odlucivanja". Problem je, medjutim, u tome sto referendum, kao ni bilo koja druga politicka ustanova ili sredstvo, nije demokratican sam po sebi. O “demokraticnosti" referenduma nije dovoljno suditi na osnovu njegovog formalnog izgleda (neposredno odlucivanje gradjana i utvrdjivanje izvorne vecinske volje), vec prije svega na osnovu karaktera poretka u kome se on sprovodi i koji ga sprovodi, te nacina na koji se vrsi. Upravo u zavisnosti od ovoga, referendum moze biti i veoma demakratsko i veoma antidemokratsko sredstvo.

U drzavama cija demokraticnost poretka nije sporna, referendum je obicno koristan dodatak predstavnickoj demokratiji, ali samo u odredjenim prilikama i ne cesto. Brzina zivota savremenog doba i organizacija savremene drzave ne dozvoljavaju cescu primjenu jednog prilicno skupog, prilicno glomaznog i sporog nacina odlucivanja kakav je referendum. Svajcarski izuzetak u ovom pogledu vise potvrdjuje pravilo nego sto govori suprotno, pogotovo imajuci u vidu cinjenicu da se i tamo referendum vise koristi na lokalnom nego na nacionalnom nivou. Demokratske drzave koriste referendum obicno onda kada se o nekom vaznom pitanju ne moze postici saglasnost politickih elita ili kada smatraju da pitanje ima takav znacaj da se mora iznijeti neposredno pred gradjane. U takvim drzavama nacin organizacije i izvodjenja referenduma, kao i njegovi rezultati, obicno nijesu pod sumnjom, jer su demokratski poreda i institucije dovoljno etablirani i jaki, a procedura utvrdjena i postovana. U stabilnim demokratijama, onda kada se njemu pribjegava, referendum je, kao i druge politicke ustanove i instrumenti, mnogo vise rutinski dio sistema, nego cinjenica koja ga obiljezava.

Iako per definitionem “najdemokratskiji oblik odlucivanja", referendum je oduvijek bio omiljeno i cesto upotrebljavano sredstvo raznih nedemokratskih rezima. Kako totalitarni, tako i autoritarni rezimi koristili su se “voljom naroda" izrazenom putem referenduma u razne svrhe. Najcesce je koriscen da bi se njime prosirila ovlascenja sefa izvrsne vlasti ili da bi mu se u ruke dala neka vanredna, ekstraustavna sredstava. Klasicni primjeri ove vrste su Bonaparte na prestolu Francuske - Napoleon I i njegov necak Luj Napoleon III. Na svoja tri poznata plebiscite napoleonien Bonaparta je najprije (1799) pozvao narod da podrzi novi ustav i najsira ovlascenja Prvog konzula, zatim je (1802) trazio da ga narod izglasa za dozivotnog konzula i najzad (1804) da potvrdi odluku Senata kojim se on proglasava naslednim carem. Luj bonaparta je narodno izjasnjavanje (zlo)upotrebljavao sa slicnim ciljevima. Posle drzavnog udara 1851. organizovao je plebiscit koji je potvrdio nasilnu promjenu ustava, odnosno produzenje mandata predsjedniku Republike sa cetiri na deset godina. Godinu dana kasnije je odlucio da se proglasi za cara Napoleona III i pozvao Francuze da potvrde pretvaranje predsjednicke funkcije u “njegovo carsko dostojanstvo". On je pokazao da se referendum ili plebiscit moze koristiti i za ublazavanje posledica ratnog poraza, pa je nakon vojnog sloma kod Sedana 1870. iznio na plebiscit predlog carevih reformi. Kako se manipulisanje plebiscitom, narodnim izjasnjavanjem i “voljom naroda" ovdje ne pojavljuje kao propratni element poretka, vec kao njegova sama sustina, mnogi autori su bonapartisticku vladavinu nazvali po imenu koriscene politicke tehnologije - plebiscitarni cezarizam.

Nedemokratski rezimi XX vijeka prilagodjavali su ovo “najdemokratskije" sredstvo potrebama vremena i konkretnim zahtjevima svoje vladavine. U Musolinijevoj Italiji izbori za parlament pretvoreni su u referendum. Gradjani su se, umjesto glasanja za razlicite partije, mogli izjasnjavati samo “za" ili “protiv" liste podnijete od Velikog fasistickog savjeta. Hitler je pokazao kako se referendumom mogu postizati spoljnopoliticki ciljevi. Ubrzo nakon dolaska na vlast, novembra 1933. od njemackog naroda je zatrazio i dobio podrsku da se Njemacka povuce sa Konferencije o razoruzanju i da istupi iz Drustva naroda, sa izgovorom da Njemci ne prihvataju da budu tretirani kao “narod drugog reda". Dvije godine kasnije organizovao je plebiscit radi tteritorijalnih revandikacija, kako bi povratio Sarsku oblast koja se nalazila pod upravom Drustva naroda.

Bogatom referendumskom praksom odlikovali su se i komunisticki rezimi, a gdje su izbori takodje imali fakticki plebiscitarni karakter. Postkomunisticko razdoblje obiljezili su referendumi za sticanje drzavne nezavisnosti. Oni su u velikom brou slucajeva zaista odrazili volju odredjenih naroda da stvore sopstvene drzave, ali su mnogi od njih potvrdili da karakter referenduma uglavnom zavisi od karaktera poretka u kome se odvija. Odrzani u jednom prelaznom i haoticnom vremenu i u okviru tranzitornih rezima, i sami su imali takav izgled i u ne malom broju slucajeva bili generator ozbiljnih politickih kriza. U bogatoj istoriji njegove primjene pokazalo se da je opsta karakteristika referenduma i plebiscita u nedemokratskim rezimima da je njegov ishod moguce lako predvidjeti, jer se ovi i ne raspisuju da bi se zaista donijela neka odluka, vec da bi se potvrdila volja, legitimitet ili neka politicka namjera vladajuceg rezima ili samog vladaoca. Otuda su i plebiscite napoleonien i referendumi organizovani u totalitarnim i autoritarnim rezimima XX vijeka uvijek zavrsavani sa preko 90 odsto podrske onima koji ga organizuju i u korist odluke koju oni sugerisu, favorizuju i ocekuju. Tome su, naravno, doprinosile i tehnike svojstvene ovim rezimima - razni oblici nasilja i pritiska na gradjane, a jos vise ubitacna propaganda, u proslom vijeku putem bonapartisticke jeftine stampe, a u ovom vijeku najprije putem radija, a danas televizije. Za ove referendume karakteristicno je, takodje, da se pomocu njih, kakvo god formalno pitanje se iznosilo pred narod na izjasnjenje, uvijek prije svega i iznad svega resava pitanje vlasti, bilo da se ona stice, brani, ucvrscuje ili dodatno prosiruje. Vjerovatno je, izmedju ostaloga i ovo navelo Aleksisa De Tokvila da svojevremeno upozori kako je “volja naroda" jedna od onih rijeci koju su smutljivci svih vremena i despoti svih doba najobilnije zloupotrebljavali.

Referendum koji upravo predstoji u Srbiji nema u sebi nista sto nije vec vidjeno u istoriji ovog “najdemokratskijeg", a u stvari veoma kontroverznog politickog sredstva. I on ce, kao i drugi referendumi, odraziti karakter poretka pod kojim se sprovodi i koji ga organizuje i bice onoliko “demokratski" koliko i taj poredak. Ono cega se treba ozbiljno plasiti jeste da predstojeci referendum nece ni ovoj zemlji donijeti nista novo sto sa vladajucim rezimom nije vec vidjela ili imala - duboku politicku i ekonomsku krizu, nasilje, medjunarodnu izolaciju i u najgorem slucaju rat, ali ovoga puta ne “u okruzenju" vec na sopstvenom tlu.