FILOZOFIJA

(Ilija Maric: “Platon i moderna fizika", Niksic,1997)

Vojin Simeunovic

“Platon je spoznao saglanost koja vlada izmedju matematskih oblika i elementarnih cestica materije i ta spoznaja je vazeca i u savremenoj atomskoj fizici. Danasnji atomski fizicar veoma dobro zna da je knjiga prirode ispisana matematskim pismom, bas onako kako je to ustanovio Platon, i veoma efikasno upotrebljava tu spoznaju u svojim eksperimentima. On, dakle, sasvim pouzdano zna za koincidenciju matematskih oblika i elementarnih cestica i za mogucnost da matematski oblici vjerno reprezentuju svijet elementarnih cestica i zakonitost koja u njemu vlada. Ali on ne zna odakle potice ta koincidencija i ta mogucnost, a upravo spoznaja osnova i razloga te koincidencije je kljuc za rjesavanje bitnih pitanja pred kojim danas stoji teorija i filozofija nauke. Platon je, mozda, znao i za te osnove i razloge. Ta moguca Platonova spoznaja je, medjutim, izgubljena". (C. F. von Weizsacker, Der Garten des Menschlichen Munchen 1983).

Knjiga Ilije Marica upravo pokusava da udje u trag ove izgubljene Platonove spoznaje. Ona se, dakle, obraca Platonovoj filozofiji ne zato da bi se na dnevni red misljenja jos jednom stavila ova velika filozofija, nego prvenstveno stoga kako bi se pronasla rjesenje za aktuelne probleme u teoriji savremene fizike i filozofije nauke uopste. Akutelno stanje u modernoj fizici vuce na Platonovu filozofiju.

Na znacaj Platonove filozofije za modernu fiziku prvi je jasno upozorio Hajzenberg (Werner Heisenberg). Tom upozorenju Maric posvecuje znacajnu paznju kako bi jasno osvijetilo kljucne motive koji povezuju Platonovu misao i modernu fiziku. Platon se pojavio kao velika inspiracija u modernoj fizici, zato sto je u njoj doslo do radikalnih otkrica i promjena koje su stavile van snage tradicionalnu demokritovsku doktrinu. Doslo je, dakle, do radikalne promjene u samom pojmu elementarne cestice. “Elementarne cestice koje Hajzenberg shvata kao stacionarna stanja materije, odredjene su svojim svojstvima simetrije. Simetrija je ugradjena u prirodni zakon i, po Hajzenbergu, predstavlja nesto daleko osnovnije od same elementarne cestice - sto je opet u skladu sa hajzenbergovski interpretiranom Platonovom filozofijom. Nacela odrzanja - recimo odrzanja impulsa, momenta impulsa, energije, naelektrisanja, itd - univerzalno vaze, a temelje se u svojstvima simetrije sadrzanim u osnovnim zakonima fizike. Ovdje, po Hajzenbergu, slijedi da su simetrije “presudni elementi plana po kojem je priroda stvorena". Za ishodiste svoje teorije polja on stoga uzima upravo simetrije. “Na pocetku base simetrija" - to je svakako tacnije od Demokritove teze: “Na pocetku bese cestica". Elementarne cestice otelovljuju simetrije, one su njihove najjednostavnije predstave, ali su tek posljedica simetrije. Same elementarne cestice su, poput Platonovih tela, praslike materije. (str. 242).

Platonova teorija ideja i filozofija uopste, a prije svega ona misao koja je izlozena u dijalogu “Timaj", moze biti veoma instruktivna i inspirativna u misaonim previranjima i spoznajnim avanturama atomske fizike. Ta teorija je postala prava opsesija mladog Hajzenberga i ona ga nije napustala do kraja zivota.

“Mladi Hajzenberg se iz njemu nejasnih razloga uporno usredsredjuje bas na dijalog ’Timaj’ i bas na njegova odredjena mesta, i ta cinjenica vec upucuje da je ovde rec o ’izboru po srodnosti’" (str. 234). Taj “izbor po srodnosti", pokazalo se, uzdrmace temelje klasicne fizike. A sve je vezano za radikalnu izmjenu predstave o polju elementarnih cestica. Hajzenberg pise: “Pa i kad moderna nauka o prirodi govori o oblicima atoma, rec ’oblik’ se moze shvatiti samo u njenom najuopstenijem znacenju, kao struktura u prostoru i vremenu, kao svojstvo simetrije sila, kao mogucnost vezivanja za druge atome. Takve strukture se valjda nikada nece moci ocigledno pisati vec i stoga sto uopste ne spadaju tako jednoznacno u objektivni svet stvari. Ali bi mozda bile dostupne matematickom posmatranju". To je, po Maricevom misljenju, dalekosezan zakljucak za modernu fiziku. Jer taj zakljucak jasno pokazuje da fizika ulazi u ono podrucje gdje se ukrsta materijalno i idealno (duhovno) te da njen “predmet" istrazivanja vise nije samo “objektivni svet stvari", nego i neka pozadina tog svijeta. Hajzenberg je naziva “simetrija sila", koja prethodi elementarnim cesticama, i koja je izvornije polje “stvarnosti" od sveta atoma u onom smislu u kome o tom svetu govori Demokrit i na njemu zasnovana klasicna prirodna nauka. Hajzenbergovska fizika, dakle, ulazi u podrucje mikrosvijeta na kome se ne moze ponasati kao krajnje utemeljena nauka sa svojom izgradjenom pojmovnoscu, nego prije kao teorija koja tek izgradjuje novu pojmovnost, novi diskurs. Na podrucju mikrosvijeta fizika prelazi u filozofiju, kaze Vajczeker (“Jedinstvo prirode"). Zato je po njegovom misljenju “Platonova filozofija rodno mjesto Hajzenbergove fizike", kako konstatuje i Maric u svojoj knjizi. Ali moze se reci i obrnuto: tek sa Hajzenbergovom fizikom imamo autentican duh Platonove filozofije, koji bi bez Hajzenberga ostao skriven i nerazvijen, mrtav. Samo je “izbor po srodnosti", kako to formulise Ilija Maric, mogao dati plodonosan rezultat kakav nalazimo u spoju Hajzenbergove fizike i Platonove filozofije. Tesko je reci sta je tu odlucnije i primarnije: da li Platonova filozofija za Hajzenbergovu fiziku, ili pak ova za Platonovu filozofiju, za njenu svestranu renesansu i mogucnost zadobijanja njenog zivog identiteta. Sa hermenautickog stajalista, mozda bi prednost pripala Hajzenbergu: jer tek sa njim ima i zivog Platona. Bez savremene misli, sva tradicija je mrtvo slovo na papiru. No, problem niposto nije jednostran i jednoznacan. Ilija Maric je u svojoj knjizi prisao Platonovoj filozofiji upravo iz iskustva savremenog misljenja: kako onog koje je dostignuto u filozofiji tako i onog do kojeg je dosla moderna fizika. I taj prilaz je dao veoma znacajno djelo, veoma sadrzajno misaono ostvarenje.

Platonova filozofija je iz tog iskustva dobila jedan novi lik i novi identitet, novo znacenje i novu sadrzinu. Ona se otvorila u svojim novim dimenzijama i mogucnostima, ona je ispostavila jednu novu istinu.

Sve je to, naravno, utemeljeno u analizi samih Platonovih spisa i svega onog sto je o tim spisima bitno receno do sada. Platonova misao je razoblicena i pretresana s obzirom na “ontoloski i saznajni status fizikalnih stvari" (prvo poglavlje), Platonov uspon od fizike do filozofije (drugo poglavlje), Platonovo fizikalno ucenje (trece poglavlje), Tradicija matematicke fizike od Platona do Galileja (cetvrto poglavlje), Galilej i Platon (peto poglavlje), Uticaj Platona na modernu fiziku (sesto poglavlje), Zavrsno razmatranje. Vec ovaj pregled sadrzaja upucuje na znacaj problema koji je ovdje izlozen i pretresan. Svojim prodornim analizama Ilija Maric je uspio osporiti i demantovati mnoge predrasude vezane za Platonovu misao, te mnoge dogmaticne poglede na moc naucnog misljenja uopste, poglede koji cesto idu bas iz filozofije. Medju te predrasude spada i ona koja je vezana za cuvenu Hajdegerovu recenicu: “Die Wissenschaft denkt nicht" - “Nauka ne misli". Dakle, Mariceva knjiga pokazuje kako podrucje mikrosvijeta rusi sve granice izmedju filozofije i nauke (mikrofizika, mikrobiologija), jer je to jedinstveno podrucje za spoznaju kao takvu. Da nauka takodje “misli", to je najbolje pokazao bas Platon, a evo sada i Hajzenberg i Vajczeker. Sve je to jasno i argumentovano pokazano u ovoj knjizi.

Platonova potraga za osnovom i razlogom koincidencije elementarnih cestica materija i duhovnih tvorevina (geometrijskih oblika), te jasna spoznaja da bas matematicki oblici vjerno reprezentuju svijet elemenata, upucuje na mogucnost raskrivanja identiteta “duhovnog" i “materijalnog", a samim tim i na mogucnost desifrovanja porijekla svega sto jest. A izvor identiteta i porijeklo svega sto jest, kao tajna i nepoznanica, prate sve sto se zbiva na podrucju i filozofije i nauke, i umjetnosti i religije. Platonova filozofija je rodno mjesto spoznaje o mogucnosti odgonetanja i desifrovanja te tajne i te nepoznanice. Rekonstrucija te izvorne Platonove spoznaje, koja je izgubljena, moguca je stoga samo kao ukrstanje svega bitnog sto je dostignuto kako u filozofiji tako u nauci, kako u umjetnosti tako u religiji. Jer, kako stvari sada stoje izgleda da je ta izgubljena moguca Platonova spoznaja o osnovama i razlozima koincidencije elementarnih cestica materije i duhovnih oblika, ono najvise sto je dostignuto u duhovnoj avanturi zapadnoevropskog covjeka. Mariceva knjiga vjerno prati tu avanturu. Zato mozemo reci da ona zajedno sa prehtodno objavljenom knjigom (“Filozofija i nauka") ulazi u red onog najboljeg sto se zbiva na podrucju nase filozofije.