PROZA

Hulio Kortasar, “Tajno oruzje", prevela Aleksandra Mancic-Milic, Rad, Beograd, 1997.

Laslo Blaskovic

“Napisao sam prve odeljke nasumice - nisam ih promenio, mislim da nikada nisam promenio neodlucni pocetak u tolikim svojim pricama, jer osecam da bi to bilo najgore izdajstvo prema mom pisanju", veli Hulio Kortasar u autopoetickom apendiksu jedne od prica iz zbirke “Tango povratka", koju je u elitnoj ediciji “Rec i misao" objavio beogradski “Rad", u izboru i prevodu Aleksandre Mancic-Milic.

A kakav je samo Kortasarov pocetak bio u nasem jeziku, u prvom sukobu (to je izraz i za susret) sa jugoslovenskim citaocima? Jer, kao i mnogi Juznoamerikanci, on je zapocinjao svoju pricu na mnogim stranama. Rodjen u Briselu, u godini pocetka prvog velikog rata, a u zodijackom znaku Device, Kortasar se kao trogodisnjak prvi put obreo u mitskom Buenos Airesu, sasvim vec dobro govoreci francuski. Domovinu napusta 1951, nastanjujuci se u Parizu, i u nju ce se nakratko vratiti tek tri meseca pred smrt, 33 godine kasnije. Ovaj prelom, koliko iniciran politickim razlozima (pisac je bio gorljivi levicar), bitan je i u poetickom smislu.

Ali, kada se krajem sesdesetih, u glasovitoj “Nolitovoj" biblioteci “Orfej", pojavila zbirka prica “Tajno oruzje" ovog argentinskog pisca evropskih horizonata, sve je jos licilo na uzbudljiv ali kratkovek drznoveni eksces. Tek koju godinu ranije, u “Nolitovim" “Metamorfozama", objavljene su “Mastarije" Horhea Luisa Borhesa, i ta dva imena cemo jos mnogo puta cuti zajedno kao neku neizbeznu rimu.

Naime, Borhes je bio prvi Kortasarov urednik, a docnije ga je isticao kao jednog od svojih omiljenih savremenika. Kortasar je, medjutim, Borhesa cenio kao uzor-mestra, koji ce ga nauciti strogosti u pisanju, i izvrsiti na njega “moralni uticaj".

Danas gledamo ta dva pisca naporedo i slobodno mozemo Kortasaru pripisati odrednicu koju je upravo on sacinio za Borhesa, primetivsi da je kod ovoga rec o mentalnoj fantastici, koja se prevazilazi klasicnom (po nekima, osrednjom) poezijom, dok je Kortasar priblizava nekoj intelektualnoj jezi, gotskoj oniristici.

Godine prolaze i nas zahvata boom hispanoamericke knjizevnosti, i evo nas u ’84-oj, kada Kortasar umire, a famozne “Skolice" izlaze na nasem jeziku. Ovo remek delo ce, sa delima drugih latinoamerickih fantasticara, pomoci u potvrdjivanju i inauguraciji onog tipa proze koji su kod nas negovali Kis, David, Pavic i mladji pisci.

A pre dve godine objavljena je zbirka Kortasarovih prica “Drugo putovanje", ciju blizanacku povezanost sa “Tangom povratka" podvlace isti prevodilac i izdavac. Pomenuti izbor iz ’96. karkterisale su price fantasticnog porekla, neobjavljene u dosadasnjim zbirkama, kojima su pridruzeni i piscevi eseji o fantastici, kratkoj prici i gotskoj knjizevnosti u Argentini.

Za “Tango povratka" odabrane su, medjutim, price u kojima fantastike nema. Pretpostavljam da su ovi “kljucevi" nastali u duhu recenice iz jednog piscevog pisma, koja se tice malo pre pominjanog biografskog detalja: “U Argentini se rodio pisac za koga bi stvarnost, onako kako ju je Malarme zamisljao, trebalo da ima svoj vrhunac u knjizi; u Parizu se rodio covek za koga knjige treba da imaju svoj vrhunac u stvarnosti".

Borhes je jednom rekao da niko ne moze do kraja prepricati Kortasarove price. “Ako pokusamo da ga sazmemo, izgubicemo ono najdragocenije". Pa zasto onda, sto bi kazao Harms, da o tome uopste i govorimo?

Ali, valja reci da svim predlozenim Kortasarovim pricama vlada tamni Eros, ne toliko egzoticni tonovi tanga koliko melanholicni zvuci gitare Raja Kudera. Puteni odnosi izmedju Kortasarovih junaka predstljavljaju najvidljiviji nacin da se izrazi medjusobno nerazumevanje, da se ispise manifest sumnih komunikacija, “vjeruju" otudjenja. Na dnu svih ovih ljubavnih prica vreba strah od ljubavi, prasvrsetak svih strasti. I sam ce pisac reci: “Biti Argentinac znaci biti tuzan, biti Argentinac znaci biti udaljen", ali u njegovoj recenici, nacionalnost je najmanje vazna.

Za kraj, pak, mora se reci: Kortasara vise ne citamo kao otkrovenje, kao ono prvi put, niti ga osecamo kao modnog kreatora, kao kada smo 80-ih citali “Skolice". Danas je, u “Drugom putovanju" i “Tangu povratka", cika Hulio i piskaralo i moderni klasik. Dakle, briljantan, opasan, zamisljen, tajanstven i, kao svaki klasik, pomalo dosadan (u fantastici) i, kako to stigne svakog “pisca u modi", mozda, malkice staromodan.