Ponedeljak, 28. april 1997. | |
KAKO JE U SAD POKRENUTA KAMPANJA PROTIV HRVATSKOG REZIMAStari (i novi) gresi nisu zaboravljeni
Tekstovi objavljeni u "Njujork tajmsu" u kojima se upozorava na povampirenje ustastva u Hrvatskoj samo upotpunjuju medijsku sliku o maloj zemlji sa opasnom autoritarnom vlascu
Pise: Davor Glavas
Feral TribuneDesetak ruku podignutih na fasisticki pozdrav na jednome splitskom trgu stajat ce Hrvatsku neizrecive sramote, nepopravljive stigme i tesko mjerljivih posljedica za smireno i racionalno definirane nacionalne interese. A kada se u manje od tjedan dana objave dva apsolutno porazna teksta u vodecem svjetskom listu (od kojih jedan iz pera dugogodisnjega glavnog urednika), na to prisloni rezolucija UN koja je porucila iznenadjenom Zagrebu vec uvjerenom da se nakon izbora u Podunavlju okrece nova stranica u odnosima s "euroatlantskim integracijama", da stari grijesi nece biti zaboravljeni zbog nevoljnog izbjegavanja novih, i svemu tome doda haska subpoena, onda je, jednostavno, rijec - o nacionalnoj katastrofi.Moze se, dakako, nagadjati koliko joj je pogodovala zlopaka igra slucaja ili, na ovim prostorima omiljena teza o strategiji "zavjere", koju jednom vodi apstraktni kolektivitet "medjunarodne zajednice" u versajskom ili jaltskom oblicju, drugi put "zidovski lobi u "Njujork tajmsu". Bez obzira na izvore i motive, slika zlocinacke Hrvatske ponudjena je milijunima citatelja iz privilegirane kaste bogatih, uglednih i mocnih kao slika prave i jedine Hrvatske, sto ce, ocito, ostati trajnom odrednicom medijske (a to ubrzo znaci: politicke, gospodarske i svake druge) percepcije ove zemlje.
Ultraska HrvatskaPosljedice za Hrvatsku bit ce da ce najmocniju zemlju svijeta Hrvatska definitivno okrenuti protiv sebe. Ne zbog toga sto bi "Njujork tajms" bio necija produzena ruka, koja objavljuje tekstove po politickoj narudzbi, vec zbog toga sto jednostavno nema te americke administracije koja sebi smije dopustiti da na dulju stazu ignorira preovladavajucu medijsku sliku neke zemlje ili regije. A u slucaju Hrvatske, americki mediji vec su dugo vremena gotovo unisoni: to je mala zemlja s beznadno autoritarnom vlascu i opasnim inkliniranjem prema razvijenijim i malignijim oblicima totalitarizma.Tocno je: mnogi Hedgesovi, a osobito Rosenthalovi stavovi o nacistickom revivalu u Hrvatskoj ne bi izdrzali ozbiljniju provjeru, cime mjestimicno prerastaju u karikaturu; ali, te karikature ne bi bilo da joj kao model nije posluzilo iscereno lice ultraske Hrvatske. I upitajmo se napokon: doista samo ultraske? Koliko jos dugo puzeci fasizam mozemo odbacivati skrivanjem iza statistike, sluzeci se kao opravdanjem tankim izbornim postotcima organiziranih domacih ekstremista u usporedbi s, recimo, jednim Le Penom, talijanskim neofasistima, cak i britanskom Nacionalnim frontom ili naoruzanim milicijama fanaticnih desnicara iz americke Montane, ako bas hocemo? Mozemo li jednom, za vanjsku upotrebu, biti istinski bastinici saveznickog antifasistickog naslijedja, a drugi put, za domace potrebe, pravolinijski nastavljaci autenticno fasistickog rezima - sve to u uvjerenju o mudroj raspodjeli uloga?
Brutalne cinjeniceSto je s onom Hrvatskom koja se uvijek iznova tako radosno podaje autoritetu, koja svoje ukotvljenje uporno trazi u pra- datostima nacije kao zivotne i sudbinske, a ne gradjanske zajednice, koja zahtijeva totalnu identifikaciju u djelotvornoj podjeli na "nas" i "njih"? Sto je sa strankom koja vlastitu politiku dozivljava i podatnoj masi nudi kao inkarnaciju opceg dobra naspram opcem zlu, destruktivnosti i protunaravnosti drugih? Ni Hedges ni Rosenthal nisu ulazili u dimenzije pounutarnjenoga, korporativnog fasizma musolinijevskog tipa koji nam se drzavno/stranackim monumentalizmom uvlaci u dnevnu rutinu, jer ih nije ni zanimao; oni su se drzali nacisticke inacice, brutalnih cinjenica o brutalnim dogadjajima. I cemu iznenadjenja? Jesu li ustase bili hladnokrvni ubojice? Jesu li ili nisu? Je li Pavelicev rezim nastao pod Hitlerovim skutama? Je li ili nije? Jesu li se Talijani i Nijemci sami zgrazali nad okrutnoscu pocinjenih ustaskih zlocina? Je li Pavelic poklonio Dalmaciju Italiji? Jesu li pripadnici ustaskog pokreta danas privilegiraniji od partizana? Je li u Hrvatskoj od 1990. naovamo unisteno tri cetvrtine antifasistickih spomenika? Tesko da bi itko razuman mogao opovrgnuti te navode iz tekstova Hedgesa i Rosenthala; sokantno je, medjutim, cak i za citatelja s vrlo kritickim diskursom kada se sve pojedinacne cinjenice skupe u cjelinu i podastru u visokom koncentratu pred milijunski auditorij.
Dok se ne odgovori na mucna pitanja o dosezima, sustini i posljedicama ustaskog rezima za hrvatske nacionalne interese, a zatim jednom zauvijek zatvori dosije Drugog svjetskog rata, prepusti ga se odgovornim povjesnicarima, pomirenje po sadasnjoj liniji ostat ce tek puka tlapnja. Ili, jos gore: otvarat ce prostor za bucnu, neukusnu, nepovjesnu i krajnje netolerantnu majorizaciju jednog svjetonazora nad drugim. Dok sami ne nadjemo pravu mjeru oprosta i revivala, pomirenja i povampirenja, nemojmo se cuditi sto omanja skupina deklariranih Pavelicevih sljedbenika moze postati udarnom vijesti vodeceg svjetskog lista; makar to sami drzali pretjeranom reakcijom. Problem, naime, nije toliko u uzdignutim rukama jednih, koliko u povrijedjenom osjecaju za zdrav razum drugih.
|
Posaljite nam vas komentar!
Izbor vasih reagovanja i misljenja objavljujemo. © 1997 Yurope & ,,Nasa Borba" / Sva prava zadrzana / |