Nedeljna, 27. april 1997.

Kako je doslo do preokreta u sukobu Bulatovic-Djukanovic

Show must go on

Na samom pocetku sukoba, iako je on vec tada imao obrise i koncepcijskog spora, mnogi koji su podrzali Bulatovica vjerovatno su mislili da se prevashodno radi o sukobu rivalskih grupa u vrhu vlasti koje vise ne mogu da uskladjuju interesne sfere i podjelu vladajuceg kolaca na priblizno ravne djelove. Medjutim, vrlo brzo se otkrila i jedna druga dimenzija. Ovi ljudi su mogli lako da se uvjere da je sef partije koga su u prvi mah podrzali, zapravo eksponent politickih interesa i zelja Slobodana Milosevica. To je vec bilo previse. Ni u DPS-u vise nije popularno biti Miloseviceva desna ruka

Pise: Srdjan Darmanovic

Manje od mjesec dana je bilo potrebno da se istopi impresivna vecina u Glavnom odboru vladajuce DPS, koju je na pocetku obracuna sa premijerom Djukanovicem, stekao predsjednik Crne Gore Momir Bulatovic. Vecina se topila, kako pod uticajem partijske "baze", tako i metodom tipicnom za ovakve sukobe - prelaskom clanova Glavnog odbora i drugih uticajnih ljudi u vlasti sa jedne na drugu stranu. Bulatovic je, tako, za manje od mjesec dana presao put od trijumfalnog pojavljivanja na pres-konferenciji nakon one prve, za njega "pobjednicke" sjednice Glavnog odbora do politicke usamljenosti, nesigurnosti i straha, najbolje vidljivim u konfuznom dopisivanju sa drzavnim tuziocem koga je pokusao da ubijedi da je otkrio zavjeru skovanu u vrhu tajne sluzbe. Na trijumfalnoj pres-konferenciji Bulatovic se predstavio i djelovao kao vrh i stub drzave. Mjesec dana nakon toga nasao se sam protiv drzave. Nasuprot njemu stali su gotovo svi koji olicavaju "snagu drzave" - predsjednik vlade, predsjednik parlamenta, ministar unutrasnjih poslova, sef tajne sluzbe, drzavni tuzilac. Kako se to desilo? Kako je bilo moguce da se politicka moc sefa drzave i vladajuce partije istopi tako brzo?

Nesumnjivo, dio odgovora lezi u cinjenici da brojcana prednost Bulatovica na samom pocetku sukoba nije odgovarala stvarnom odnosu snaga. Uzurpirajuci polozaj predsjedavajuceg, on je natjerao clanove Glavnog odbora vladajuce partije da glasaju o stvarima koje su mnogi smatrali nespojivima. Vidjevsi da je sef drzave i partije u naletu, pun energije i optimizma u pogledu svojih sansi, clanovi Glavnog odbora glasali su, po inerciji, za njegov predlog. Iako DPS danas nije vise klasicna komunisticka stranka, inercija naslijedjena od ranije je najcesce prisutna u prvi mah. Inercija po kojoj se ne valja suprotstaviti "genseku", tj. sefu stranke.

Kada je prvi mah prosao, pocela je da se promalja drugacija slika. Ono sto se znalo ili pretpostavljalo i ranije, a narocito tokom izborne kampanje - da Djukanovic uziva vecu popularnost u partijskoj "bazi" i u javnosti, pokazalo se izgleda i tokom unutarpartijskog odmjeravanja snaga "na terenu". Pri svemu tome, Djukanovic je dobio podrsku bez koje bi tesko sam izdrzao koordinirani pritisak Milosevica i Bulatovica - predsjednik parlamenta Marovic, jedan iz drzavno-partijskog vladajuceg trijumvirata, podrzao ga je javno i nedvosmisleno. U svakoj partiji odnos snaga u samom personalnom vrhu stranke ima veliki simbolican znacaj. U ocima partijskog clanstva i aktivista DPS-a to je znacilo da predsjednik gubi sa 2:1.

Ipak, sklon sam da vjerujem da i pored ovih znacajnih cinjenica, faktor koji je odlucujuce uticao na preokret u odnosu snaga, treba traziti u necemu drugome. Na samom pocetku sukoba, iako je on vec tada imao obrise i koncepcijskog spora, mnogi koji su podrzali Bulatovica vjerovatno su mislili da se prevashodno radi o sukobu rivalskih grupa u vrhu vlasti koje vise ne mogu da uskladjuju interesne sfere i podjelu vladajuceg kolaca na priblizno ravne djelove. Takva percepcija stvari u politici, kao uostalom i drugdje, nuzno dovodi do toga da jedan broj ljudi u porazu rivalske grupe vidi izglede za sopstveno napredovanje, zauzimanje upraznjenih pozicija, dok drugi tome dodaju i priliku da se "osvete", da izravnaju razne licne neizmirene racune kojih je u vlasti i oko vlasti uvijek napretek. Medjutim, vrlo brzo se otkrila i jedna druga dimenzija. Ovi ljudi su mogli lako da se uvjere da je sef partije koga su u prvi mah podrzali, zapravo eksponent politickih interesa i zelja Slobodana Milosevica, da mu saveznistvo sa Milosevicem znaci vise od stabilnosti sopstvene partije, da je tokom trajanja sukoba bio sa njim u stalnoj koordinaciji i da je bezglava zurba kojom je Bulatovic forsirao sukob upravo proizvod te stalne koordinacije. To je vec bilo previse. Ni u DPS-u vise nije popularno biti Miloseviceva desna ruka. Stavise, Miloseviceva desna ruka i tamo se sve vise dozivljava kao "tudja ruka" koja upravlja Crnom Gorom. Ovi ljudi vjerovatno su se prisjetili kako su poslusno glasali za smjenu Panica, Cosica, Avramovica, ali to su bili "federalni" kadrovi. Sada kada je predsjednik Srbije odlucio da smijeni premijera Crne Gore, vecina je odlucila da podvuce crtu.

No, uprkos tome, saopstenje izdato sa sjednice na kojoj je Bulatovic ostao u manjini, a njegovi zahtjevi za hitnim smjenama vladinih funkcionera dozivjeli potpuni krah, djeluje kompromisno i ne odrazava odnos snaga. Stavise, ostavlja se utisak da je Bulatovicu data izvjesna satisfakcija i da ce dio njegovih zahtjeva mozda biti i usvojen, ali sa izvjesnim zakasnjenjem. Postavlja se pitanje, zasto? Zasto Djukanovic i javno nije potvrdio svoju premoc? Imajuci u vidu njegov politicki karakter i odlucnost sa kojom nastupa, ostrinu sukoba u vrhu crnogorske vlasti i zestinu politicke i medijske kampanje kojoj je bio izlozen, tesko mogu vjerovati da on nije zelio da odmah zavrsi sa Bulatovicem. S obzirom da je predsjednik Republike obecao da ce podnijeti ostavku ukoliko njegovi predlozi ne budu usvojeni, glasanje na sjednici Glavnog odbora bi bilo dovoljno da mu pokaze da je vrijeme za povlacenje. Ali, glasanja nije bilo. Umjesto toga pojavilo se kompromisno saopstenje. Dakle, zasto?

Svi gubici izazvani unutarpartijskim sukobima ovoj "tihoj vecini", obicno partijskim ili drzavnim administratorima, izgledaju kao gubitak svega vrijednog. Izgleda da je ovaj politicko-psiholoski mehanizam proradio i u DPS- u. Bulatovic je ostao u manjini kad je postalo jasno da su Djukanovic i Marovic njegove stvarne mete, ali vecina koja je presla na Djukanovicevu stranu nije ni ovome drugome dozvolila da svog grogiranog oponenta politicki dotuce

Ko ima ikakvog iskustva sa politickim partijama i njihovom unutrasnjom dinamikom, odnosima snaga, ponasanjem u kriznim situacijama i sukobima, zna da gotovo u svakoj partiji postoji "tiha vecina", najcesce srednji eseloni stranke, koja se panicno plasi nestabilnosti, sukoba i rascjepa, koja se i kad do njih dodje, sporo i tesko opredjeljuje, pa i kad se opredijeli, dok god je to moguce insistira da se sukobi u vrhu izglade ili ako to nije moguce, da se pronadje kakav-takav modus vivendi, bilo kakav kompromis koji ce partiju odrzati zajedno. Ova "tiha vecina" je, sto racionalno a sto instiktivno, svjesna da sukobi i rascjepi direktno udaraju na njene interese, na njene pozicije i privilegije, na lokalnu ili kakvu drugu stecenu vlast, moc i uticaj, koja je derivat vlasti i moci stranackog vrha. Kod vladajucih partija ovo je tim vise izrazeno, jer se partijski uticaj, vlast i moc preplice sa drzavnim i svi gubici izazvani unutarpartijskim sukobima ovoj "tihoj vecini", obicno partijskim ili drzavnim administratorima, izgledaju kao gubitak svega vrijednog. Izgleda da je ovaj politicko-psiholoski mehanizam proradio i u DPS-u. Bulatovic je ostao u manjini kad je postalo jasno da su Djukanovic i Marovic njegove stvarne mete, ali vecina koja je presla na Djukanovicevu stranu nije ni ovome drugome dozvolila da svog grogiranog oponenta politicki dotuce. To je stanje stvari u ovom trenutku.

U tom svijetlu se postavlja barem nekoliko pitanja: da li je Djukanoviceva vecina uspostavljena na poslednjoj sjednici Glavnog odbora DPS-a, trajnije prirode ili samo ad hoc, kao sto je bila i ona Bulatoviceva od prije mjesec dana? Da li je u DPS-u fiksiran novi odnos snaga prema kome su Djukanovic i Marovic fakticki novi sefovi partije, dok je Bulatovic to samo nominalno i formalno ili nijedna od suprotstavljenih partijskih frakcija nema dovoljnu vecinu i bori se za naklonost one "tihe vecine"? Da li ce i koliko dugo DPS moci da funkcionise kao koalicija dvije struje koje se bore za prevlast, a izmedju kojih je iskopan vec toliko dubok jaz da nikakva stvarna, solidna i produktivna koegzistencija i kompromis nijesu moguci?

Imajuci u vidu da nijedna strana u sukobu jos nije rekla poslednju rijec, da tek predstoji sjednica Skupstine Crne Gore, kao i da treci, izuzetno vazan faktor i demijurg ovoga sukoba, predsjednik Srbije u ovakvim situacijama uvijek smislja i vuce neke poteze, obicno iznenadne i iznenadjujuce, na politickoj sceni Crne Gore nece biti dosadno. Naprotiv - show must go on.

Posaljite nam vas komentar! Izbor vasih reagovanja i misljenja objavljujemo.
© 1997 Yurope & ,,Nasa Borba" / Sva prava zadrzana /