VOJNA SARADNJA MOSKVE I TEHERANA

Rusko-iransko vojno zblizavanje poprima oblik strateskog saveza, sto moze da dovede u pitanje stabilnost ionako krhkih odnosa Moskve sa Zapadom

Bojan Davidovic

Posjeta iranskog predsjednika parlamenta Ali Akbara Natek-Nurija Moskvi skrenula je paznju na prodaju opreme za iranski nuklearni reaktor, i oruzja, ukupno za tri milijarde dolara. Posto je vrijednost poslova oko reaktora vrijedna 800 miliona dolara, ostali dio isporuke otpada na vojne proizvode. Prijateljstvo Moskve i Teherana, iako nema obiljezje vojnog pakta, ipak je u ovom casu poprimilo oblik strateskog saveza dvije zemlje. Ruskih razloga je, zaista, vise, ali je pitanje koliko je to dobro za odnose sa Zapadom, sa kojim Rusija rjesava zivotna pitanja, i koliko je to dobro za samu Rusiju kada iranska vojska jednog dana zahvaljujuci tome prijateljstvu "stane na noge".

Ruske razloge treba traziti u procjeni vojnih posmatraca da je vojna flota, ili kako oni nazivaju - eskadra u Kaspijskom moru, izgubila velik dio infrastrukture, koja je mahom ostala u Azerbejdzanu. Sada se tesko mogu obezbijediti sredstva za novu infrastrukturu, ali nesto se ipak na tome radi. Dobri odnosi sa Iranom nuznost su i zbog Kavkaza gde je Moskva osjeca trenutnu slabost, pa se zblizavanje sa Teheranom moze shvatiti i kao preventiva protiv iranske podrske bilo kakve pobune tamosnjih naroda. To bi bilo na nivou "medjuprostora" dvije zemlje. Postoji, dakako, i finansijski interers, jer sadasnji posao sa Iranom iznosi tri cetvrtine cjelokupnog proslogodisljeg izvoza oruzja, kao i onog iz 1995. godine.

Koji su iranski razlozi? Ova zemlja je najavila program naoruzavanja koji ce u narednih 10 godina biti mjeren milijardama dolara. Neophodno joj je zato jacanje ratnog vazduhoplovstva, protivvazdusne odbrane i oklopnih snaga. Kina i Sjeverna Koreja na vojnom planu mogu da pomognu oko, recimo, artiljerije i projektila zemlja-zemlja, s tim sto su Kinezi isporucili zastarele lovce "F-6" i "F-7". Vrhunsku opremu, s obzirom na bojkot Zapada, mogu da daju samo Rusi.

To podrazumijeva napustanje americke tehnologije, zaostale iz ranijeg vremena, cije su odrzavanje Iranci tri puta skuplje placali (npr. Izraelcima) na ime trgovine na svjetskom trzistu oruzja. Konce su im, nedavno, pomrsili Amerikanci, na cije insistiranje je Rusija odbila da isporuci jurisne avione "suhoj - 25". Rusi imaju i svoj predracun, jer u vojnom odnosu snaga Iran ima samo 214 borbenih aviona, sto je 3,5 puta manje nego sto ce imati Turska u dogledno vrijeme, clanica NATO i iranski susjed, kao i 2,5 puta manje nego sto ima Saudijska Arabija, susjed i americki saveznik.

Iskustvo iz regiona govori da se cesto praktikuje iznenadni napad (vazdusni "blic-krig") kojim je, recimo, Izrael 1967. godine unistio cak 400 aviona jos na zemlji egipatskog, sirijskog i jordanskog vazduhoplovstva. Istu stvar je pokusao Pakistan protiv Indije 1971. godine i Irak protiv Irana 22. septembra 1980. godine. Nesto kasnije, ponovo je Izrael napao iracki nuklearni reaktor kraj Bagdada. To su pravi razlozi zbog cega Iran kupuje visoko precizne ruske rakekte "SA-10" (NATO oznaka).

Praksa armija u ovom regionu je da prilikom obnavljanja ovog segmenta odbrane trose vise od polovine namijenjenih sredstava iskljucivo za protivavionske sisteme. Rusi koriste pogodan trenutak da ta sredstva usmjere na svoj racun. Krajnje bi bilo opasno kada bi Teheranu isporucili najmodernije raketne sisteme obala-brod, jer sa zastarjelim kineskim raketama "silkvorn" na jednom ostrvu i sa dvije raketne baze na obali Iran vec kontrolise ulaz u Persijski zaliv.