Nova populisticka praksa

Postoje momenti kada se privid demokratije i njena stvarna podredjenost autoritarnoj politici, populistickom maniru ili metodama naslijedjenim iz ranijeg sistema, vidi jasnije nego obicno. Jedan od takvih momenata i poucnih primjera moze se zapaziti u tekucem sukobu u vrhu crnogorske drzave i vladajuce partije

Pise: Srdjan Darmanovic

Postkomunizam je svijet cudnih privida. Demokratija je vjerovatno najveci od njih. Ona formalno postoji, zasticena je ustavom, njoj je prilagodjena nova politicka terminologija, uspostavljene su ustanove koje je otjelovljuju, ali je sve to zajedno mnogo vise i cesce privid nego stvarnost. Neki teoreticari su to vec zapazili i konstatovali da se demokratija formalno ne ukida vec se "postepeno isisava njena sustina... ostavljajuci tako samo praznu ljusturu visepartijskog sistema" i nazvali tako stanje i poredak "ispraznom demokratijom" (emptdz democracdz).

Postoje momenti kada se ovaj privid demokratije i njena stvarna podredjenost autoritarnoj politici, populistickom maniru ili metodama i refleksima naslijedjenim iz ranijeg sistema, vidi bolje i jasnije nego obicno. Jedan od takvih momenata i poucnih primjera moze se zapaziti u tekucem sukobu u vrhu crnogorske drzave i vladajuce partije. Razmatrajuci poteze u konfliktu sa predsjednikom vlade Djukanovicem, Izvrsni odbor DPS odlucio je da raspravu o ovom konfliktu prenese na radnicke skupove (u Podgorici, Niksicu, Bijelom Polju...) i sastanke partijskih organizacija i da na tim skupovima objasni sta se zapravo desava.

Crna Gora je po slovu svoga Ustava gradjanska drzava sa parlamentarno- demokratskim sistemom vladavine. Njena vladajuca partija je, shodno slovu svoga Statuta i prema svojim programskim odredbama, privrezena sistemu parlamentarne demokratije. Njeni najvisi funkcioneri ne propustaju priliku da istaknu demokratsko bice svoje partije i zasluge vladajuce stranke za demokratizaciju crnogorskog drustva. Tako stoje stvari formalno i verbalno. Ali to je onaj privid, prazna ljustura koju smo spomenuli na pocetku. Stvarnost je nesto sasvim drugo. Vrh vladajuce stranke, koja inace istice privrzenost nacelima i praksi parlamentarne demokratije, vraca se u trenucima sopstvene unutrasnje krize svojim korijenima i starim navikama. Kriza u odnosima predsjednika Republike i predsjednika Vlade, kriza same Vlade, kriza u vrhu drzave i vladajuce stranke ce se samo formalno (i to vjerovatno njen zavrsni cin) okoncati u institucijama parlamentarne demokratije, a stvarno na populistickim ("radnickim") i partijskim skupovima i na partijsko-populisticki nacin. Sukob u vrhu vlasti i kriza institucija vlasti ce se, u drzavi koja je od nedavno formalno gradjanska, zapravo resavati tehnologijom drzave koja je partijska. Jer, samo u partijskoj drzavi radni kolektivi mogu da traze da im na noge dodju sef drzave, sef vlade i sef parlamenta istovremeno i da im tamo "objasne" sta se desava i samo u partijskoj drzavi vrh vladajuce stranke moze da odluci da se o krizi u institucijama vlasti raspravlja na partijskim skupovima i kao o iskljucivo partijskoj stvari.

Prava, nekadasnja partijska (komunisticka) drzava je, medjutim, u ovome bila iskrenija od danasnje koja se izdaje da je gradjanska. Partijska drzava je svoje stanovnike i ustavno dijelila na "radne ljude" i "gradjane", pri cemu su ovi prvi, barem demagoski, bili nesto "ravnopravniji" od ovih drugih. Ona je sebe otvoreno proglasavala za "socijalisticku" i "radnicku", sistem svoje vladavine je nazivala "diktatura proletarijata", a jedinu i vladajucu stranku odredila kao srediste takvog sistema. Iz toga je crpila legitimitet da politizuje proces rada i radne kolektive, te da svoje probleme, kad joj je to iz demagoskih i manipulativnih razloga bilo potrebno, resava "pred radnickom klasom" i "partijskim aktivima".

Sadasnja, postkomunisticka drzava, naziva sebe pravnom, gradjanskom i demokratskom. Ovi nazivi podrazumijevaju jednakost gradjana u svim, pa i politickim pravima, ukljuciv i odlucivanje o vlasti. U gradjanskoj, demokratskoj i pravnoj drzavi pitanje vlasti se ne raspravlja "pred radnickom klasom" i "partijskim aktivima", vec o njemu odlucuju gradjani na izborima, bez obzira na klasnu pripadnost, socijalni status ili neko drugo specificno svojstvo. Zato je predlog da se sukobi u vlasti raspravljaju na "radnickim" i partijskim skupovima diskriminacija prema ostalim gradjanima. Jer, ako se u parlamentarno- demokratskoj drzavi o krizi vlasti raspravlja i resava na ovaj nacin, cemu onda politicke stranke, cemu izbori, cemu institucije? Zaista je tesko zamisliti bilo koju ozbiljnu zapadnoevropsku partiju, svejedno da li je ona liberalna ili socijalisticka, koja bi o krizi svoje vlade ili vlasti organizovala i vodila rasprave na "radnickim" i partijskim skupovima. Ovo iz prostog razloga, sto u stvarno demokratskim drzavama nijedna partija, a pogotovo vladajuca, ne bi mogla javnom mnjenju da objasni zasto u pitanju koje se tice svih (pitanje vlasti) nalazi da je uputno raspravljati samo pred nekima.

Kad bi Crna Gora bila stvarno demokratska, a ne fasadno-demokratska drzava ("isprazna demokratija"), sadasnja kriza u vrhu drzavne vlasti i vladajuce stranke, a koja ce neminovno rezultirati krizom vlade, resavala bi se na vanrednim parlamentarnim izborima. Ukoliko kriza dovede do smjene vlade i smjene predsjednika parlamenta koji je nedvosmisleno podrzao sadasnju vladu, razlog za vanredne parlamentarne izbore je vise nego ocigledan. Radi se o pitanju legitimiteta. Nakon eventualnih radikalnijih promjena u vrhu vladajuce stranke i samim tim u vrhovnim institucijama Republike, DPS jednostavno vise ne bi bila ona partija koja je ubjedljivo pobijedila na izborima u novembru ' 96. Predsjednik vlade i predsjednik parlamenta nijesu tek obicni clanovi partije, kakvima ih zeli prikazati partijska vecina, niti je njihova uloga u drzavnoj politici, vladajucoj stranci i njenoj novembarskoj izbornoj pobjedi bila marginalna, vec po mnogo cemu odlucujuca. Gradjani su, dakle, u novembru glasali za partiju sa sasvim drugacijim likom i drugacijim vodjstvom od ovoga koje se nagovjestava kao ishod tekuceg sukoba. Gradjanima bi se, stoga, morao vratiti povjereni mandat i pruziti sansa da presude ponovo, da prihvate promjenu lika vladajuce stranke i potvrde njen primat ili da ga odbace i oduzmu joj povjerenje.

Vrh vladajuce partije, medjutim, ne ide putem uobicajenim za parlamentarne demokratije, vec putem i metodama partijskih cistki i obracuna, svojstvenim partiji i poretku iz kojega je nastala danasnja DPS. Novousvojeno i velikim dijelom nametnuto pseudo-demokratsko ruho se odbacuje, a ispod njega se pojavljuje stari i dobro poznati lik. Krizu vlade i krizu u vrhu drzavne vlasti, u trouglu sef drzave- premijer-predsjednik parlamenta, vrh vladajuce partije tretira kao cisto partijsku stvar koja ce biti resavana partijskim mehanizmima i selektivno populistickim sredstvima ("radnicki i partijski skupovi"). Umjesto regularnog demokratskog sredstva - izbora, vladajuca partija se nostalgicno vraca metodama "kritike i samokritike" pred "radnickom i partijskom bazom", tog provjerenog manipulativnog sredstva jednopartijskog sistema.

Ukoliko vrhu vladajuce stranke podje za rukom da ostvari svoje nakane i nakon toga nastavi da vlada kao da se nista nije dogodilo, politicki poredak u Crnoj Gori bice pokriven tek prividom institucija i prividom legitimnosti. Takvo stanje je veoma davno Kvintilijan u pismu Ciceronu opisao rijecima: "Ti vidis da nema republike, da nema senata, da nema digniteta ni u kome od nas".