Posleratna inercija propagande i netolerancije

Tesko je odbraniti tezu da su nacionalne vodje izgubile kontrolu nad sopstvenim medijima i da je njihova parola "Mi smo za mir" zapoved i urednicima da u skladu sa mirovnjackom frazom promene dosadasnju taktiku pa da mrznju i netrpeljivost pripodobe toleranciji i posleratnoj diplomatiji

Ejub Stitkovac

"Trebalo bi da se okanemo proslosti i da vidimo sta nam je sada ciniti", poruceno je sa osnivacke skupstine Udruzenja prognanih i izbjeglih lica u Jagodini, uz napomenu da su okoncani samo oruzani sukobi, ali da se rat "nastavlja drugim sredstvima".

Ova poruka, mada se odnosi iskljucivo na ljude kojima je rat odnio sve, osim golih zivota, moze se mnogo sire tumaciti. Prije svega, u vecini kontrolisanih medija o izbjeglickom problemu se, uglavnom, pise i govori u drugoj novostvorenoj drzavi na prostorima bivse Jugoslavije dok se vjesto zaobilazi njihova drama na sopstvenom terenu informacijama o tome koliko drzava ulaze u njihov smjestaj, a njima samima se rijetko ili nikako ne daje mogucnost da kazu koliki dio humanitarne pomoci od medjunarodnih donatora dobijaju, ako je uopste dobijaju. Ovo je samo jedan od segmenata nastavljanja "rata drugim sredstvima".

U nedostatku ratnih tema "patriotski" mediji uveliko se bave "ekstremistima", pripadnicima drugih naroda, koji hoce "silom da se vrate u svoje kuce" dok na drugoj strani naricu nad sudbinom "nasih" izbjeglica, koje na isti nacin hoce da se vrate u svoje domove, ali im bojovnici, sa razlicitim epoletama, to ne dozvoljavaju. Ponovo su stvorena dva potpuno razlicita arsina za "nase" i "njihove" pri cemu se potpuno ignorise istovjetnost izbjeglicke tragedije.

U igri je ponovo medijski rat, samo sa drugim povodima i motivima. Koliko god su kreatori politika uticali na svoje medije da sire ratnu psihozu, prozivaju i okrivljuju iskljucivo drugu stranu za zatiranje ognjista, prenebregavajuci, recimo, cinjenicu da ne moze neko iz sarajevske doline unistavati ognjiste onoga ko puca sa Trebevica iz svih vrsta oruzja, toliko su prepustili promotorima svoje politike da postdejtonski medijski rat vode po svom nahodjenju. Pri tome im, dobija se utisak, nije previse stalo da promovisu njihovu "mirovnu politiku". Rijec je ocigledno o strategiji da se drzi rezervna ratna medijska tenzija kako bi zvanicni politicki mirotvorci ponovo spasavali svoj narod, sto je za nijansu bezopasniji hazard od ratnih poklica, ali na duze staze predstavlja i te kako opasno podgrijavanje i deponovanje mrznje prema drugim narodima, kako bi se skretala paznja sa osnovnih zivotnih problema i beskonacno odlagao proces postupnog pomirenja.

Doduse, vecina teologa, psihologa i sociologa tvrdi da je o pomirenju prerano govoriti zato sto su ratne rane isuvise svjeze - kako onih koji su najvise stradali tako i onih koji nisu postigli nacionalne ciljeve u vidu velike etnicki ciste drzave. Tako se ishod rata u BiH procjenjuje kao "nerijeseni rezultat", a po nekoj logici svaki takav "rezultat" sadrzi u sebi zelju za revansom.

Uz parole "Mi smo za mir" kontrolisani mediji produbljuju istrazivanja o opasnostima od drugih. Tipicno je pitanje: "Da li je bio opasniji nedavno sruseni komunizam ili nadolazeci islam koji uz pomoc vere prisvaja ogromnu politicku moc koja predstavlja pretnju za ceo svet". Pri svakom pominjanju vjere na Balkanu se a priori misli na narode. Katolicanstvo se, na drugoj strani, pak, obicno tretira kao zavjerenicka organizacija koja pod svaku cijenu hoce da stavi pod svoju kapu sve hriscane dok se kroz desetak izdanja falsifikovanog pamfleta "Protokoli sionskih mudraca" ozivljava "jevrejska zavjera", opet, protiv cijelog svijeta.

U pozadini iskrivljavanja istine o drugima krije se stvaranje kolektivnog uvjerenja da jedino nacionalne vodje mogu spasiti svoje podanike od svih vrsta zavjerenika.

Tako "Evropu od prodora pravoslavlja cuva katolicanstvo", pravoslavlje je cuvar "od najezde islama" i na kraju ispada da su svi na juznoslovenskim prostorima rijesili sve sopstvene probleme te da iz duboko moralnih i drugih pobuda stite Evropu, iako to ona uopste ne trazi od njih.

Obnavljanje medijske mrznje na "dubiozniji" nacin govori u prilog tvrdnji, izrecenoj na pocetku teksta, da se, zaista, nastavlja rat "drugim sredstvima". Osim toga, tesko je odbraniti tezu da su nacionalne vodje izgubile kontrolu nad sopstvenim medijima i da je njihova parola "Mi smo za mir" zapovijed i urednicima da u skladu sa mirovnjackom frazom promene dosadasnju taktiku pa da mrznju i netrpeljivost pripodobe toleranciji i posleratnoj diplomatiji. Uostalom, rijec mir se moze tumaciti na mnogo nacina, zavisno od trenutnih potreba, a svijest ljudi o miru i novom balkanskom susjedstvu ce se isuvise sporo mijenjati nastavi li se sa medijskim trovanjem.