Marko Vesovic, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, knjizevnik i aktivista Unije bosanskih socijaldemokrata

Srbi su se odjednom postidjeli tolerancije, a ona se radja tamo gdje je potrebna, u gradovima uglavnom jer su sela "cistija", jedna pored drugih. O tome je lijepo rekao jedan Englez: vrline se ne radjaju ako nisu - izraz nuzde

Dragan Banjac

Prva stvar koju sam u Bosni naucio bila je, cini mi se sada, mudrost koju sam procitao u jednoj knjizi Zije Dizdarevica, cega se drzim i dan-danas: salje majka sina iz Fojnice u grad, u Sarajevo, na studije. To je za nju, i za njega tada, veliki svijet i svjetuje ga, govori: "Nemoj, sine, ici trotoarom blizu ulice, more te udariti auto. Ali ni blizu zgrada, more nesto pasti ozgo na glavu, ne daj boze". Slusa je sin pa pita: "A kako cu onda ici, majko?" "Nako", odgovara mudro starica i to je ono sto je ovdje svako morao spoznati i drzati se, ne radi opstanka vec radi sklada bosanskog, prica ovih dana Marko Vesovic, profesor sarajevskog Filozofskog fakulteta, knjizevnik i aktivista Unije socijaldemokrata, pomalo zbunjen pred onim sto ocekuje.

- Evo ovdje sam gdje si me nasao i ostavio prije tri i po godine u ratu, u Fincijevom stanu, a, fala Bogu, za trideset i tri godine ovdje nikad nisam imao svoj stan, sa rjesenjem na koriscenje. No, dobro je, ziva je glava, ostalo je, cini mi se, i malo pameti sto, uz sacuvan razum, nije malo.

Cime ste zbunjeni i sta predosecate? Ima li jos u vama usvojenog bosanskog duha i koliko je ostalo crnogorskog?

- Pa to je tuga. Ovo je kosmar. Na sto ce izaci, sam Bog zna. Meni se cini da su se ovi sa Pala postidjeli. Tolerancija se radja, koliko ja mnim, tamo gdje je potrebna. U gradovima uglavnom, jer sela su "cistija", jedna pored drugih. Ne radjaju se Bosnjaci s tolerancijom i neka se niko ne pita sto je nema, recimo, u Grudama. Jer ona tamo nije potrebna! O tome je lijepo rekao jedan Englez: vrline se ne radjaju ako nisu - izraz nuzde. A i moj prijatelj Ivan Lovrenovic je jednom prilikom kazao da biti Srbin ili Hrvat znaci - biti jos nesto. Primiti jos nesto. E, meni se cini da sam to nesto uzeo.

Za trideset i tri godine koliko ste ovde?

- O tome i govorim. Nakalemilo se nesto na mene. Uostalom, vise sam eseja napisao o Muslimanima nego o Srbima, ili ako moram reci - o Crnogorcima.

Je li ostalo malo crnogorskog u vama?

- Zamisli da kazem kako nije. Ali, zapravo - nikad ih nisam volio. Moji su, ali znam u kojoj bukvi kriju pusku. Ja sam se ovdje lijecio od Crne Gore... Meni je vrat slomio Cedo Kisic, koji nije ni Musliman ni Hrvat. Ipak, ne mogu reci da sam bjezao od Crne Gore, na polici sam imao knjige najvecih: Njegosa, Lalica, Zogovica... Matije Beckovica. Pusti ih, ja ih znam. Imao sam u porodici gadna iskustva. Bas smo naopaki. Skupimo se kod majke i jedan brat uzme torbu i ode na jednu stranu, ja na drugu... Posvadjamo se. Krv brza od pameti. Ja sam Crnogorac u ostavci.

A jugoslovenstvo?

- Bio sam profesor srpskohrvatskog, to je moja domovina. I ja jesam u stvari najvise to, Jugosloven. Kako sam gutao Nazora, tako i Lazu Lazarevica i sta ce biti moja domovina nego ono sto je moj jezik. Ni danas nisam pretjerano srecan, vracam se na prethodno pitanje, sto sam Crnogorac, jer sam htio biti jos nesto. Turcizme sam ucio od moje taste, Hrvatice, koja je zivjela u muslimanskom komsiluku. Pamtim, dakle, jezik moje taste. Moja svastika, kada na Bozic prima goste kaze "Alahimanet", a moja Ivana poslije pita: "Tata, je li tetka Ljilja Muslimanka?" Ili kad moja Ivana za Bajram kod nase kume Azre, poslije svih casti i kolaca kaze: "Fale samo sarena jaja", jer se sjeca slicnih za nju nezaboravnih "prijema" u srpskim ili hrvatskim kucama za Uskrs. Sve to ovdje, u ovoj Bosni jebenoj.

- Primio sam svasta za ovih godina i godina, od Abdulaha Sidrana, Ivana Kordica, Predraga Fincija, Spasoja Cuzulana, poreklom Srbina iz Popova Polja. Evo jedne price. Sjedimo u kafani, sve pijanci - Nogo, Kordic, Finci i Cuzulan, a ovaj posljednji isprica efektnu pricu. "Moj je djed ratovao za Franju Josipa na Pijavi", reci i tadasnjem frontu u Italiji, i svi pazljivo slusaju jer je djed Srbin. "U jednom momentu izgube oni vezu sa komorom. Dva dana gladuju i treceg dana kuvaju 'zupu'. Gledaju je, cekaju, kad ono jedna granata - pravo u onu zupu. I vjeruj Bogu vise nas pogibe od one zupe nego od granate". Onda se Spasoje okrene samo meni i isprica drugu pricu koju sam samo ja razumio. Jer sam pravoslavac i sa sela. On dobro zna kome sta pase, medju pet ljudi koji su univerzalan prostor. I za mene je Bosna skola univerzalnosti. Uvijek ostane u resetu ono u cemu mogu svi da ucestvuju. A Srbi su se odjednom toga poceli stidjeti.

Kako to objasnjavate?

- Odjednom se ljudi klone toga kao da nikad nisu ni culi. To sam kod Nikole Koljevica prvi put osjetio. On se toga stidjeo, kao da je laz. Zasto, drugo je pitanje. Onda dolazi ono "Bosna je zemlja mrznje" i sve se svodi pod nevaljalo i lose, sve ono sto je meni bilo najljepse. Ne samo meni, svima! I, jednom kad mi je bilo tesko, kad sam ih kao takve ostavio, zove me covjek i kaze kako se, ipak, ne moze desiti da mi ubiju Ivanu jer joj je majka Hrvatica. Jebo te mili Bog, o cemu oni misle! Prica mi zena, Nada se zvala, da su cetnici kad su opkolili Rogaticu zvali Muslimane da se predaju i ko se preda i donese oruzje u skolski centar - nece mu biti nista. Ona je Srpkinja i ima sina s Muslimanom. Posalje ga kod "svojih", a oni ga - ubiju. Sretnem je kasnije, pitam kako si Nado, a ona kaze: "Nisam ja vise Nada, vec Nadja". Poturcila se, kako bi rekli njeni Srbi.

Vi ste, ipak, na pocetku bili sa bosanskim Srbima, isli na knjizevne veceri, bili aktivni u tek novoformiranoj "Prosveti"?

- Meni je tek rat mnogo toga objasnio. Zove me Koljevic, jednog jutra, iako zna da nocu radim a do kasno ujutro spavam. Kaze: "Eno 'oce komunisti da otmu Ducica" i ja nasjednem, pocnem braniti Ducica od Nikole Kovaca, a ne od Tode Kurtovica. Odem u Trebinje, analiziram jednu pjesmu, silazim dolje sa bine, a Nikolica me ljubi. Okrece se Nogu i kaze: "Nisi ti dzaba u njega ulagao trideset godina". A ja od Noga znam pet puta vise poeziju, ali nije to po srijedi nego sto je Nikola od mene pravio Srbina. On je (Koljevic) govorio "Marko je trava", misleci na hiljade cvjetova. Vidim da ne zna nista o meni i Nogi. "Ma, jok, on reaguje po arhetipu", kaze Nogo, koji je mislio da je u meni proradio Srbin upisan u gene. A ja grijesim, jer je sva kampanja usmjerena na obaranje komunista. Svi u ljubavi, slazu se, mislim na ove nacionalne vodje i pristase. Sklapam polako kockice.

Onda ste, kako kazete, pali na ispitu za Srbina?

- Jede se, putuje... U Mostaru mi prilazi zena, daje ceduljicu. Na njoj nekoliko imena i brojevi, mnozenje, sabiranje. Prica je ovakva. Ustase su ubile, onog rata, tri brata Srbina. Bilo ih pet, a dva sto su ostala ziva imali jedan petoro, drugi sestoro djece i unucadi. Vidim pise 3 x 5 = 15 + 3 = 18, sto znaci da treba ubiti 18 Hrvata i osvetiti se, burazeru. Prvi put vidim da se nesto grdno desava. Tu sam, tada, pao na ispitu za Srbina koji, srecom, nikad necu poloziti.

- U domu "Vaso Pelagic" na Grbavici skup. Nikola Koljevic, ceremonijal majstor, to je dobro znao, ali mora da ode, zovu ga iz SDA, bio je valjda predsjednik Odbora za medjustranacku saradnju. Utom upadaju nekakvi Vukovi ljudi, Draskovicevog SPO, a ja u "Nedjelji" dajem izjavu i pricam kako ne smijemo dozvoliti da nam zemlju ne dijele Tudjman i Draskovic. Nidje tada Milosevica, Boga ti miloga. Cijela sala skandira: ubicemo ovoga, zaklacemo onoga. Vratio se Nikola, vidi skandal, govori, dere se. Prvi put u zivotu vidim da se dere. Kaze: "Nismo mi ovdje da bilo koga ubijemo ili zakoljemo, vec da vratimo dostojanstvo srpskom narodu". Dolazim kuci i kazem Gordani: gotovo je s mojom politikom. Vidio sam nabrekle zile, one poglede...

Pokojnog Koljevica i dalje dosta pominjete?

- On priznaje samo pet srpskih pjesnika - Matiju, Noga, Desanku, Raickovica i Branu Petrovica, ne znam ima li sesti. Ostale ne. Pricao mi je Novica Petkovic, profesor Filoloskog fakulteta u Beogradu, da nikad nije dosao k sebi poslije smrti starijeg sina Djordja. Kaze da je samo funkcionisao u drugom prostoru na razlicitim pretpostavkama. Nikola je Djordjevu smrt primio kao bozju kaznu. I tada prisao pravoslavlju.

Jeste li ga, kad je usao u vlast, molili za stan?

- Ne. Ali je Gordana govorila da odem. Rekao sam joj: sada je postalo veoma opasno bilo sta njima dugovati. Ali mi je krivo sto se s njima nisam vise zavitlavao, da ne upotrijebim onaj bolji izraz. Zapamtio sam, kada Karadzic govori o Muslimanima (mora da je to cuo od Ekmecica) on kaze da su Turci osvajali Balkan tako sto su osvajali jednu pokrajinu pa stanu dok ne utvrde ko se s kime ne slaze i - stanu na stranu jednog. I oba udave.

Ima li, posle svega, Bosna sansu da opstane?

- Kada sam se vratio iz Londona, sa Pejanovicem i Komsicem, cuo sam za sporazum koji je potpisan u Zenevi. Onaj sto je bio uvod u Dejton. Englezi nam kazu: ako ovo potpisete - gotovo je s Bosnom! To nam je rekao onaj Morton koji je zbog Bosne dao ostavku. Vratio sam se i - okrenuo list u svom ratnom zivotu.

Kako?

- Pisao sam pjesme. Prestao sam slusati radio, gledati TV, samo pisem. Ali, spopao me sejtan. Dan-noc-dan, pa malo odmora. I opet tako. Kad sam zavrsio - rat je stao u meni. To je za mene bilo otreznjenje od rata, o kome sam cesto mislio i bjesnio. Rijec je o adrenalinu. Jedan ljekar je rekao - najebali smo poslije rata. Adrenalin je najjaca droga na svijetu, skidali su se i sa morfijuma, a s ovog niko. Bar petnaest puta sam pisao tekst kada su padale granate i o cemu sam mislio? Ne hocu li ostati ziv, vec hocu li ga zavrsiti. Tesko je ostati normalan ako se godinama misli samo na to hoces li biti ubijen ili ne. Godinama nisam mogao napisati stih. Sve sam zaboravio sto sam znao. I onda sam se sjetio odlaska kuci u Crnu Goru i majke dok je bila ziva.

Proglaseni ste i za antisemitu?

- Samo Tudjman i ja na prostoru bivse Jugoslavije! Zbog pjesme "Nasi mudri Jevreji". Prevario sam se. Zamisao je bila da mene nema, a da govore razlicite Sarajlije. Tako jedan ratnik govori da mora da izadje iz kuce jer se vraca vlasnik Jevrejin. Rijec je, zapravo, o Sarajliji koji se popalio na jednu Ganicevu izjavu - "Vracaju se nasi mudri Jevreji", a moj junak se pita sto su to oni mudri. Da su ostali i da ih je 15 stradalo svjetski sinod bi digao galamu. A samo je sedam Jevreja poginulo u gradu gdje je stradalo 1.700 djece i 11.000 gradjana a ranjeno 18.000.

Pomisljate li na odlazak?

- Mozda cu otici. U Crnu Goru, inostranstvo... Ali sjecacu se Bajrama i kume Azre kada joj je moja Ivana trazila sarena jaja. I svih prijatelja. Mi nismo budale i vidimo sta se desava. Hoce se podjela. Da se ovo zabetonira i podijeli Bosna. Hrvatima njihov dio, Srbima njihov, Muslimanima takodje. Koji cu ja k... ovdje ako Sarajevo bude glavni grad muslimanske drzave?! Ne znam je li ikome stalo vise do Bosne. Jeste meni i mom drugu Mirzi (koji samo cuti i mirno gleda prema Vesovicu vec satima - p. D.B.) i ne znam sta cu uraditi ako jednog dana osvane ovo o cemu sam govorio.

Pominjete povratak u Crnu Goru?

- I kad bi bila suverena, sto je moja zelja, ne vjerujem mnogo u tu mogucnost. Ne vole moji Crnogorci nikoga ko se vraca, a i nisam siguran da bi mi tamo bilo dobro. Nisam siguran ni da znam svoj narod. Ja imam surovu, ostru sliku zavicaja. Sjecam se jedne knjizevne veceri u Niksicu kada su ljudi govorili - E, da 'oce zaratiti. Srbi i Crnogorci treba da se podele pa da se tek onda vole kao braca.

Upravo ovih dana nesto se "kuva" u vasoj Crnoj Gori. Koliko ste obavesteni i podrzavate li mozda Mila Djukanovica?

- Ne znam mnogo, ali znajuci Mila britvu - neko mu je dirn'o u pare. Politika ili, ne daj boze, ideologija nije u pitanju. Samo pare.

Razmisljate li o Beogradu?

- Ne. Prevelik mi je. Slama me, jer nisam navikao da se dugo vozim po gradu. Ovdje sve predjem zacas pjesice. Ali bih dosao na knjizevno vece.