USPOSTAVLJANJE REDA U ALBANIJI

Snage NATO u Albaniji su neophodne jer jedino one mogu zastititi humanitarni i stabilizacioni plan Zapada o ovoj zemlji

Bojan Davidovic

Onog trenutka kada snage NATO pocnu zajedno sa Albancima da zavode red, a rijec je o 5.000 vojnika, albanska drzava ce nezadrzivo krenuti na svoj konacni put u Evropu.

Kuda ce ova zemlja ici i kome se prikloniti? Svakako da jedna mala zemlja, pa i one vece, moraju nekome da se priklone; Albanija zaista ne moze da bira, jer je dotakla ekonomsko i vojnicko "dno" onog trenutka kada su se raspale institucije drazve.

"Gravitaciona moc" Atlantskog pakta i Evropske unije je tolika da je neopisive snage prema ovoj zemlji, i jednostavno nuzna. NATO je vojno- ekonomski toliko snazna organizacija da ce moci da pomogne u prvo vrijeme stvaranje nove i znatno manje albanske vojske, a sto se tice politicke razboritosti Albanija ce imati ono mjesto koje joj pripada.

Pa, sta ce biti sa vojnom politikom Tirane? Konkretno, sta ce biti sa "isturenim osalonom" na Kosovu, cije postojanje je do sada bilo opredjeljenje albanskog vrha bez obzira na ideolosku orjentaciju? Dakle, sta ce biti sa tajnim snagama infiltriranim van drzavnih granica, predvidjenim za aktiviranje u slucaju krize, i da li, sa albanskog aspekta, formirati jos jedan u Makedoniji? Kakvu i koliku vojsku drzati?

Pitanja su na mjestu. Prije svega, na vidiku je Inicijativa za saradnju zemalja jugoistocne Evrope (SECI), sto podrazumijeva okupljanje balkanskih drzava, najprije na ekonomskom planu, i vezivanje preko Grcke za EU. A mir? Ko ce ga garantovati? Bolje je pitanje - ko ne moze da ga garantuje na Balkanu? Stav NATO je, parafraziran, da mir ne moze da garantuje, recimo, zemlja cija se armija raspala, ili cija je armija u formiranju, ili armija koja nema novca, maltene, da prehrani svoje ljudstvo, a ponajmanje nacionalne milicije. Pa ni albanska, a jos manje makedonska, ili neka od zaracenih strana u Bosni. Dakle, moze - Atlantski savez sa svojim instrumentima, koji nijesu savrseni, naravno, ali su kudikamo sigurniji od onog mira koji bi garantovale armije na ovim prostorima koji se poklapa sa prostorom koji pokriva inicijativa za saradnju zemalja jugoistocne Evrope.

Na Balkanu nijesu definisane granice interesa velikih sila i zato je dugo nestabilan. Ipak, imamo jedan primjer koji ohrabruje na putu balkanskih zemalja prema ovoj inicijativi, a to je primjer vojnih odnosa izmedju Grcke i Turske. Tacno je da su incidenti izmedju ovih zemalja cesti, ali da nije NATO kome pripaaju obije zemlje, do sad bi zaratile bezbroj puta. I to bi se desilo da nije NATO. Tu lekciju moraju da znaju Albanija i susjedne balkanske zemlje.

Evo sanse da se preko SECI definisu strateska opredjeljenja velikih sila prema balkanskim zemljama, u prvom redu Sjedinjenih Drzava kao svjetske sile, a zauzvrat da se sprovede u djelo opredjeljenje SAD i NATO za stvaranje stabilnih drustveno-ekonomskih odnosa na Balkanu. Mir, a ne rat - prva je lekcija koja ce albanski politicki i vojni vrh, bilo koje politicke orjentacije, morati da nauci, jer kad se izlazi iz krize nesto se zaista novo mora prihvatiti, pa i u pogledu primjene "isturenog esalona", za koji je u izgledu da ce vise djelovati politicki. Ali ce, takodje, i zavisiti od kooperativnosti prema NATO i onoga na cijoj teritoriji se "esalon" bude nalazio. Sto se same albanske armije tice, vjerovatno je na djelu stvaranje vojnih snaga malih dimenzija od dvadesetak hiljada ljudi, ciji ce prvenstveni zadatak biti da gone naoruzane odmetnike, pa tek onda kada uslovi budu stabilni da usvaja borbene sisteme NATO.