Hajde malo s"ale.
Feral Tribune br. 707, 5. travnja 1999.
(Dragan Jurak u rubrici Film & video)
"Vezite se, polecemo", kaze lik s filmskog platna, a ispod pise:
Vezite se, polijecemo. Bas tako. Onda se na platnu pojavi latinicni
natpis "Beograd, jesen 1991.", a ispod njega nam latinicni titl
objasnjava: "Beograd, jesen 1991."... U kinu ludilo. Smijeh, suze
radosnice i odusevljeno pljeskanje po koljenima, a jos nije prosla ni
prva minuta filma. Nema zbora, ovo je valjda najludje filmsko
ostvarenje u povijesti filma, usporedivo mozda tek s otvaranjima
filmova iz americke njeme komedije. Naravno, ovo su "Rane i titlovi",
prvi srpski film u sluzbenoj i suverenoj hrvatskoj filmskoj
distribuciji..., a sve ostalo vec je legenda. Kozmicki happening
dijaloga i titlova koji je nama nasa borba i nasa Partija dala.
Hrvatski prijevod srpskog filma "Rane" ili kako zapakirati isti njeznik
u drugi tetrapak
MARS U SPORNI ORGAN!
(Pise: Miljenko Jergovic)
U Hrvatskoj vec devet godina traje cupanje jezika. Do 1990. smo,
misljenja su nasi jezikotvorci, uglavnom govorili srpski, a nakon sto
je dosla demokracija propisano nam je sto zapravo hrvatski jezik jest.
To je onaj jezik kojim nitko, pa ni sam Tudjman, ne govori, ali je
njegova golema lingvisticka prednost u tomu sto taj jezik nije srpski.
A kakav god neki jezik bio, on postaje hrvatski cim prestaje biti
srpski.
Stvar je malo komplicirana, ali tu su brojni jezicni savjetnici,
nadglednici i policajci u svim nasim dnevnim novinama i na televiziji,
sve sami sveucilisni profesori i ugledni lingvisti, koji nas uce kako
bismo trebali govoriti da ne bismo bili Srbi i sto bismo trebali
uciniti da cijeli svijet u nama prepozna Hrvate, jer ako je tocna
sentenca "govori srpski da te ceo svet razume", tada je jednako tocno
i da ce cijelom svijetu biti jasno da nismo Srbi cim toliko vremena
trosimo u borbi protiv svoga jezika za koji smo, eto, uvjereni da je
srpski, pa sad moramo izmisliti novi i pritom se pretvarati da Srbe
uopce ne razumijemo.
Hrvatska premijera srpskoga filma "Rane" oznacila je i prvi prakticni
eksperiment u razgranicenju srpskog od hrvatskog jezika. Donedavno su
nasi jezikotvorci sve svoje snage uglavnom iscrpljivali na teorijskoj
razini, te na opcenarodnom montiranju proteze koja ce zamijeniti onaj
iscupani jezik, a sada smo, eto, dobili i prvi titlovani (a zasto se ne
bi kazalo -- titlirani?) srpski film. I kakvom nam se na primjeru
"Rana" doima razlika izmedju srpskoga i hrvatskog? Je li ona jednaka
razlici izmedju njemackoga i engleskog, kako sasvim ozbiljno tvrdi
jedan zagrebacki sveucilisni profesor? Jesu li nam se zahvaljujuci
prijevodu otkrile neke sasvim nove znacenjske nijanse u Dragojevicevu
filmu, koje ne bismo mogli prepoznati da smo se pouzdavali tek u
vlastito znanje stranog -- srpskog -- jezika?
Tvorba deminutiva
Jezicna osnovica "Rana" je beogradski sleng, ispunjen poprilicnom
kolicinom zivopisnih psovki, a tu lezi i prvo iskusenje prevoditelja.
Naime, nasi su jezikotvorci u proteklih devet godina izmislili cak tri
hrvatske rijeci za helikopter (uvrtnjak, vrtolet i zrakomlat), ali nisu
nas do dana danasnjega izvijestili kako stoje stvari sa spolnim
radnjama i organima, koji se, valjda igrom slucaja, i u Srba i u Hrvata
najcesce rabe za tvorbu psovki. I tako, ostavljen na suhom i od
akademika Brozovica i od akademika Babica i od svih drugih
jezikotvornih bojovnika, nas se prevoditelj nasao u grdnom cudu kad mu
se odmah na pocetku dijalog-liste ukazala recenica: "Necu da bezim ko
picka!" Tko zna koliko mu je samo trebalo vremena i konzultiranja s
literaturom da dodje do ovakvog prevodilackog rjesenja: "Necu bjezati
kao pizda!"
Zanemarivsi suptilnu semanticku razliku izmedju picke i pizde, tj.
izmedju -- kako je to serbedzija rekao u filmu "Variola vera" --
spolnoga organa i karakterne osobine, prevoditelj je ocijenio kako je
Hrvatima i njihovom jezicnom osjecaju primjerenije spolni organ zvati
po karakternoj osobini, a ne po imenu koje je znano i u Srba. Pritom,
kao sto to obicno ne cine ni nasi lingvisti, nije uocio sasvim logicne
posljedice svojega jezicnog zahvata, a filmskim je gledateljima
prepustio na volju da cijelu stvar shvate i kao uvredu. I to uvredu bas
po srpskoj mjeri. Naime, ako ce Hrvati picku zvati pizdom, tada je
njihov odnos prema zenskom spolnom organu upravo onakav kakav je
sugeriran u jednoj davnoj beogradskoj predrasudi o Hrvatima kao
notornim i nepopravljivim pederima.
No, nesto kasnije eto nam deminutiva iste rijeci, ali tu je prevoditelj
bas sasvim doveo u pitanje nase poznavanje materinskog jezika i tvorbe
rijeci u njemu. Naime, ako ste mislili da bi hrvatski bilo reci
pizdica, e tu ste se grdno prevarili: kaze se -- pickica! Ej, gdje ste
sad, Brozovici i Babici, pa da nam objasnite zasto se mala pizda zove
pickica!
Jezicke razlike nisu sadrzane samo u rijecima nego i u frazama, uci nas
prevoditelj "Rana", pa frazu "isti kurac drugo pakovanje" prevodi kao
"isti kurac drugi tetrapak", a frazu "ko vam jebe kevu" kao "tko vam
jebe mater" [AzA! Bas kao sto sam nedavno bio predvidio na STeLi! --
PBOJE], cime se ponajprije istice suptilna razlika u uljudjenosti
izmedju dva naroda. Srbi su jos ostali pri pakovanju, a Hrvati su vec
otkrili tetrapak i jos dobro paze da i u psovci uredno i pravilno
izgovore svoje "tko".
Medjutim, ne prodje ni polovica filma, a vec se pitamo je li veca
jezicna razlika izmedju Zagreba i Beograda ili Beograda i, recimo,
Sibenika ili Splita. Srbin nam s platna veli "svi su se lozili na rat",
sto je, priznat cete, fraza koja je razumljiva svima od Vinkovaca do
Prevlake, ukljucujuci i bodule, ali nam prevoditelj to prevede kao "svi
su kurili na rat", sto mogu razumjeti, eventualno, zitelji Zagrebacke
zupanije, iako ni sami takvu frazu ne koriste.
I neprijatelj i zasluznik
Ili, kaze Srbin: "Je l' biste bambusali ovu moju curicu?" Na sto Hrvat
prevodi: "Je li biste svajsali ovu moju curicu?" I bambusati i svajsati
nepostojeci su glagoli, kako u beogradskom, tako i u zagrebackom
govoru. Radi se o onim rijecima koje izmisljas da bi slusateljstvu bio
duhovit, pa mozda jednom i udju u neki sleng, ali prevoditelju se, eto,
bas svidjelo da srpski bambus zamijeni hrvatskim svajs-aparatom. Zasto?
Pa iz jednostavnog razloga sto je nesretni covjek morao nesto
prevoditi, a nije mu bilo jasno ni zasto ni komu to cini, osim da ugodi
jezikotvorcima i s nesretnoga hrvatskog distributera skine izdajnicki
zig.
Onaj koji uvozi srpske filmove u Hrvatsku, taj je neprijatelj Lijepe
nase, ali je onaj koji titluje srpske filmove istovremeno i njezin
visoki zasluznik. A cim si istovremeni neprijatelj i zasluznik, cijeloj
drustvenoj zajednici cinis dobro. Brozovicu i Babicu bit ce drago sto
smo konacno poceli prevoditi sa srpskog na hrvatski, pa mozda
interveniraju kod Tudjmana da prevoditelju i distributeru izruci tuce
Danica sa svakakvim likovima i lentama, dok ce svekolikom bioskopskom
pucanstvu biti drago da napokon vidi odlican film na jeziku koji svi
razumijemo i s temom koja nam je svima bliska.
Ali uzaludan ce vam biti trud da saznate ime prevoditelja, da ga potom
potrazite u telefonskom imeniku i izrucite mu svoje najsrdacnije
pozdrave. Naime, covjek se pod film uopce nije potpisao, sto je
jedinstven slucaj u povijesti ovdasnje filmske distribucije, ali i
potvrda da se nesretnik strasno srami svojega posla, za razliku od
jezikotvoraca koji svoje kolumne ispisuju svakoga tjedna i uopce ih
nije sram. Ali naseg anonimnog prevoditelja ipak ne bismo smjeli
previse osudjivati, i to iz najmanje dva razloga.
Stopama Petra Lukovica
Prvi je taj sto je od svoga posla u jednom trenutku odustao, tako da
vec od polovice filma uopce i nije prevodio, nego je mehanicki
ispisivao ijekavizirane srpske recenice, a na kraju nam je spasio i
nacionalnu cast jer je najednom i picku poceo prevoditi kao picku, a
karakternu je osobinu prepustio onima koje ista i krasi. Drugi razlog
zbog kojeg bi nam prevoditelj mogao biti i simpatican jest taj sto je
njegov posao, u trenucima dok ga je marljivo obavljao, frapantno slicio
onome sto u svojim tekstovima radi Pero Lukovic, pa se mogla javiti i
sumnja da je taj znalac srpskohrvatskih razlika sva svoja znanja stavio
u sluzbu ovoga pionirskoga posla hrvatskoga jezikoslovlja.
U biti, nije se dogodilo nista strasno. Dragojevicev film ovim
titlovima nije nista izgubio, gledateljstvo je dobilo priliku da se u
prvih deset minuta filma smije na racun hrvatske drzavne i jezicne
politike, a prica o apokalipsi koju je Beogradu donio Slobodan
Milosevic samo je, ispod slike, nadogradjena jednim malim i slatkim
Tudjmanovim prilogom. Gledano iz perspektive narodnih paranoika i
zasluznika, moglo bi se reci da je Srdjan Dragojevic gadno ocrnio svoju
zemlju i uopce nije nastojao da mrak trazi i na drugim stranama, ali su
se Hrvati ipak pobrinuli da njegovo djelo ucine politicki korektnijim.
Zasto bi, naime, samo Srbi bili degenerirani manijaci i zasto i sami ne
bismo nasli svoje mjesto u prici, barem u dnu platna, barem u titlu.
Na kraju ostaje mjesta i za jedno zgodno pitanje. Ne narusavaju li
runtovcani" hrvatski jezicni identitet u vecoj mjeri od
Dragojevicevih "Rana"? Nije li Boris Dvornik u "Velom mistu" gledatelju
iz Krapine manje razumljiv od Dragana Bjelogrlica u "Ranama"? Pa, zasto
se onda i hrvatski filmovi i serije ne bi titlovali u skladu s
vladajucom jezicnom politikom? Ako se vec ne razumijemo, hajde onda da
se ne razumijemo totalno. Bila bi to krajnja konzekvenca cupanja
hrvatskoga jezika.
PROSIRITE LISTU U JUGOSLAVIJI I SVETU.
-----------------------------------------------------------------
Kosovo@yurope.com mejling lista
WWW: http://www.yurope.com/kosovo/
-----------------------------------------------------------------