Cvjetiæ mlad / S njim je po¹o / Mo¾da ¾ive sad / Sretni gdje. (Pjesma o Zvjezdani)
Mjesec je bio negdje blizu horizonta, crven i velik. Èinio se tako bliz i slièan osobi. Kako je zanoæivalo, tako se mjesec sve vi¹e dizao i sve vi¹e blijedio. Kako je zanoæivalo, tako je poèela i preduzbuna i ulièna rasvjeta se nije ni palila i grad je bio prepu¹ten mjesecu. Kuæe su s vremenom izgledale sve vi¹e a sjene sve jaèe. Mjeseèina je bila vrlo bijela, mjesec je bio pun puncat. Vidjelo se zabrinute ljude, koji su ¾urili kuæama, buduæi da kina nisu poèinjala, vidjelo se ljubavne parove, koji su se brinuli jedno za drugo i kojima je bilo pravo ¹to je preduzbuna, ¹to je mrak i ¹to je mjeseèina. Mogli ste ih vidjeti kako prelaze veliki mlijeèno bijeli kolnik da nestanu u sjeni drugog bloka kuæa. Tramvaji nisu vozili i povorke ljudi su i¹le gradom.
I ja sam hodao gradom, bez nekog naroèitog cilja. I ja sam htio iæi u kino, ali èinilo se da kino veèeras neæe nikako poèeti, jer æe se na preduzbunu nastaviti zraèna opasnost, na zraènu opasnost uzbuna. Hodao sam sam i poznao sam je po hodu. Zvjezdana je i¹la ispred mene, pa koliko god sam polagano i¹ao, ona je i¹la jo¹ polaganije, u svom tamnomodrom svilenom ogrtaèu.
Kad sam joj se javio, prenula se i nasmije¹ila mi se, kao da ju je moj pozdrav ujedno i podsjetio da uopæe postojim ili da uopæe postoje ljudi.
Oboje smo bili mladi i niti jedno od nas nije imalo navr¹enih sedamnaest godina. Kako je bila ¾ensko, moglo bi se reæi da je bila starija od mene, buduæi da su je ljudi ukljuèivali u dru¹tveni sloj ispred mene, primali su je za vi¹e ili manje sasvim odraslu ¾ensku sposobnu za udaju, premda sam ja proèitao vi¹e knjiga nego ¹to æe ona ikada i imao prokuhanih sto pogleda na svijet. Ali kako je mnogo od nje stariji mu¹karac mogao po¾eliti njeno bijelo debelju¹kasto tijelo, ona je bila primljena u krug mnogo starijih od sebe.
Èinilo se, da joj je drago da me vidi, premda je malo prije izgledalo da joj je drago ¹to hoda sama.
Neko vrijeme smo hodali. Onda ona rekne:
"Ako ide¹ nekuda, mogu iæi neko vrijeme s tobom, ako nema¹ ni¹ta protiv."
"Ne idem nikuda."
I tako smo po¹li.
Hodali smo dalje vrlo sporo i promatrali mjeseèinom obijeljene zidove kuæa. Uhvatila me je ispod ruke, ¹to mi se sviðalo.
"Poti¹tena sam", rekla je nakon nekog vremena.
"Mrak je i rat je", rekao sam.
"Da", odgovorila je. "Ali ima i specijalan razlog".
Bila je velika napast, da je pitam, ¹to je to, ali svladao sam se.
Do¹lo mi je jasno, kako pripadamo svemu ovome. Ja u svom sivom ogrtaèu i ona u svom tamnomodrom. Kuæe su bile poti¹tene na mjeseèini, mi smo bili poti¹teno nervozni. A zrak koji smo udisali bio je onaj isti, u koji su tako mnogi izdisali. Oboje smo bili izvan rata - ja sam imao jo¹ koju godinu do vojske, bio sam jo¹ gimnazijalac, a ona je bila ¾ensko. Hodali smo po gradu kao dva spektra, dijelovi zraka. I tako smo sreli ®eljka.
"Sreo sam Zvjezdanu", rekao sam. "Poti¹tena je, rekla je. I tako hodamo okolo. Hajde s nama."
"Idem", rekao je.
I tako smo skupa i¹li.
On je bio stariji od nas, ne mnogo, mo¾da godinu dana. Bio je u nekakvoj uniformi. Njemu je vojska bila bli¾a nego meni i on je mislio na to, kako da se izvuèe iz vojske, pa se rado pokazivao u uniformi, da se vidi, kako on ima svoje mjesto u oru¾anoj snazi, ako ne u oru¾anoj snazi, onda u neèem, ¹to sasvim odgovara njoj. Osnovno je bilo, da je tako htio izbjeæi vojsku, ¹to sam ja znao. Rat je zapravo brzo svr¹io i nitko od nas nije dorastao bio do koplja, ali svi smo se toga bojali.
I tako smo ¹etali mlijeènim i crnim gradom, a tramvajske ¹ine su plandovale du¾ asfalta i svaka od njih je bila jedna srebrna i jedna crna pruga.
Zvjezdana je hodala izmeðu nas i vidio sam, da sam je konaèno prerastao. Motalo mi se po mozgu, kako smo nas dvojica dva bora, koja su usporedo rasla, a meðu nama tankovrha jela. Hodala je meðu nama objesiv¹i nam se o ruke i bila je bogzna gdje. Mjesec joj je bijelio lice.
Bio je mrak i za¹li smo meðu ulièice. ®eljko je skinuo kapu i vidjela se njegova lijepa crna kosa, i izgledalo je mnogo prirodnije. Hodali smo odmjerenim koracima: ®eljko u crnim èizmama i crnim jahaèim hlaèama, Zvjezdana u sivim plutericama i ja u gumenjacima. ©uljali smo se gradom kao duhovi dvaju mladiæa koji su skupa s djevojkom poèinili samoubojstvo radi nje.
I tako smo sreli Makija. Ne znam vi¹e za¹to smo ga tako zvali. U stvari, puno mu je ime bilo Macchi 202, pa smo ga poneki put zvali i Dvjestodva. Razveselio se kad nas je vidio. On je u razredu va¾io kao èovjek, koji nikada nije u stanju ozbiljno razgovarati. To naravno nije bilo istina. Ako i jest uglavnom pravio viceve, to je bilo samo zato, ¹to se bojao da bude intiman s ljudima.
Rekli smo mu, kako je Zvjezdana najprije i¹la sama, pa kako sam je najprije ja sreo, pa onda nas je sreo ®eljko i po¹ao s nama, pa smo svi skupa sreli njega, Makija, i neka sada i on ide s nama. I tako je i on po¹ao s nama. I tako smo tri prijatelja sablasti, sablasni pratioci jedne djevojke - sablasti u jednom sablasnom gradu pod èeliènim satelitom gdje su se ljudi vukli uz kuæe i sakrivali lica.
Kako u èetvero nije bilo tako zgodno hodati, po¹li smo u jedan lokal da popijemo kuhanu rakiju. Lokal je bio u podrumu i tu nas nitko ne bi smetao ni ako bude uzbuna. Nije bilo mnogo ljudi u lokalu. Premda je bilo praznih stolova, neki mu¹karci i ¾ene su stajali uza zidove. Sjeli smo za stol u uglu i naruèili kuhane rakije.
"Prièat æu vam, za¹to sam lo¹e volje", reèe Zvjezdana.
Mi smo sjedili oko nje kao tri siva goluba, a ona je bila bijela golubica.
"Kao ¹to znate, moj otac je stradao ne mnogo prije rata, na moru. Majka i ja smo trebale dobiti osigurninu i to preko neke privatne agencije, otprilike tako, da vam ne duljim. Uto je poèeo rat i stvar je postala kompliciranija. Neprestano smo radile na tome, zapravo je majka radila na tome, jer smo naglo postale siroma¹ne, a mene je trebalo ¹kolovati, ili bar je majka mislila, da me treba ¹kolovati. Kad razmislim, èini mi se, da sam i ja uvijek smatrala, da se trebam ¹kolovati, premda sam se mogla i namjestiti i zaraditi novaca i olak¹ati mami ¾ivot i mislim da time ne bi bila ni¹ta lo¹ija nego ¹to sam sad, ali nisam nikada ni mislila na to, da bi se mogla ne ¹kolovati i da bi se smræu moga oca moglo ne¹to bitno promijeniti u toj stvari, mislim u mom ¹kolovanju. Nismo nikada na to zaboravile i uvijek smo ne¹to kopale, jer je od¹teta ili osigurnina, ako je to ljep¹i izraz, bila dosta visoka obzirom na predratnu valutu, a danas to ne bi bilo ni¹ta tako veliko, ali opet je to suma, koja bi nam dobro do¹la. Nismo mogle ni¹ta ostvariti, jer je sjedi¹te te agenclje, odnosno toga poduzeæa, koje je trebalo sumu isplatiti ili preko kojega bi trebalo tu sumu isplatiti, bilo u Italiji. Jasno, da je budala¹tina, da je to bilo u Italiji, ali to je bilo na onom dijelu Dalmacije, koji su Talijani anektirali i bilo je neizmjerno komplicirano biti u kontatku s njima, èak smo morale pisati pisma na talijanskome, pa ipak nije ni¹ta bilo.
Kad je Italija kapitulirala, mislili smo da æemo lak¹e ostvariti to pravo. Suvi¹no je da napominjem, kako je suma vrijedila sve manje i manje. Ali unatoè toga, ¹to je sad taj grad bio tobo¾e u istoj dr¾avi, nismo mogle ni¹ta ostvariti, odnosno nisam mogla ni¹ta ostvariti, jer sam tada ja i¹la okolo i raspitivala se i pisala pisma, jer zapravo sam samo ja imala na to pravo, buduæi da sam se ¹kolovala, a mama je bila namje¹tena i tome siièno, odnosno to se imalo uzeti u obzir prilikom odreðivanja sume i ¹to da vam duljim. Uglavnom pred tri mjeseca je konaèno ustanovljena komisija, koja je imala zadatak da sredi te odnose s krajevima, koji su bili pod talijanskom okupacijom ili kako su se ono veæ izrazili. Jasno, da je to bila jedna opæa zbrka, jer je ta komisija dijelila i pomoæ izbjeglicama iz Bosne i ¹to ti ja znam, ali osnovno je to, da su oni dobili odreðen fond u svrhu namirenja potra¾ivanja kakvo je bilo moje.
Dobro. Pred tri mjeseca sam oti¹la na Ministarstvo na tu komisiju, i tamo su mi konaèno i lijepo rekli, da imam pravo, da su oni upravo za to tu da mi omoguæe, da to pravo ostvarim i da dobijem trista hiljada do pola milijuna kuna. Tako je to ispalo kad se dinare preraèunalo u lire, pa lire u kune i kad se ne¹to dodalo s obzirom na pad vrijednosti novca odnosno poskupljenje ¾ivotnih tro¹kova, kako su se oni izrazili.
©ef te komisije jedan razmjerno dosta zgodan èovjek star ne¹to preko trideset godina, svakako ne èetrdeset, koji me je uvijek ljubazno doèekivao, posjedavao me u ko¾nu fotelju, interesirao se za moj sluèaj, odnosno sluèaj moga oca i tumaèio mi, koje sve dokumente moram pridonijeti da bi smrt svoga oca unovèila u trista hiljada ili mo¾da èak pola milijuna kuna. Zapravo nikad nisam mislila na to kao na od¹tetu za smrt oca, veæ kao na pravo, koje trebam ostvariti, odnosno novac, koji zakonito trebam dobiti.
I tako sam vadila krsni list, pa svjedod¾bu, pa krsni list majke, pa ovo, pa ono. Kad sam sve nakupila, rekao mi je da na ¾alost propisi zahtijevaju, da pridonesem i potvrdu o smrti oca, ¹to jo bilo neobièno komplicirano dobiti, ali i to sam nabavila, pisala sam i amo i tamo.
I tako se to vuklo tri mjeseca i nikako da stvar krene s mrtve taèke. Vidjela sam oko sebe ljude, kako dolaze tako, tra¾e neki novac, pomoæ ili ¹to ti ja znam i dobivaju, fond je tu, kune teku, ali nikako da ih ja dobijem.
Kad sam danas veæ desperatna izlazila iz Ministarstva s preporukom, da ¹to prije nabavim ovaj iii onaj dokumenat koji jo¹ samo fali (nakon ¹to sam to veæ tri mjeseca bogzna koliko puta èula), nagovorio me portir - koji me vcæ znao, i s kojim sam se znala porazgovoriti - i nakon kraæeg interesiranja rekao mi, da se podam onom èovjeku i da æu veæ sutradan dobiti pola milijuna kuna, ako ne i vi¹e.
To me je tako ubilo u pojam, da sam oti¹la u park i plakala - bila sam tako i tako sva iznervirana, iz dana u dan me je gnjavio, a vcæ sam sav novac bila isplanirala - plakala sam ko ljuta godina i do ovog èasa nisam do¹la k sebi."
U¹utjela je i zagledala se u èa¹icu, bila je bijela u polumraku kao da je zadr¾ala na licu boju mjeseèine.
"To je neugodna stvar", poène jedan od nas, "ali pogledajmo u kolikoj je mjeri potrebno, da èovjek bude potresen time."
"Gdje le¾i glavni momenat toga, ili da upotrijebim izraz "strahota" pa da ka¾em, u èemu je glavna strahota toga? Taj dotièni èovjek smatra spavanje sa zgodnim ¾enskama, u konkretnom sluèaju spavanje s tobom, dobitkom. U tom aspektu, to je isto toliko kao da od tebe tra¾i, da mu ustupi¹ dio te svote, ako on postigne to, da je ti dobije¹. To bi bilo otprilike mito ili potplaæivanje. Èinilo bi ti se normalnijim - govorim jo¹ uvijek kao da se radi o novcu - da on to tra¾i, kad bi se radilo o nekom specijalnom trudu ili riziku s njegove strane. Prije svega, ti ni ne zna¹ sigurno, da li se tu mo¾da i radi o nekom specijalnom trudu ili riziku. Osnovno je, meðutim, da je efekt isti, jer ako on i ne mo¾e mo¾da stvar ubrzati, mo¾e je zadr¾ati. Gledam to praktièki. Uostalom, da ti je on rekao u nekoj formi - recimo, "znate, to zahtijeva neke posebne tro¹kove, moramo slati svog kurira u Dalmaciju, tro¹kovi puta su visoki", ti bi bila spremna, premda bi znala da taj novac ide u njegov d¾ep, da mu da¹ recimo sto hiljada kuna za to, da ti on sutradan isplati èetiristo hiljada kuna. Ti si dakle spremna - kako i bilo koji od nas - da uèini¹ taj moralni prekr¹aj, to jest iz nepo¹tenih pobuda daje¹ novac nepo¹tenom èovjeku, da èovjeku, od kojega oèekuje¹ dobitak, omoguæi¹ dobitak." "Ovo dosad je, mislim, jasno kao sunce. Preðimo sada na specifiènost njegova zahtjeva, kako ga je portir izrazio. Koitus je, s jedne strane, maksimalna intimnost, i èini se, da je pru¾ati sebe kao objekt na raèun nekoga dobitka isto tako stra¹no i apsurdno kao i dati ljubav. Odmah æu napomenuti, da ima prilièan broj ¾ena, koje su za novac partneri u seksualnom odnosu i koje to smatraju po¹tenim poslom u tom smislu, da daju odreðenu robu za odreðenu sumu novaca. Vidimo, da se to mo¾e smatrati robom. No uzmimo, da si ti bitno razlièita, i da je to sve kod tebe bitno razlièito - premda se ne vidi jasno, za¹to ono, ¹to se smatra robom kod jedne ne bi bilo roba i kod druge. Ali uzmimo, da je to dokazano. Ti bi dakle u takvom sluèaju prodavala svoje osjeæaje, tako nekako. Ali zar nisi ti prema tome èovjeku iznimno ljubazna, i to si ljubazna (kad pravo razmisli¹) upravo zato, ¹to od njega oèekuje¹ ne¹to. Ti svaki put pazi¹ da ga ne povrijedi¹, i kad bi znala, da bi kod njega palila neka sitna pa¾nja - recimo, da mu donese¹ litar rakije (govorim sad o litru rakije kao o pa¾nji, ne kao o materijalnom dobitku), ti bi to odmah uèinila. Ti ga, ¹tovi¹e, gleda¹ na naèin, koji bi trebao izgledati kao da ti se on sviða. A poslala bi ga do sto vragova, kad on ne bi igrao tako va¾nu ulogu u tvom eventualnom dobitku."
"Ukratko, ¾elim reæi ovo: prvo, ti nisi ¹okirana time, ¹to je on sklon tome, da koristi svoj polo¾aj, premda to u principu smatra¹ nemoralnim - buduæi da si sama spremna, da mu da¹ novaca samo zato, da postupi po zakonu."
"Drugo, ti ne smatra¹ osjeæaj - ka¾em osjeæaj iz specijalnih razloga, premda bi ti bilo jasnije da ka¾em "prividne osjeæaje" - neèim, ¹to ne mo¾e nikada biti robom, jer ti u prazno daje¹ svoje osmijehe, svoje poglede i spremna si na neiskrene sitne pa¾nje."
"Prema tome, mogla bi se po istoj logici i podati. Konaèno, radi se o tome, da na najbr¾i i najefikasniji naèin ostvari¹ svoje pravo, odnosno da doðe¹ do pola milijuna kuna. Takav praktièarski stav bi te i moralno opravdao."
"Mogu zamisliti, da bi bilo ljudi, koji bi tako mislili", poèe drugi, "ali za mene to zvuèi kao cinièki sofizam. Za mene je iskori¹tavanje polo¾aja najgadnija stvar, i takve bi ljude trebalo strijeljati kao bijesne pse, a ne pomiriti se s njihovim postojanjem. Nema vlasti, pa makar kako ona bila operetska ili makar kako se ona osnivala na sili, koja bi dobro gledala na iskori¹tavanje polo¾aja. To je pljuvanje na sam sistem, pa ma kako taj sistem bio apsurdan sam po sebi. Reæi æete, da danas nema nikakva sistema. Mogu malo drugaèije postaviti stvar, i ja sam praktièar, ne mislim se upu¹tati u neko moraliziranje ili teoretiziranje. Po mome mi¹ljenju Zvjezdana bi mogla ostvariti svoje pravo, a da pri tome ne uèini ni¹ta neèasno. Ako ne volimo taj izraz "neèasno", mo¾emo reæi "ni¹ta ¹to bi znaèilo, da pristupa tom èovjeku kao èovjeku" i da ga miti svojim tijelom ili bilo èim drugim, veæ da pristupa tom èovjeku kao organu kojemu je du¾nost, da rje¹ava sluèajeve kao ¹to je njen, i to po odreðenim pravilima, a ne da po svojoj volji podjeljuje ili ne podjeljuje ne¹to." "Ona bi, po mome mi¹ljenju, morala iæi na vi¹u instancu - koja postoji - pa opet na vi¹u, ako ne bude i¹lo, a iæi æe, sve dok ne ostvari svoje pravo i dok po moguænosti ne upropasti toga gadnog èovjeka, ¹to æe takoðer iæi. Jasno, da ljudi u sistemu dr¾e jedan drugoga, i da æe se ta stvar nastojati zaba¹uriti, ukoliko je ona negdje izlo¾i, ali meðu njima postoji i ljubomora, konkurencija koja, hvala bogu, razbija njihovu monolitnost i daje njihovim postupcima ne¹to od èovjekolikosti. I tako æe Zvjezdana ostvariti svoj plan i ujedno osramotiti tog tipa. Ne samo da je to najlak¹i put k ostvarenju njenog nastojanja (jer tko nam konaèno jamèi, da æe onaj, i nakon ¹to je bude imao, dati pola milijuna kuna), nego to je i jedini pravi put, to je put, kojim ona mora krenuti, pa èak i kad se ne bi radilo o tolikom novcu."
"I ti si to lijepo isprièao", poène treæi, "ali sve su to apsurdi, i sve su to kuæe od karata. Postupiti po jednom ili drugom va¹em savjetu znaèilo bi prikloniti se tuðem naèinu ¾ivota, zanijekati sama sebe, a ako dobivamo ne¹to time, ¹to gubimo sama sebe, onda nitko ni¹ta ni ne dobiva, jer nema osobe, koja bi ne¹to primila. Sistem, u kojem su takvi ljudi, nije na¹ sistem, svijet, u kojem su takvi ljudi, nije na¹ svijet i mi se tu ne mo¾emo boriti za svoje pravo. Zapravo ovdje i nema sistema, veæ samo d¾umbus. Zato ni nema vi¹e instance, ni instance vi¹e od vi¹e. Mi ne mo¾emo tra¾iti pravo od onoga, koji trpi ovoga. Zbog toga, Zvjezdana, pregori pola milijuna kuna, razbjesni se na to, uvrijedi se, pljuni, i zaboravi na sve."
"Sada bih i ja trebala ¹togod reæi", reèe Zvjezdana. "Dobro, reæi æu. Lijepo od vas, ¹to ste mi omoguæili, da svaka moja odluka bude opravdana."
"Neæu mu se podati. Mogla bih naæi komplicirane i profinjene razloge, ali ima i jedan jednostavan: nije to toga vrijedno. Kad bih time, recimo, spasavala ¾ivot svoje majke, onda bih to uèinila. U tom sluèaju bih bila moralno opravdana i ne bih se osjeæala poni¾enom, veæ bih smatrala da je on poni¾en, kao ¹to bih smatrala da je poni¾en, kad bih mu dala novaca."
"Previ¹e tu stvar povezujem s ljubavlju. Spavat æu s onim, kojemu æe biti stalo do mene kao do mene, a ne naprosto kao do ¾enske. Jasno, pretpostavljam uz to, da æe i meni biti stalo do njega. Ukratko, ta mi stvar previ¹e znaèi."
"Zatim, neæu iæi ni na vi¹u instancu. Hoæu reæi, neæu se boriti. Ja ni nemam dokaza, da to on hoæe - to mi je samo portir rekao, i to uzgredno, i sve ¹to se iz toga mo¾e zakljuèiti jest, da ima ljudi, koji kori¹te svoj polo¾aj da bi spavali sa ¾enama. Odnosno, da iskustvo jednog portira to govori. A ako sistem sam po sebi lo¹e gleda na kori¹tenje polo¾aja, pojedinci na polo¾ajima, od kojih se sistem sastoji, toleriraju to (ukoliko i sami nisu takvi). Dakle, kadiju bih tu¾ila kadiji, gada gadu, i od tolikog baratanja s gadno¹æu veæ mi se sada gadi."
"I tako æu pljunuti i okrenuti se. To neæe imati nikakvog odjeka izvan mene, nikakve dru¹tvene vrijednosti, ali za mene je to konkretan lièni protest, moj obraèun s njima."
"Da potvrdimo odluku, naruèit æemo jo¹ jednu rundu kuhane rakije", reèe jedan od nas. "Sada je sve èisto. Nego, da nije bilo ovog na¹eg razgovora, ne bih se mo¾da nikada sjetio neèeg drugog. Ukratko, omoguæit æu ti da zaradi¹ oko èetiristo hiljada kuna. Moj otac ima ugovor sa HIBZom za izradu djeèjih slikovnica. Ja u tome sudjelujem kao partner. Zapravo, otac mi èitav taj posao prepu¹ta, a privremeno mi posuðuju ime, jer ja jo¹ zvuèim premlad."
"Mome ocu, odnosno meni, prepu¹ten je èitav posao oko slikovnica. To su redigirane klasiène ili manje klasiène, poznate ili manje poznate djeèje prièe. Imam taèno odreðenu ideju o tome svemu. Ja pi¹em rijeèi, to jest stihove, i organiziram èitavu stvar. Potreban mi je ilustrator, koji æe se slo¾iti sa mnom i raditi po mojim idejama. Sjetio sam se sada tvojih crte¾a i akvarela na zavr¹noj izlo¾bi onoga slikarskog kursa. Kad malo bolje razmislim, ni najmanje ne sumnjam, da si upravo ti ona osoba, koja mi treba. Tvoji akvareli upravo pristaju u moj plan. Ti si moja vr¹njakinja, ima¹ ideja i slo¾it æemo se. Sretan sam, da sam tu stvar uredio. Ovo mi je puno dra¾e, nego da sam uzeo nekoga od klasiènih ilustratora, koji bi mi nametao svoje koncepcije i gledao me s visoka kao balavca."
"Sluèajno imam kod sebe formulare ugovora. Tu æemo stvar na licu mjesta urediti."
"Ne neækaj se i ne umanjuj svoje sposobnosti", reèe drugi. "Sada je sve èisto. Ali i ja æu ne¹to uèiniti na temelju ovog na¹eg razgovora. Drago mi je, ¹to sam te sreo i ¹to smo se svi skupa porazgovorili. Napisat æu o svemu ovome pripovijest. Tako æe svatko moæi doznati za ovo, ¹to se tebi dogodilo. Napisat æu je i veæ æu je jednom objaviti. Uvjeren sam u to. Tako æe svatko, tko je proèita, moæi u mislima pljunuti na toga gada."
"Ka¾e¹, da tvoja odluka nema dru¹tvene vrijednosti. Ali ja sam onaj, za koga ima najveæu vrijednost. Ja sam kompletno drugo biæe, i ja ti èitav odobravam to, ¹to si uèinila i èitav primam tu tvoju odluku. Nisi ni najmanje sama. Jer ja te volim. Volim te èitavu, od tonzila pa do sposobnosti da slika¹. Volim tvoj ten, volim tvoju kosu, volim tvoj modri ogrtaè. Tvoj stav prema meni ne mijenja moju ljubav. Ali znam, da neæe¹ prezreti klupu, na koju æe¹ moæi, kad za¾eli¹, sjesti i odmoriti se."
Bli¾io se redarstveni sat i mi smo ustali da odemo kuæama. Dvojica od nas su zastala na izlazu iz podruma da jo¹ podijelimo cigaretu, a jedan od nas je oti¹ao sa Zvjezdanom.
I tako je Prièa o Zvjezdani sretno svr¹ila.
Kako sam moæan ja, koji mogu davati sretne svr¹etke.