Albus Kralj

Tiho je more kako kal,
Na njen se vozi zlata plav;
Va zlatoj plavi Albus kralj
I ¹ njime mnoga gospoda.
Gospoda viæe èinjahu:
Èija ja gora najgu¹æa?
Èija je ljuba najlip¹a?

Istarska narodna pjesma

I

Bio davno neki kralj koji je vladalo moguæ i silan na sinjemu moru. Stotinu je otoka, rasijanih po valovima, strepilo pod njegovom rukom. Potopio je brodove neprijateljske i sa¾gao je gusarske laðe. Zadavio je morskoga zmaja ¹to su ga otoèani morali od pamtivijeka pitati ljudskim mesom.

Grad mu se dizao na brijegu pokraj mora. Gradio ga devet godina. Temelji gradski bijahu od granita iskopanog na dnu morskome, zidovi od klisura, pragovi od mramora iz dubokih kamenoloma. I kralj udari na svoj grad dvoja vrata. Ona prema istoku kroz koja ulazi dan bila su od zlata, a ona prema zapadu kroz koja se noæ ¹ulja bila su od mjedi. Jata galebova letjela su i krièala od zore do mraka okolo kule iz koje je kralj gledao tri puta na dan je li sve mirno i pokorno u njegovu gradu.

Jednog jutra urani kralj Albus pa se pope na kulu. Zlatna su gradska vrata bila jo¹ zatvorena. Mraèak je jo¹ le¾ao na moru. Obavijao je klisure poput sive mre¾e i dr¾ao se kro¹anja u ¹umama nalik na crno pahuljavo inje. Kralj je èekao da puèina sine tamo na istoènoj morskoj meði, da zazveèe zlatna vrata, te prva sunèana zraka uðe u grad i sunce pozlati sve njegove otoke.

Albus pogleda prema sjeveru. Daleko preko mora vidje gdje se na kopnu uspinje do neba rub visoke planine. Tri jutarnje zvijezde silazile polako na gorski vrh. Vrhunac se sve vi¹e sjao, dok je sve naokolo i ispod njega le¾alo jo¹te u tami. Prvi traèak sunca koje je jo¹ bilo pod zrenikom udari u onaj vrh. Onda Albus vidje da je vrhunac gorski nalik na golemo mramorno prijestolje. Tri se jutarnje zvijezde spu¹tahu na nj kao da hoæe nekoga ondje okruniti svojim posljednjim tracima.

Rijeka svjetlosti zapljuska gorski vrh pa se poèe toèiti niz klance. Sunèeva krv zastruji planinskim ¾ilama, poplavi gorske bokove i proteèe prema moru. Sunce granu stoprv sada na puèini, i njegov sjaj zastre kopno i planinu.

Kralj ne èu kako su zazveèala gradska vrata, i ne vidje kako je sunce obasjalo otoke. Obrve su mu sada kao dva pramena magle. Njegovo je lice mrko kao noæ. Zar je sve to ugledao ba¹ na onome tamnom kopnu o kojemu je samo s prezirom rijetko kada mislio? Je li zbilja tamo planina koju sunce ljubi u èelo prije negoli obasja sve gore na njegovim otocima? Ima li jo¹ ¹to lijepo na zemlji a da nije njegovo?

Albus zapovjedi da se i¹ibaju stra¾ari istoènih vrata jer su ih jutros kasno otvorili. On æe pak sam glavom doèekati uveèe noæ pred vratima od mjedi.

I kada sunce uroni daleko pred gradom u more, stajao je Albus na mjedenom pragu. Htio je zaprijeèiti noæi ulazak u grad. Htio je da mu sunce uveèe vrati ono ¹to mu bija¹e ujutro za nekoliko trenutaka uskratilo. On ne vidje noæi, ali osjeti kako ona lagano kroèi morem i pijeskom prema njemu. Gledao je na jedva uznemirenoj vodi mre¾aste brazde njezinih koprena. Iz njih su tonule u more prve veèernje zvijezde. Razabirao je ¹um njenih haljina u mrmoru valova. Kada sjena panu na mjedeni prag, kralj se ukloni i pusti je da proðe. Ona se neèujno i polagano pope na kulu. Stane i pokri svojim krilima grad, more i otoke.

Kralj je stajao na pragu i opet vidje - u zadnji trenutak - ¹to dosad ne bija¹e nikada ugledao. Neka ravnica na najzadnjem rubu kopna zlatila se u zrakama veæ zapalog sunca. Usjevi se talasali na poljanama. Niz bre¾uljke na rtu silazilo ne¹to gusto i bijelo - rijeka puna pjene ili krdo ovaca - pa se razlijevalo po igalu i ulazilo u more koje se crvenjelo kao krv. Veliko slavlje slavilo je tamno sunce na umoru i lijepa zemlja u prvome èasu odmora svoga. - Kralj je gledao. Kada se s visoke kule spusti¹e i na njegove oèi krila noæi pred zjenama su mu jo¹te treptjeli pramenovi bijelih i mudrih odsjeva.

One su noæi jaukali pod ¹ibama stra¾ari mjededih vrata. Kralj ih je ka¾njavao ¹to su prije vremena pustili danas prvu tamu u njegov grad.

Sutradan naredi kralj da se pokupi sve zlato po otocima. Njime æe napraviti laðu kakve jo¹ nitko ne vidje. Oboja gradska vrata zapovjedi da se odmah zatvore.

I grad se prometnu onog èasa u mraènu peæinu gdje se okotio i naglo raste strahovit zmaj.

II

More je tiho kao jezero. Po njemu plove do tri brodovlja. Jedno je krenulo iz luke pod morskim gradom na otoku, drugo iz draga pod planinom na kopnu, a treæa iz zatona okru¾ena poljanama gdje se lelujaju na suncu usjevi. Sastaju se na puèini izmeðu otoka i kopna. Prave ¹irok kolobar okovanih, sjajnih kljunova i bijelih jedara oko laðe ¹to se sva blista zlatom i biserom.

Albus je kalj pozvao na roèi¹te oba gospodara kopna da ih upozna i pogosti. Dva su se lijepa broda primakla zlatnoj laði pa se zagrlila s njome kukama i mostovima. Od triju paluba bude jedna. Na palubi su stolovi, a okolo stolova kraljevi i junaci.

Sunce se penje u visinu, pa naginje k zapadu. Prsten se laða jo¹ uvijek bijeli na puèini, èuvajuæi u sredini onaj trolistak od kojega se jedan list blista i sja sve jaèe. Ore se usklici i pjesme. Valovi ¹ume i zibaju lagano brodove na kojima zuje konopi i lepr¹aju barjaci. Iz utrobe Albusove laðe nose robovi biser, zlato i srebro, pa ga gomilaju na palubi. Ropkinje, nakiæene grivnama i ðerdanima, le¾e pred gospodarevim nogama. Hrpa zastava otetih neprijateljima di¾e se na krmi iza kralja.

I Albus ustaje i govori:

- Blago onima za koje nijesam do sada znao! Osvojio sam sva mora kojima sam brodio, sve zemlje na koje sam se namjerio. Opljaèkao sam cio svijet da uznesem svoje otoke i uzvelièam sebe samoga. Sve je u prah palo pred mojim nogama. Ja ¾ivim u svome dvoru, ali sam kao lav u pustinji, inokosan kao zmaj u peæini. Okrutnost i Lukavstvo èuvaju moje prijestolje. Snaga vodi moje borce, a Strah upravlja mojim otocima. Ja sam porod Lava i Pantere: nema kosti ¹to je ne bih smrskao zubima nema ko¾e ¹to je ne bih razdro noktima. Ja hoæu da je moje sve lijepo ¹to ugledam. No srce moje ne prianja ni za ¹to, pa ni za ono oko èega sam se dugo muèio. Jednoga æu dana poru¹iti grad sa dvojim vratima i potopit æu ovu laðu od zlata. Ponor sam koji sve guta a da se ne nasiti. Zvijer sam koja sve progoni i kolje - ali ne mogu da naiðem na ¾rtvu ¹to æe posljednjim jaukom ili pogledom svojim baciti u moju du¹u èudotvornu klicu milosti. Kraljevi, vi ste silni i gordi kao i ja, pa mi ka¾ite: ¹to mo¾e da nasiti va¹u oholost i raznje¾i du¹u va¹u?

A kralj jedan odgovara:

- Albuse, tvoj je ponor velik, ali sve ono ¹to u nj baca¹ nevoljno je i siæu¹no. Tvoji otoci su osamljeni grebeni, tvoje su laðe ljuske orahove, tvoj je grad pu¾evlja kuèica, tvoji su vojnici i galeoti raci morski. Kako da nasiti¹ time oholost svoju? ©to si osvojio? Koga si pobijedio? Ima ne¹to èime sam ponosan i sretan. Ima gora ¹to je kao golema ¾ena: raða divove, vile i zvjerad, a sunce je svaki dan kruni na uzvi¹enu tronu. Ima gora kakve ti nema¹, a ta je gora moja. Svi joj vele: "Planino!"; ja je zovem: "Kraljice!" U kraljice je Uèke do sedam pla¹teva kojima se ogræe na svome prijestolju. I prva je azdija zelena kao smaragd. Nakiæena je ranim jutrom biser-rosom, na¹arana cvijeæem preko dana, a prevuèena plavièastom koprenom kada ono sunce zapada u sutonu proljetnog dana. Drugume pla¹tu ne si¾u skutovi do rijeka u dolini prema zapadu, niti mu se donje rese moèe u morskome valu - ogræe ga kraljica u zimske dane, za burom i olujom, a bijel je kao mlijeko, èist i svjetlucav kao alem-kamen. Jedna je azdija od èista srebra. Njom se Uèka blista za ljetne noæi dok s visoka gleda kako se bljeskuta ¹ljunak na igalu drage, i trepeæe puèina, i bijele se gore, obasjane u¹tapovim zrakama. U tmurnim zimskim danima zavija se sivom kabanicom. Onda ona tutnji s visa, pu¹i se parama, maglom i oblacima, kao vulkan. A kad se gasi proljetni danak, ponosna kraljica baca na sebe grimizan pla¹t i sija kao vatra na svome tronu. Ali jesen kada zamiri¹e krajem, kad lje¹njak poène da ¾uti, jesen da blijedi, kurika da modri, drijen da crveni, onda moja gora kazuje moru, nebu i zemlji svoj najljep¹i pla¹t, èudo kabanicu, kolastu azdiju svoju, u kojoj se zlati i blije¹ti motreæi se u morskim valovima. - To ti je, Albuse, ono èime ja punim duboki ponor ohole du¹e svoje.

A drugi kralj progovara:

- Albuse, tvoje su ropkinje puke slu¹kinje, tvoj je biser su¹ti ¹u¹kor. Ja sam kralj pa¹njaka, usjeva, stoke i rijeka. Vino i malvazija teèe po mojem kraljevstvu. Smokve i gro¾ðe zru na bre¾uljcima. Stada pasu danju po dolinama i kupaju se uveèe u vodama zatona. Moje je kraljevstvo kao ba¹èa. U njemu je zemlja podatna rodila cvijet nad cvjetovima, mladu ¾enu moju. Na glavi joj se blista klasje, u oèima joj cvjeta lan, na usnama joj se crvenl ¹ipak, a u njedrima joj miri¹u dunje. U ¹aptu joj grlica guèe; u pjesmi joj potok ¾ubori; u hihotu joj biser zveèi. Ona je neprestano vrelo radosti i milinja. U mojem je dvoru postelja visoka i prostrana. Dvadeset je tesara oborilo u ¹umi uz rijeku osam hrastova da isijeku i ispile zlatnim sjekirama i srebrnim pilama daske i balvare. I digli su lo¾nicu koja je nalik na prijestolje, i udari¹e u nju zlatne eksere. Èobani su okupali u potoku dvadeset stada i ostrigli vunu za du¹eke i blazine. Vojska je drndara razbijala jarinu; jata su djevojaka uoèi moga pira gargala vunu gargaèama od zlata. Na dvadeset se usjeva lelujao lan kojim je stotinu ¹velja sa¹ilo ponjave ¹iroke kao polje, bijele kao snijeg i prokaðene trmom i kaduljom s dvanaest bregova. Nad posteljom je nebo od svile sa zavjesama od skerleta i resama od bar¹una. - Albuse, kada se na toj postelji pru¾i mlada kraljica Mirna, onda pod svakom hrastovom nogom poène kljuèati vrelo iz kojega teèe med i mlijeko; latice se ru¾a trune s neba i roj se leptira prosipa po zavjesima. Kralju, svaki je njezin pogled milo¹ta ¹to u meni ukroæuje divlju zvijer. Svaka je njena rijeè sjeme iz kojega mi nièe sreæa i mir.

Mrk, kao i oluja ¹to je, slu¹a Albus prièanje kraljeva. Zario je nokte u sto, stresnuo je kosu na zatiljak, iskesio vuèje zube i ra¹irio nozdrve. Iz oèiju mu izbija zelen plamen; grudi mu se nadimaju i hropæu kao mijeh u koji je prodrla vjetrina. Kao grmijavina tutnji njego glas:

- Ludovi, pali ste sami pod lavsku ¹apu, u èvor zmajev. Pozvah vas amo da vas ulovim, pa da mi vozite pod palubom s lancem o nozi i sa ¾igom na èelu. No jad æe va¹ i sramota va¹a biti jo¹ grði. Potjerat æu vas ognjem na kopno da vidite ono od èega æe vam srce puæi. Sutra rano sjedit æu na vrhu Uèke, a uveèe æu umoran leæi u Mirninu postelju. Gigane, Uèkin gospodaru, ti æe¹ me u zoru gledati na gorskome prijestolju! Gale¹a, Mirnin vojno, ti æe¹ mi predveèe prirediti gozbu prije no me tvoja nevjesta povede u lo¾nicu svoju!

To viknu Albus, a njegovi momci zavitla¹e zublje i oru¾je te nasrnu¹e na tuðe brodove.

Sunce je zapalo. Gase se po¾ari u oblaku, i puèina tamni. Smrkla se da se iznova zacrveni od vatre zapaljenih laða ¹to ih vjetar tjera prema kopnu.

Stoji pokliè progonitelja i jauk utopljenika. U galijama ¹to gore urlaju galeoti, okovani za daske. Plove pobijeðene laðe kao lomaèe, re¾uæi u moru brazde crvene pjene i vukuæi po uzduhu pramenove dima. Kad voda prodire u koju od njih, onda se plamen gasi, vesla se prosipaju i laða stane nalik na pauka sa stotinu polomljenih nogu. Virovi se ognja i dima di¾u uvis na svrdlove, te ki¹a iskara i varnica udara na puèinu koja klokoæe i cvrèi.

Na sva jedra i na sva vesla jure za upaljenim laðama brodovi pobjednikovi. Pramci im svr¹avaju zavijenim gredama ¹to nose na kraju drvene orlujske i vuèje glavurde. U svjetlu po¾ara iz onih se kljunova i ¾vala toèe mlazovi, a svaka kaplja ¹to pada s podignutih vesala blista se kao krv.

Kralj Albus str¹i kao vatren stup na pramcu laðe. Usplamtjela je srd¾ba njegova; propela se na kljunu broda, pru¾ila se prema plijenu i rièe kao lavica.

III

Dug red nasukanih laða dogorijeva na pr¾ini u tami i vjetru. Albus zapovijeda svojim momcima da bace sidra, da okuju mornare pobijeðenih brodova i da spreme pod palube plijen. Sutra u zoru vidjet æe ga gdje str¹i na vrhu planine. Onda æe oni razapeti jedra i otploviti prema zatonu gdje se bijeli grad kralja Gale¹e. Toga èovjeka pu¹ta slobodna i daje mu laðu da se odmah vrati svome dvoru. Albus æe uzeti sa sobom samo tri momka da vuku za njim su¾nja Gigana - njemu ne treba vojske da osvoji planinu.

Kada kralj to reèe, pokida s kralja planinskoga odijelo pa mu ve¾e o vrat lanac. Reèe mu: Hoæu da svojim oèima vidi¹ ¹to ja sve mogu.

Gol i bos, Gigan digne glavu i pogleda drsko i porugljivo Albusa u oèi: Ludove, ne bojim te se. Planina æe te strti.

Albus skoèi s broda i nagne uz goru. Pope se na zid klisura, preskoèi potok, proðe golet i stignu pokraj vrata mraèna klanca. Kraj ovoga otvora sjedio je div, obasjan svjetlom po¾ara na igalu. Ta prva planinska stra¾a èu lupu koraka, pa skoèi na noge i uspravi se pred ulazom u klanac.

Albus jurnu prema otvoru. Zapoèe odmah borbu, ali izdaleka. Dr¾ao je leða uvijek okrenuta po¾aru, pa je mogao da dobro vidi i budno pazi na svaku kretnju divovu. Ovaj je noæni stra¾ar koji je mrzio i blijedu mjeseèinu, smeten i gotovo zaslijepljen svjetlo¹æu, udarao u prazno i napadao kraljevu sjenu mjesto Albusa. Izranjen od Albusovih kopalja i strelica, glavinjao je pred otvorom. Dizao je kamenje i bacao ga kako god protiv opreznijega i okretnijega protivnika. Kada Albus vidje da je div smalaksao, trgne maè i skoèi naglo na nj.

Borba je bila duga i ljuta, ali Albus odnese pobjedu; kao odsjeèen hrast sru¹i se gorostas ispred kralja.

- A sada? Vodi li taj put na vrh gorski ili u utrobu planinsku? - zapita Gigan porugljivo Albusa. Kralj uðe u mraèan hodnik i nagnu naprijed. I¹ao je jarkom nalik na korito presu¹ene rijeke.

Najednom vidje da zvijezde nad njim sjaju, i njegovo se srce ponese ¹to ga ne zaustavi strah. Jurne kamenjem u trk, jer je noæ kratka a planina visoka. Iznenada zatutnji sve naokolo. Stotinu je jeka ponovilo topot njihovih nogu, i tama bude kao noæ. Momci zapali¹e zublje, i kralj se zaèuðen naðe u grlu planine. Gigan se zlurado smije¹io.

- Naprijed! - viknu Albus, i nastade jo¹ ¾e¹æa trka spiljama ispod zemlje. - Spustili su se u ponore i preplivali su jezera crne, studene vode. Popeli se iznova visoko, u hladne peèine, pune stupova i zavjesa bijela, blistava kamenja. Jurili su sve br¾e. Za njihovim se ledima ru¹ili svodovi prolaza i spilja. Zemlja se tresla; - negdje duboko tutnjao je glas razljuæene planine.

Trka, trus i tutanj stoji dugo mraènom utrobom gorskom. Najedanput sve se sti¹a. U visokoj peæini sinu¹e pred Albusum tihi dvori.

Stupovi od granita i porfira na kojima se svjetlucali tinjèevi listiæi nosili su ravne krovove od ¹kriljevaca, oivièene bijelim mramornim ploèama. Stepenice i vrata s dovratnicima od zlata i s krilima od srebra vodile su u ¹iroke dvornice. U njima su zidovi od izglaðena serpentina na kojemu su urezane slike nekoga èudnog cvijeæa: èa¹ke su mu od zelena olivina, latice od modra safira, crvenih rubina, ljubièasta ametista ili od ¾uta topaza; pra¹nici su mu od ¾utih opala. Na usnama nju¹ki blistaju se zrna piropova, smaragdova i beriljeva, nalik na rosne kapljice u kojima sinu¹e sve dugine ¹are. Na podu le¾ahu posvuda ¹ipke i hrpe svih dragocjenih kuvina i dragoga kamenja ¹tono nastaju u dubljini planinskoj. Povorke patuljaka dolazile tiho odasvuda i nosile u one dvornice novo blago. Smola davno zakopanih pra¹uma vonjala je u dvoru. Potoèiæ bistre vode ¾uborio je kroz pukotine i bacao se s visoka u vodu jezera...

I Gigan reèe Albusu: Stani! Sve je to tvoje, a ja sam rob tvoj u dvoru svome.

Ali ga Albus i ne pogleda. Nastade nova trka sve dalje, sve navi¹e.

...Kada Albus ugazi iznova u travu na gorskome boku, zvijezda nije bilo vi¹e vidjeti. Crni oblaci puni prijetnje valjahu se po nebu. Zemlja je jo¹ tutnjala, jer se za kraljem ponovo ru¹ile peæine. Na olujnome vrhu planinskome grmio je grom.

IV

©uma bija¹e velika, mraèna i gluha. Ispod visokih stabala preplitali se trn, glog i kupina, praveæi duge zidove. Guste su ¹iprage stajale jedna za drugom kao nasipi ¹to brane neku nevidljivu kulu negdje gore na strmini. Albus je provaljivao kroz pletere i kidao granje sna¾nim rukama. Puzao je pod grmenjem i preskakivao plotove. Ali su ona debla postajala sve deblja i ¹iprage sve gu¹æe; neprohodan zid okru¾i najedanput silnika. Draèavo grmlje i stablje raslo je sve naokolo da pritisne i ugu¹i kralja; jedino je za njegovim leðima ostajao put utrt ¹to ga mamio na povratak.

Albus ne uzmaèe. Njegova je snaga rasla u onoj borbi s raslinjem. Kada vidje da joj neæe odoljeti, on pokupi gomilu ¹u¹nja i gnjilih grana, kresne o kremen i prospe iskre. Po¾ar buknu. Zadrhta¹e i zacvrèa¹e listovi, zatim vrije¾e, grane i debla. Cijela se ¹uma drmala, grèila i stenjala u vatrenoj buri. Vjetar nagnu s mora i potisnu uzbrdo plamenu rijeku. On je i¹ao dalje voðen vatrenim stupom ¹to je obarao i pro¾dirao sve zapreke. Koraèao je hitro i o¹tro po ¾eravama i pepelu, srèuæi po¾udno u¾aren uzduh i krijepeæi se time novom snagom.

Zagrmje na vrhuncu, i planina jeknu. Ki¹a udari s visoka. Voda se razli kao potop. Uèka se branila i osveæivala. U mlazove, pa u potoke; u vodopade, pa rijeke, udari voda nizbrdo, valjajuæi kamenje i i¹èupane hrastove. Albus se naðe u klancu s vodom do ramena. Napet kao luk upirao je nogama o grebene, a prsima sjekao vodenu struju. Kliktao je pri svakome koraku i penjao se navi¹e.

Kada ki¹a popusti i voda proteèe, on sti¾e na golet pod gorskim vrhom. Visoko iznad vrhunca ugleda i upozna one tri zvijezde ¹to svakoga jutra padaju kao kruna na Uèkinu glavu.

V

Albus èu za sobom zveket. Okrenu se i prepozna u polumraku golo tijelo zasu¾njenoga kralja planinskoga. Gigan se ¾urio k njemu; lanac mu visio i sada o vratu te se vukao po kamenju; u rukama je ne¹to nosio.

- Gdje su momci? - upita Albus.

- Odnijela ih je voda. Nosim ti njihova tri koplja i tulac pun strelica. Mene je moja planina po¹tedjela. Doðoh da vidim propast tvoju.

Kralj mu ne odgovori nego proðe kr¹ i poèe se penjati izmeðu dva reda klisura. Iznenada stane i trgne ¾ivo natrag.

- Ha, napokon! - reèe Gigan uz zlurad posmijeh i ugne se da mu olak¹a bijeg.

Ali se Albus ne maèe. Gledao je miran i skupljen u novu pogibao.

Spiljski medvjed, strah i trepet gorski, krèio mu put i buljio u nj. O toj se nemani govorile grozne prièe po cijelome kopnu. Posljednji svoje trage, kraljevao je medvjed veæ stotinu godina pod gorskim vrhuncem. Stotinu je sela prisilio na bijeg i selidbu, mnoge je hajke odbio i mnoga je krda zaklao. Raskopao je mnoga groblja i pogazio svu silu pasa. Prvoroðeni je sin Uèke stra¾io pred peæinom ispod vrhunca. Jao onome koji bi udario onim putem! Ne dogodi se nikada da se èovjek s njime sreo u oèi, jer se i lovci bacahu prestra¹eni u ponore netom bi im se on pribli¾io.

Nebo je bilo jasnije; one su tri zvijezde povrh planine sjale sve bli¾e; blijeda je svjetlost titrala iznad vrhunca. - Pred Albusom je u nezgrapnim udovima dlakave ¾ivotinje le¾ao dio snage majke planine - sila mirna i troma, ali koju èovjek ne mo¾e da skr¹i.

S porugljivim posmijehom do¹ulja se Gigan do kralja. Metnu kraj njega koplje i tulac te ¹anu: Udri!

Albus je stajao kao kip i gledao zvijer o¹tro u oèi: vjeðe mu se ne zatvarahu, trepavice mu ne treptahu. I medvjed je buljio u èovjeka, dok je nebo postajalo i nadalje sve jasnije, a one tri zvijezde sve krupnije. I prièini se Albusu da zvjerinje zjene bivaju sve veæe i sjajnije. Eto, one su sada kao dva otvora kroz koja se ne¹to vidi. - Prièini se kralju da vidi u zjenama posljednjega spiljskoga medvjeda sliku jednog svoga praoca koji èupave kose i brade i ogrnut ko¾om di¾e u ruci kremenu sjekiru i lupa njome po lubanji goleme zvjerke. Lubanja krvari, ali ne puca. Ipak je èovjek pobijedio, jer je zvijer spopao strah. Gore nego sjekira smuti¹e medvjeda one dvije munje ¹to sijevaju iz oèiju èovjeèjih i, hladne kao led, prodiru kroz oèi u krv.

Sve to gleda Albus u zvjerinjim zjenama. On osjeæa da mu nova snaga struji iz srca u glavu i ramena, snaga kojoj ne treba koplja i maèa. On se maknu za korak naprijed; medvjed se nakostru¹i. Osjeæa Albus da ga s tom nemani ve¾e neka prastara mr¾nja. Ljutina i gordost raste u njemu. Goluruk koraknu iznova. Zvijer se skupi i ¹æuæuri, di¾uæi glavu i buljeæi u njega. Albusu se prièinja da æe jednom samom pe¹æu smrskati onu lubanju, ali mu ni toga ne treba. U zvjerinjim zjenama vidi sada sebe samoga, ali mrkoga kao oluja. I Albus koraknu po treæi put, pru¾i medvjedu ruku i reèe: Li¾i!

A medvjed prignu glavu i poslu¹a.

VI

Gore na bilu planine, u prvim odsjevima praskozorja, èekala je Albusa posljednja borba.

Velik, sur orao kru¾io je iznad vrhunca. Kada ugleda Albusa, zakre¹ti, i lupa njegovih krila postade jaèa i br¾a. Vinu se uvis, zasja u visokim sunèanim zrakama i spusti se za èas u dva nagla zavoja na svoj plijen. Ptica zgrabi èovjeka za ramena i za kosu, ali ga ne istrgnu sa zemlje; - dignu se nanovo sama u zrak, samo ¹to su joj se iz pand¾a i iz kljuna toèile kaplje èovjeèje krvi.

Albus je sada bio na oprezu. Do tri ga puta udari¹e u lice ptièja krila, ali se on ne maknu. Do tri puta poku¹a kljun da mu raspori njedra, ali ga on odbi. Kralj napne luk i upre oèi u ptièji let. Vrebali su dugo jedan na drugoga, a kad perce odletje psièuæi kao zmija, ono se zabode u ptièje grudi. Orao se sru¹i na klisuru. Kre¹tao je i lupao krilima kao da zove neprijatelja na posljednju borbu. Albus baci luk, otpa¹e maè i rastrga odijelo. Potrèi i baci se dr¹æuæi od srd¾be izmeðu ona dva krila, u onaj val nakostru¹enog perja. Orao ga doèeka uspravna vrata i plamerih oèiju. Na klisuri povrh ponora rvali se èovjek i ptica. Kljun je rezao èovjeèje meso, a Albusova je ruka vadila iz rane perce i gurala ga iznova u ptièja prsa. Velika krila lupnu¹e jo¹ jednom sna¾no o klisuru pa se ukoèi¹e zauvijek.

Albus ustade; okrenu se prema Giganu i reèe: "Pogledaj, pa zatim idi!" Oda se pope po klisurama na litice ¹to su isprane i izrovane ki¹ama ba¹ na vrhu planine, bile izdaleka nalik na prijestolje ¹to ga orija¹i - pramenovi magle - nose na leðima.

On sjede na najvi¹u klisuru i pogleda poda se na gorske obronke, pa na more i otoke koji su jo¹ le¾ali u polutami.

...Sunce istjeèe, i planina se prva blista u jutarnjoj slavi. Albusove su oèi pune svjetlosti. Njemu se prièinja da su one tri zvijezde pale povrh njegove glave i da aa okruni¹e.

VII

Dok sunce polagano silazi sa zenita prema moru, spu¹ta se Albus zapadnom strminom u krajeve kralja Gale¹e. Pred njim su bre¾uljci, zasaðeni vinovom lozom. U nizini prostiru se pa¹njaci uz lijepu rijeku. Okolo zatona lelujaju se usjevi lana i p¹enice. Gale¹in grad blista se pod morskim rtom niz koji teku potoci. Albusove se laðe vide na puèini, voðene njegovim zlatnim brodom ¹to sja kao sunce.

Rekao bih da sunce drukèije sja na onim bre¾uljcima, poljanama i zatonima. Ono ne bije ovdje zemlju i rijeku ognjenom ki¹om pod kojom se tamo gore ¾are klisure planinske. Tanak, zlatan prah prosipa se ovdje s vedrine i sve pozlaæuje. Ono isto sunce koje tamo gore zgu¹æuje jed u zmijinu zubu, otrov u mlijeèerovu mlijeku i ¾uè u orlovu tijelu, pravi ovdje ¹eæer u jabuci, miris u ma¾urani, grije gola crva u vla¾noj travi.

Albus je stigao do bre¾uljka. Stao je i gleda kakve æe nemani nauckati Gale¹a protiv njega.

U¹ao je u vinograd. Trsje se popelo na voæke pune plodova ¹to se crvene i zlate u li¹æu. Iz bobulja grozdova cure sokovi. Omamljiva vonja talasa se oko Albusa. Plodovi pa daju pred njegove noge, primièu se sami njegovim rukama i ustima kada vjetriæ zanji¹e granama. On gazi po njima i ide naprijed, sijekuæi maèem i harajuæi sve ¹to mu je na putu i na dohvatu.

Pro¹ao je kao vihor vinogradom, a sada ga put vodi preko doca. Ali je dolac pun ovaca i jagnjadi. Albus osjeti da mu iz one otrovane rane na srcu koja ga sili na okrutnost udara krv u glavu. Ljuta radost uznijela mu du¹u. Ciknu od sreæe kada namjesti prvu strelicu i uzme na ni¹an najljep¹u ovcu. Perce odletje, i ¾ivotinja se sru¹i. Krv joj okalja runo. Umirala je uz bolan meket, gledajuæi Albusa pla¹ljivim dobrim oèima. On ju je motrio nepomièan i hladan, sve dok ne vidje gdje joj krv udarila takoðer iz usta. I tada poèe da ubija ovcu za ovcom, jagnje za jagnjetom. ®ivotinje su u ludu strahu bje¾ale po docu, ku¹ale da preskoèe plotove, sliskale se u klupko, meketale i blejale gotovo djeèjim plaèem. Pobjednik zmaja i diva, krotitelj spiljskog medvjeda i ubilac orla smijao se hihotom njihovu strahu. Iz njegovih je oèiju izbijao plamen zelen kao i onaj u zmijskim zjenama.

Kad padne i posljednje jagnje, on skoèi u dolac, trgna sulice iz le¹eva i poðe naprijed.

VIII

Polje je bilo ravno i nakiæeno grmovima. Cvijeæe, cvijeæe i opet cvijeæe, svagdje i posvuda. O¹tar se miris dizao iz èa¹ki, hlapio iz latica ¹to su jedrinom, ¹arom i sjajem sjeæale na mladu ¾ensku put. Otkad-dokada, netom bi vjetriæ odnekuda puhnuo, oblaci se peluda dizahu uvis i zlatna je ki¹a padala Albusu na kosu. Miri¹ljiv prah prodirao mu je u usta i nozdrve. Iz tisuæu kadionika dizao se k nebu tamjan. Svaka snaga rastapala se na tome polju u more ljubavne èe¾nje. Sve te tjeralo da uðe¹ u cvjetne grmove gdje te u polu mraku, na meku le¾aju, èekale dvije bijele ruke, jedva vidljive iza uznemirenih rojeva metulja.

Albus je koraèao èvrsto po onome èudnom cvijeæu a za njim je iz poga¾enih latica curio sok miri¹ljiv kao med, crven kao krv. Najednom stade i èvr¹æe stisne koplje.

Rijeka je ¹umorila. Glas joj bija¹e nalik na ¾ensko ¹aputanje. Njezina je pjesma bila uspavanka ¹to je uspavljivala svaku jarost i bol, uljuljivala du¹u u bla¾en san. Ali, upravo na taj glas osjeti Albus kako ga jo¹ ljuæe peèe rana na srcu. Htio je da skoèi u rijeku i da je kakogod u¹utka. Ne¹to pljusnu u vodu, i on se skupi u zasjedi usred grma. - Naga ¾ena kupala se pod njim, plivajuæi nauznak, gipka kao prut, bijela kao mramor. Ona ga gledala modrim oèima, smije¹ila se i ¹irila mu u susret ruke. Albus pru¾i desnicu, a kada se ona primaknu, zgrabi je za kosu i sru¹i na travu. Ona mu se jo¹ smije¹ila iako se odsjev gnjeva izmjenjivao sa sjenom straha na dnu njezinih oèiju. Kralj upre koljenom o njenu grud i reèe:

- Poznam te po ribljim zubima, èarobnice rijeèna.

- Uzmi me i idi, sretni smrtnièe! - odgovori mu ona, dok je rijeka pjevala ti¹e i slaðe.

- Ne, ne! Mene èeka ne¹to ljep¹e - viknu on pa gurnu velik kamen i prevali ga na njezina prsa.

- Ti si besmrtna pa æe tvoj jad i sramota dugo ¾ivjeti - naruga joj se Albus te se baci u rijeku. Za èas dignu u koritu mulj i pijesak. Voda proteèe blatna i kaljava. On zapjeva sred rijeke divlju pjesmu svoga nemira, bjesnila i ukrutnosti. Kada rijeèna uspavanka sasvim umuknu, kralj udari u grohot i potrèa naprijed.

Sunce je naginjalo prema zapadu, i Albus je jo¹ morao da pregazi usjev i prevali rt morski.

Kada uðe meðu valove, za¹u¹ti okolo njega zlato; kad mahnu rukom, prosu se iz klasova biser. Znao je da je i taj usjev za njega plot ispred Mirnine postelje. "Pozovi laðe, ¾anji i odjedri!" ¹umilo mu polje. Ali se u njemu raspali srd¾ba, i on bude grad mjesto kose, èopor konja mjesto mobe. Kad sve obori, pogazi i satre, potrèi na rt i ugleda gotovo pod sobom svoje laðe ¹to ula¾ahu u zaton ispred Gale¹ina grada.

IX

Pod trijemovima Gale¹ina dvora prostrti su stolovi. U¾urbali se robovi i ropkinje, noseæi u posudama najslaða vina; na srebrnim poslu¾avnicima pu¹i se peèena divljaèina. Najesti i opiti Albusa i njegove ljude posljednja je nada Gale¹ina. Zato se na kraljevu stolu na¹lo danas u predveèerje èega jo¹ nikada nije bilo na najbogatijoj trpezi. Èesma prekomorskog vina toèi se usred vrta; peèeni vepri poreðani su uzdu¾ plotova. S krova i sa svodova mramornoga dvora pada ki¹a ru¾a na du¹eke i na stolice.

S usiljenim veseljem èeka dvor kralja Albusa i njegovu vojsku; naæi æe se pod onim trijemovima sve èime mora da utoli i da se raznje¾i obijest i oholost pobjednika: jela, vina, darova, pjesama i ¾ena; - sve æe im se dati, sve æe moæi da oskvrne, poharaju i uni¹te, samo neka se Albus ne popne uza stube ¹to vode u odaje kraljièine!

Zaèu se zveket oru¾ja i lupa nogu na pijesku ispred vrta. Pobjednici dolaze procvjetalim drvoredom, prolaze ispod lukova i ulaze pod trijemove. - Pred njima je kralj Albus. Na licu mu je jo¹te èaða po¾ara u planini, na dlakama razgaljenih prsiju krv orlujska, a u bradi blato iz korita rijeke. Njegovo tijelo nosi na sebi tragove noænih borba i oluja, danjeg skitanja i trke; vonja jo¹ uvijek dahom gorskih spilja i peludnih oblaka na livadi.

Dvorjanici i dvorkinje doèekuju ga usklicima i steru pred njim sagove. Albusove oèi probadaju Gale¹ino srce kao dva rta na bode¾u.

- Gale¹a, ti si revan i poslu¹an. Ali se ja ne gostim sjedeæke i ne jedem ¹to je oganj omek¹ao. Momci, donesite!

Nasta prepla¹en meket. Vojnici su gurali pred sobom krdo bijelih srna ¹to ih pohvata¹e maloprije dok su se kupale na u¹æu rijeke pokraj dvora.

- Oderite ih ¾ive! - rcèe Albus dvorjanicima i dvorkinjama koji se zagleda¹e u svoga gospodara, nijemi i blijedi.

- Albuse - reèe Gale¹a - to su pitome kraljièine srne. Posveæene su na¹emu bogu. Zapovjedi nam radije da otvorimo grobove svojih otaca.

Od ljute radosti Albus ne osjeti u tome trenutku boli svoje tajne rane. Zgrabi srnu, izdere na vratu noktima ko¾u i sna¾no potegnu. Krik u¾asa zaori ispod trijema. Albus zapovjedi: "Koljite, i jedimo!" On prvi odsijeèe komad mesa s ramena jo¹ ¾ive srne, turi ga u usta i reèe:

- Gozba je zapoèela!

Albus je gledao bijedu Gale¹inu i njegovih ljudi. Starac dvoranin dignu no¾, ali kad ugleda srnine oèi i zaèu njezin meket, udari sebe u srce, i krv poteèe po stolu. Dvorkinja koja je veæ pet godina pitala djetelinom kraljièinu srnu mezimicu, kleèeæi pred njome, poludi kada krv briznu srni iz vrata. Nasta klanje, a zatim muk, pun groze.

Albus je sjedio èelo stola i gledao kako Gale¹a i dvorani s tupim pogledom, s drhtavim rukama i s pjenom na usnama kidaju zubima sirovo i jo¹ toplo meso. Njihov oèaj i strah bijahu dvije kaplje melema na njegovu ranu. A ta ga je pekla i tjerala da poèini ne¹to jaèe i groznije - sve dok na nju ne kapne ona èarobna kap od koje æe napokon zacijeljeti.

Kada vidje da se donji rub suèncana koluta veæ pribli¾ava puèini, on se dignu i reèe:

- Gozba je minula. Gale¹a, daj znak ¾eni svojoj: ja je èekam. Kad me ona odvede, zapalite zublje pira i zapjevajte pjesmu svatovsku.

- Kraljica dolazi - ¹anu Gale¹a, a njegov je glas bio nalik na ¹um vjetra kroz usahlo li¹æe.

X

Ona je silazila niza stube, rasvijetljene zrakama sunce na zapadu. Spu¹tala se polako i mirno, bez hitnje i bez straha. Bila je kakovu ja jo¹ nitko ne vidje. To nije bila ¾ena ljubovca; to nije bio cvijet strasti ¹to niknu pokraj rijeke a pod cjelovima sunèanim iz zemlje tople i podatne. - Visoka i uspravna, ona je silazila sigurna i mirna niza stube. Vukla je za sobom skut koji je ¹u¹tao kao usjev uoèi ¾etve. Njezine su se noge, malene i lagane, vidjele sve naizmjence ispod ruba haljine. Kada bi stale na stube, one su drhtale pod njima kao pod nogama koje boginje. Pas, modar i valovit kao rijeka, ovio joj se oko bokova i jaèe isticao njihovu krepku, plodnu snagu. Vrat i prsa bijahu joj napola razgaljeni, i ne¹to je ru¾ièasto dr¾ala rukama ispod lijeve dojke.

Ona siðe do polovice stepenica, dr¾eæi glavu malko prignutu i smije¹eæi se oèima punim zvijezda i usnama punim meda onome ¹to je nosila u krilu. Digne glavu i pogleda u oèi Albusa koji je, razbaru¹en i krvav, èekao na dnu stuba, upiruæi desnu ¹aku o koljeno noge polo¾ene na prvoj stepenici. Sjaj se njezinih oèiju ne utrnu, posmijeh se njezinih usana ne presu¹i. Ona je silazila nani¾e, a kada stignu, istrgne s dojke nago mu¹ko èedo i pru¾i ga kralju.

Albus primi dlanovima dijete za bokove; digne ga uvis i zagleda se u nj.

Èedo je micalo no¾icama i otvaralo usta iz kojih su tekle kapi mlijeka. Napinjalo se da uhvati rukama sunèanu zraku koja je s rupe na trijemu padala koso na stepenice.

Kralj ¹anu: Ti si dakle posljednji plot ispred njene postelje? Da te zgnjeèim i rastrgnem, i ja æu onda pasti na le¾aj ru¾a. Melem æe napokon kanuti!

I on pogleda s osjeæajem okrutne zahvalnosti u svoju ¾rtvu.

Albus poèe polagano stiskati.

Iz onoga toplog tijela strujala mu je kroz dlanove èudna vatra; strujala je sve jaèe, kao da se naglo toèi iz èarobna izvora u sve ¾ile njegove.

On stisnu sna¾nije, ali mu ona rijeka prodre u grudi i poplavi srce. Lavske mu ¹ape poèe¹e, prvi put u njegovu ¾ivotu, drhtati. Osjeti da æe ta posljednja borba biti te¾a negoli ona s orlom na vrhu planine.

Kralj ruknu, kao da bi htio prenuti i potaknuti sebe samoga. Prièini mu se da je u rvanju podigao diva koji se latio munje u oblaku. Sad æe djetetu smrskati glavu o stepenice.

Ali se èedo manulo sunèane zrake. Pogledalo je kralja u oèi; vrisnulo je radosno i uronilo ruke u njegovu bradu.

- Ta! Ta! Ta! - stoji obijestan gugut djeteta koje èupa Albusovu bradu i udara dlanovima kralja po licu.

Kraljeve ruke dr¹æu, kao da nose pregolem teret. On osjeæa da se krv onoga djeteta, a s njime i mlijeko matere, razlilo po ¾ilama njegovim. Ugodni srsi jure mu mi¹icama. Koljeno mu kleca od klonuæa, i lice mu se preobra¾ava. Igri onoga obijesnog crva odgovara kralj s posmijehom na usnama i sa suzom u oku.

Albus cjelune dijete i vrati ga kraljici.

Onda kleknu pred njome, poljubi skut njezina odijela i ¹anu:

- Majko, hvala ti!

Polako zalazi sunce u more. Njegove posljednje zrake gledaju kako kralj Albus prostire u vrtu ispred Gale¹ina dvora svoj najljep¹i pla¹t na crnu zemlju. Dao je otkinuti pramac zlatnoj laði, pa ga postavlja na pla¹t, ali tako da se ljulja kao kolijevka. U nj je bacio svu svilu ¹to ju je imao na laði, i nojevo perje svoga ¹e¹ira. U zlatnu zipku metnuo je èedo koje mu je zaspalo na rukama.

Albus se vratio k laðama ¹to di¾u sidra i odilaze. Stoji na krmi i gleda kako kraljica Mirna nji¹e u vrtu svoje dijete. Njegova se krv smirila; njegova je ohola, jaka du¹a puna radosti kao ¹uma li¹æa, kao more valova, kao nebo zvijezda.

Istarske prièe, 1917.