Pio sam èitavu pro¹lu noæ i prespavao ruèak te¹kim i umornim snom, kad se najednom trgnem. Netko je pokucao. A da se nisam ulazniku ni javio, otvorila se vrata, i u sobu stupi jedna gospoða.
Gospoða je bila u crnini, a ja sam le¾ao gol. - Oprostite, ja spavam! - Molim vas, jutros u devet sati umro je Rikardo Harlekini! ("Rikardo Harlekini" izgovorila je gospoða s nekim naroèito patetiènim naglaskom, kao da izgovara ime Vasca da Gama).
- To je lijepo od Rikarda Harlekinija, gospoðo, to je od njega vrlo lijepo, ali ja jo¹ spavam!
- Rikardo Harlekini umro je jutros u devet sati - ponovila je gospoða na vlas isto tako patetièno kao i prvi put i sjela na stolicu, Preko koje je poput nesretnog samoubojice bilo prebaèeno moje jedino odijelo.
Ja sam htio da objasnim toj crnoj dami, da sam pospan, da sam gladan, da sam lumpao èitavu noæ, da je nepristojno provaliti u sobu golog èovjeka i sjesti na njegovo jedino odijelo, da se mene savr¹eno ni¹ta ne tièe, ¹to je umro Rikardo Harlekini, ali dama u crnini nije htjela da shvati nijedne moje rijeèi. Ona je neprekidno i ustrajno ponavljala, da je Rikardo Harlekini umro jutros u devet sati i da se mora ne¹to poduzeti "da ovaj na¹ talent" ("ovaj na¹ talent", to su njene vlastite rijeèi) bude pokopan dostojno i reprezentativno.
- A za¹to ba¹ ja da pokopam tog va¹eg Harlekinija? Ja nisam grobar, do vraga! Ja nemam novaca! Ja sam pijan! - Vi ste odbornik knji¾evnièkog kluba, i du¾nost je Kluba knji¾evnika da se pobrine, da ukop pokojnika bude dostojan tog "na¹eg talenta"!
- A gdje ste vi to èuli, da je taj "va¹" pokojni Harlekini bio "talent"?
Gospoða me je pogledala sa mnogo zaèuðene neizvjesnosti, i ja sam kod toga primijetio, da joj oèi nisu zaplakane. (Bile su to ono isto irealne plave oèi, za kojima sam ja nekoæ davno toliko plakao.)
Stanka. - Da! ©to me tako nevino gledate? Tko je to vama rekao, da je Harlekini bio "talent"? Magare lijeno, a ne talent! I kako dolazim najposlije ja do toga, da se brinem za njegov ukop?
- Bila sam kod gospodina predsjednika, ali on nije htio da me primi! Poruèio mi je da spava i neka doðem sjutra!
(Izmeðu ove gospoðe, gospodina predsjednika i mene bila je prije desetak godina na dnevnom redu vrlo neugodna trokutna afera. Od lirskog talenta gospodina predsjednika priklonila se ova gospoða mojoj - nazovimo je tako - duhovitosti. Poslije me onda prevarila s jednim najobiènijim infanterijskim lajtnantom i ostavila me u velikom bolu sa nekoliko stotina pjesama, a eto, danas, nakon dugih deset godina, ja sam se uzrujao, ¹to gospodin predsjednik nije htio da je primi u stvari ukopa njenog posljednjeg kavalira.)
- A tako? On nije htio da vas primi? On spava? No dobro! Pokazat æemo mi njemu, kako se to spava, dok ovdje na drugoj strani umiru "na¹i talenti"!
Dok je ona tako zami¹ljeno uzdisala i gledala u prilièno prljave daske poda, ja sam joj ponudio da izaðe, da bih mogao ustati, no ona je to melankolièno preèula i opet duboko uzdahnuv¹i ostala nepomièna. Izvukao sam dakle ispod nje svoje hlaèe s hlaènjakom (ona je i dalje sjedila nepomièno i zurila u daske poda), navukao sam te svoje nesretne hlaèe, isprao oèi vodom na brzu ruku, dugo tra¾io gumb za kravatu i lijevu cipelu, zijevnuo, popio èa¹u vode, isprao grlo grgljaèom (jer su se od pro¹le noæi pokazivali znaci upale), zapalio cigaretu, bacio je i opet zatim zapalio novu cigaretu, i tako smo se zaputili do gospodina predsjednika knji¾evnièkog kluba.
Duvao je antipatièan topao vjetar, ¹to povija dim nisko, zabrtvljuje pore pra¹inom i masnim zrakom te nosi glavobolju i ¹um li¹æa po drvoredima. Sparina je bila ljepljiva, i sva su pseta dahtala ispla¾enih jezika. Po kavanama zijevali su kelneri, zavjese po stanovima bile su spu¹tene, asfalt se topio pod nogama. Fijakerski konji i stra¾ari priklonili su glave, a vjetar je tresao limenim cimerima vinotoèja i brijaènica te zanosio zvonjavu u dugim i zategnutim plosnatim odzvucima. Sve slu¹kinje, tri po tri, ¹kripale su u svojim novim ¾utim cipelama i tvrdo¹tirkanim podsuknjama s molitvenikom u desnoj, a rupcem u lijevoj ruci.
Tek vani na ulici, na onoj dosadnoj i pra¹noj sparini, spopala me reakcija na pro¹lu probdjevenu noæ, na prespavani ruèak, na razbijeno poslijepodne, i ja sam se uznemirio nad tim faktom, ¹to se eto s tom gospoðom u crnini ¾urim ulicom u jednoj stvari, koja me se lièno ni¹ta ne tièe. Umro je tu nekakav Harlekini, stvorenje suludo, la¾ljivo, ogranièeno. Èovjek bez ikakva talenta, lijenèina, ¹to je piskarala svekoje¹tarije. Pijanèevao je taj pokojnik od straha pred svojom vlastitom stvaralaèkom nemoæi, krao, varao, ogovarao, i sada, kada je umro otrovan i ispijen ovom ovdje ¾enom, sada æe na¹i ljudi poèeti kao drveni mlinovi da melju nekakve fraze, da ova na¹a provincijalna atmosfera ne prija "talentima".
- Prorekao sam ja tom va¹em Harlekiniju da æe lipsati kao mar¹e negdje kraj kakve pljuvaènice. - Vi ste cinik!
- Nisam ja nikakav cinik, draga moja, nego sam mu to doslovno tako prorekao. A najoèajnije kod toga je to, ¹to to nije va¾no ni po ¾ivot na¹ega grada, ni po njega samoga, a niti po vas. On je zbog vas napustio studij, upropastio se, a vi æete veèeras jo¹ le¾ati s nekim drugim u postelji!
- La¾ete! Vi uvijek samo la¾ete i sve samo prljate! Pokojni Rikardo bio je velik talenat! On je bio genijalan! Njegova pjesma, ¹to ju je posvetio meni, ostat æe u svim na¹im antologijama.
Rutinirano, kao stara glumica, dotakla me gospoða lijevom rukom i sklopiv¹i oèi u hodu i spustiv¹i glavu jo¹ dublje ona je tiho recitirala pjesmu Rikarda Harlekinija, koju je on posvetio Njoj:
Stajati pred ¾enom ispru¾ene ruke
i znati, da su sve te na¹e muke
na vjetru krpe, pokidane niti,
o, ljubavnik je takav tu¾no biti.
Èekati tako. Èekati ko dijete
i gledati, kako duga ljeta lete,
i htjeti reæi rijeè i htjeti naæi ton
i htjeti, htjeti, uvijek ne¹to htjeti,
dok ¾ivot tako gasne i ¾alosno svijeti...
Nisam mogao da se svladam: - To je on meni ukrao. To su moji stihovi! - La¾ete! - Ne la¾em! ©to bih lagao? Za¹to? To je jedan motiv iz onog vremena, kada ste prona¹li, da je onaj luckasti lajtnant imao vi¹e talenta od mene. Ja sam onda dr¾ao svoje pjesme u jednoj ve¹korpi, i Harlekini mi je ukrao èiste ko¹ulje i stihove. I to, ¹to ste tako la¾ljivo tu deklamirali, to je moje skromno vlasni¹tvo.
Stanka.
- Da! Ja se ¹tovi¹e precizno sjeæam, kada sam vam to napisao. Bilo je to u kavani jedne jeseni, a kod drugog stola razgovaralo je devet gluhonijemih. Sjeæate se onih gluhonijemih kod peæi? Onda sam ja jo¹ èuo u va¹em glasu svileni tremolo prve violine, draga moja! I kad bih vas èitave noæi èekao po krèmama i kavanama, kazaljke su se micale na ciferblatima panièno, a vi ste se vukli i podavali ni¹tarijama, dangubama i modiokritetima!
Gospoða je stupala pokraj mene pognute glave i sa svojim krivim i izno¹enim petama, u otrcanoj crnoj svilenoj bluzi, sa zatiljkom, po kome se osule crvenkaste pjegice, ona je davala dojam neèeg bijednog i, da se blago izrazim, neèeg neispranog.
Pro¹la je pokraj nas èeta vatrogasaca s glazbom, sa zastavama i crvenim repovima na kacigama, i to ljudo¾dersko udaranje limenih ploèa i napete teleæe i pasje ko¾e na bubnjevima potpuno je dotuklo moje raspolo¾enje. Nisam vi¹e htio da govorim i èitavo mi se vrijeme vrzlo mozgom, kako je to ipak glupo, da ja sada s ovom ¾enom idem do predsjednika knji¾evnièkog kluba. On je hidrokefalos, glupan, i prije dvadeset i sedam godina izdao je knji¾icu stihova s patetiènim naslovom "Uvehli pupoljci". Pisao je on jo¹ jezikom "b'jaste l' b'jela" ili "sastaste l' se s crncem"; o lahoru, o slavujima i o leptirima je pisao, a istodobno je bio direktor banke i spremao se, da se o¾eni eto s ovom ovdje osobom! Onda sam se pojavio ja, i sve je planulo u dvadeset i èetiri sata. On dakle o meni misli, da sam piskaralo, megaloman, tamna figura, i kada govori sa svojom sada¹njom zakonitom ¾enom (nekom malograðanskom gu¹èicom), on mora da me fantastièno psuje. Ja sam za nj utvorljivi idiot, nemam talenta, piskaram za novac, podmitljiva hulja, prodana du¹a bez ikakva uvjerenja, ali kada se sastajemo na ulici, on, gospodin predsjednik, "na¹ priznati talent", ja, gospodin odbornik, opet "na¹ priznati talent" ("dva na¹a priznata talenta"), onda skidamo ¹e¹ire u velikom zaobljenom luku, razvlaèimo svoja draga lica u neke vodoravne bezizra¾ajno crte i klanjamo se duboko "svojim priznatim talentima".
- Sluga sam pokoran, gospodine predsjednièe! Kako va¹ "priznati talent"? Cvate li kao aloj svaku stotu godinu?
- Sluga najpokorniji, gospodine odbornièe! Kako ste vi sa svojim "talentom"? Dobro! Je li? Hvala dragom gospodinu bogu! He-he! Sluga pokoran! Sluga! Klanjam se! moj poklon!
Sve nam se cijedi ljubaznost kao pomada, a za¹to, to neka sam vrag zna! (Da me taj gospodin predsjednik knji¾evnièkog kluba neobièno sistematski i podlo prlja u takozvanom krugu svoje obitelji, to znam po neobiènoj, namje¹tenoj ljubaznosti njegove legalne gospoðe i po pogledu njegova sina, devetogodi¹njeg derana, koji me, kad prolazi s ocem, gleda s neopisivom mr¾njom, prezirom i omalova¾avanjem. Dijete jo¹ ne razumije, ¹to znaèi kod nas dru¹tveni odnos "na¹ih priznatih talenata", i djeèji je pogled iskreno ogledalo.)
- Uostalom! Sve je to malogradanski zapleteno i bijedno! Ah, da! Harlekini! Fond posmrtne zadruge! Sprovod drugoga razreda na tro¹ak knji¾evnièkoga kluba. Besplatan grob u ime Grada! Vijenci s natpisom: "Na¹em talentu!" Obavijest novinama: "Smrt na¹ega talenta!" Evo nas! Tu smo! Treæi kat lijevo!
Pozvonio sam na masivnim i okovanim vratima, gdje se na blistavoj ploèici svjetlucalo ime gospodina predsjednika knji¾evnièkoga kluba, bankovnog direktora s grbom i krunom i kutijicom s graviranim natpisom: PISMA.
Zvonio sam ponovo. Dugo. Nije se javio nitko.
- Danas je nedjelja! Slu¹kinje su iza¹le! Gospoda spavaju! Ali to je izvanredan sluèaj! Kako je glup ovaj malograðanski stroj. Sve je u njemu zapisano, ureðeno i odreðeno! Èemu je ovdje na ovoj kutijici gravirano, da je to kutijica za pisma? ©to bi drugo moglo biti u njoj nego pisma? Preglupa slaboumna nametljivost! ©to je? Nitko se ne javlja!
Duga zvonjava odjekivala je neugodno u praznom hodniku. Bila je duga ti¹ina. Poslije stanke ponovo je odjeknulo zvonce, a onda se iza staklenih vrata èulo, kako parketi ¹kripe i kako se netko tajnovito primièe k vratima. Ja sam kroz onu staklenu, ¾utom mjedi uokvirenu kru¾nicu na vratima osjetio neèiji antipatièni pogled, kako le¾i na nama, i pod dojmom toga pogleda ja sam pozvonio izazovno i demonstrativno. Htio sam da turim prst kroz onu ¹pijunsku, nesimpatiènu, renesansnu ¹kulju, da probijem ono odvratno oko iza stakalceta, i tako od bijesa nisam skinuo ruke sa zvona vrlo dugo. Onaj netko iza vrata udaljio se tiho (ali se to koracanje èulo po ¹kripi parketa), i dugo zatim nije se èulo ni¹ta. Veæ mi je to èekanje pred tuðim zatvorenim vratima postalo odvratnim i veæ sam stao da se bavim idejom, kako bi najbolje bilo da napi¹em nekakvu ceduljicu i da na njoj odredim sve, ¹to da se uradi kod te nenadane smrti, ali nisam imao ni olovke ni papira. Ni dama nije imala olovke. Ona nije ni pogledala u svoju ta¹ku, veæ je samo mehanièki zanijekala pokretom glave, da nema olovke, i ja sam na to pozvonio jo¹ jodamput srdito i agresivno.
Èuo se poslije toga korak iza staklenih vrata. Korak ovoga puta nije bio prikriven, i vrata su se doista otvorila, ali tek toliko, da je kroz otvor mogla da proviri neèija glava. Bio je to onaj deran gospodina predsjednika, debelo ugojeno dijete s nesimpatiènim izrazom starmalog dangube po¾deruha, dijete arogantno, sa svim znacima lo¹eg odgoja. Dijete je pogledalo najprije mene, a zatim damu u crnini pogledom punim mr¾nje i prezira, a onda se izazovno izderalo, da nema nikoga doma! Da sada svi spavaju! Sada nije vrijeme za vizite! Sada se ne mo¾e govoriti s tatekom.
- Slu¹aj, mali! Reci ti svome "tateku", neka bude tako dobar pa neka se javi, kao da je - sluèajno - doma! Mi ne trebamo njega kao "tateka", zna¹? Ja i ova gospodièna trebamo ga silno! Mi nismo do¹li u vizitu! Reci "tateku", da je umro gospon Harlekini i da ga trebamo. I to jo¹ reci "tateku", da æu zvoniti cijelo poslijepodne neprekidno ovdje na vratima, dok se "tatek" ne probudi ili dok ne doðe doma. Da, pozdravi lijepo "tateka", slatki mali deèko! Va¾na je stvar! Zna¹? Umro je gospodin Harlekini!
Mojoj la¾ljivoj slatkorjeèivosti kao da je mali deran popustio; stavljen pred neke vrste novi fait accompli, za koji - èini se - da nije imao od svoga "tateka" nikakve smjernice, on je zalupio vratima i nestao po novu uputu. Ja sam se okrenuo i po¹ao do prozora, a gospoða u crnini ostala je tiho i nepomièno na istom mjestu. Po prozornom staklu, uokvirenom crvenim i zelenim stakalcima, ¹etale su se muhe. Debele, zlatoglave muhe, neki neobièni primjerci, kakvi se viðaju kod nas samo ovako u sparnu nedjelju poslijepodne, kada hodnici zaudaraju po peèenju i po spirinama, i kada se odnekud iz prvoga kata iza zatvorenih vrata èuje fonograf. Poèela me muèiti ¾garavica, i to me je jo¹ vi¹e ozlovoljilo. Gledao sam tako na kuhinjskom balkonu prijeko na drugoj strani zgrade jedan probu¹eni, modri limeni lavor pun smeæa i jedan fikus, kome je li¹æe otpalo, te se na stabljici ponovo javljale nove mladice ¾uækastocrvene i nabubrele, i tako pod dojmom tih ¾alosnih manifestacija ¾ivotnih ja nikako nisam mogao da se otmem svom pesimistiènom nastrojenju. Muhe su se ¹etale po prozornom okviru i bivale èas zelene, a èas crvene (veæ prema tome, kako bi se micale ispred crvonozelenih stakalaca), fonograf je svirao, a fikus oguljen i oèupan stajao je oèajno ¾alosno u probu¹enom lavoru.
- Gledajte, molim vas, ove odvratne muhe! Htio bih samo to jedno da znam, odakle dolaze ove proklete muhe u ovaj na¹ grad? I kakav je to grad i kakva je to civilizacija? Ovakvi fikusi po lavorima, ovakvi fonografi, ovakve banalne smrti u nedjelju poslijepodne!
- Vi biste umrli na mjestu, da se svemu ne narugate! Imade u vama ne¹to neizrecivo gadno! Vi sada nemate drugoga posla, nego da gledate ove muhe i ove lavore! Eno vam tamo lijepa crkva, lijepa zelena aleja, nebo vedro, eto, tamo je netko pustio crveni balon, ali ne, vi ba¹ morate da gledate u te zelene muhe! Idete mi na ¾ivce tim svojim naèinom!
Doista. Vidjela se preko ravnine nekakvog dvori¹nog magazinskog krova jedna evangelièka crkva od crvene cigle, pravilna, kao sazidana od Ankerova kamenja, a pred evangelièkom crkvom u drvoredu simetrièno obrezano kro¹nje kestenova: jedna do druge, jedna do druge, sve u jednom potezu, pravilno, u redu i disciplini i graðanskoj pristojnosti. Sjetio sam se onog infanterijskog lajtnanta, zbog koga me je ova ovdje gospoða ostavila uvjeriv¹i se (u postelji), da je taj lajtnant "talent" dostojan bronèanoga spomenika na jednom od na¹ih najljep¹ih ¹etali¹ta. Pokojnik je ovu istu evangelièku crkvu od crvene cigle naslikao u akvarelu valjda vi¹e od trideset puta, uvjeren, da je neobièno nadaren akvarelist, a osim toga vje¾bao je regrute, pisao beletristiku i bio "na¹ talent, u koga su se polagale najveæe nade". I on je bio "na¹ talent" kao i Harlekini, i trebao je da postane neka druga vrsta na¹ega Preradoviæa, general, pjesnik i akvarelist, a onda je nenadano umro! ©etao je po korzu u bijelim glac‚-rukavicama (uvijek dr¾eæi ukoèenom ljevicom sablju za balèak, tako da je izmeðu njegove nadlaktice i podlaktice nastao kut od devedeset stupnjeva), oteo mi je ovu nesretnu ¾enu, u koju sam bio zaljubljen do ludila, i tako nestao u vjeènost u dvadeset i èetiri sata. To su asocijacije! To je ¾ivot kod nas! To su na¹i akvareli, na¹e evangelièke crkve, na¹i talenti, na¹e ljubavi i smrti! Prekrasno!
- E, ja nikada nisam imao talenta za akvarele! Ja mrzim evangelièke crkve od crvene cigle i aleje kestenova! Za mene nema na svijetu ni¹ta gluplje od jedne aleje kestenova pred evangelièkom crkvom.
- Da, razumijem vas! Vi mislite pokojnika! Iz vas govori onaj va¹ prljavi "Ja"! Da! On je bio velik talent! ®iva ¹teta, ¹to je umro tako mlad. Ja imam od njega sedam akvarela ove iste evangelièke crkve! Jedan ljep¹i od drugoga! I tri velika paketa rukopisa!
- Te rukopise mo¾ete mirne du¹e prodati na vagu! Ne vrijede ni¹ta! - O ne, gospodine, vi se varate! O njegovim stvarima na¹a kritika vrlo je povoljna pisala! - Na¹a kritika je krava!
Vrlo je vjerojatno, da bismo mi svoj razgovor o ovoj delikatnoj temi "na¹e kritike" bili nastavili dalje, da se iza vrata nije èulo praskanje parketa pod te¾inom neèijeg nevidljivog koraka. Pojavio se glavom gospodin "tatek", predsjednik knji¾evnièkog kluba sa svojom vodenom glavom, u ispranoj platnenoj pid¾ami, s izlizanim svijetlomodrim portama, u mekanim ¹lapama, crven jo¹ od sna, nasmijan la¾ljivo, s bezbojnim oèima pospanog vodozemca, te je samo ¾mirkao iz svoga sala kao nasukani tuljan. Na pid¾ami gospodina predsjednika manjkao je srednji gumb, pa je kroz rasporeno platno provirivala masna, dlakava trbu¹ina u tustim naborima. Ja sam, pru¾iv¹i toj pojavi ruku, imao osjeæaj graðanske mesnate solidnosti i dru¹tvene neoborivosti. Pravi stup dru¹tva! Ne¹to svakako vrijedno neobièno dubokog i iskrenog poklona.
- Klanjam se, gospodine predsjednièe! Sluga sam najpokorniji!
- Moj naklon, gospodine odbornièe! Moj najdublji naklon! Milo mi je! Neobièno mi je drago! Oprostite, ja nisam ni slutio, da ste to vi! Klanjam se, gospoðo, moj naklon! Ljubim ruke! Izvinite, jedna mala zabuna! Djevojka me je krivo izvijestila! A ¹to vi ovdje po drugi put, molim vas? Molim lijepo! Izvolite! Molim lijepo!
U èitavom ovom kompleksu malograðanskih gesta, poplave fraza, neugladene zbunjenosti, krvnih naljeva i nesretnoga gurkanja i klanjanja (kako se veæ valjaju i sastaju na vratima na¹i ljudi, koji glume uglaðenu udvornost), mi smo se gurkali i valjali i rukovali i buèili glasno na prolazu kroz uzano predsoblje, iskiæeno lovorovim vijencima, trobojnicama, garderobom presvuèenom crvenim suknom, bijelonamazanim ormarima, zrcalima, ispunjenim vjevericama, diletantskim platnima (lopoè i krizanteme), i u tom gibanju kroz polutamni prostor, u kome je zaudaralo po toplini kuhinje, po jelima, po neizraèenosti, dimu i blizome klozetu, mi smo se meðusobno isprièavali i uvjeravali o uzajamnoj simpatiji i po¹tovanju. Debeljko u svijetlomodroj ispranoj pid¾ami propustio nas je kroz neobièno uska pokrajna tapetirana vrata, i mi smo se na¹li u salonu. U sobi je bila polutmina i zavjese spu¹tene.
Sve je mirisalo po parfemu, te ja nikako nisam mogao da se dosjetim, kakva bi to mogla biti marka. Bili su tu ko¾nati, mekani naslonjaèi sa mnogo jastuka: crveni, modri, ¾uti, ljubièasti sa zelenim i crnim resama; jastuci svileni, izvezeni, ¹areni, bezbrojni, sve vatirano, sve mekano, sve hemoroidalno gnjilo i pojastuèeno. I sagovi i presvlake od pli¹a i svile, svjetiljke, zlatnouokvirene slike, knjige, mramorne tintarnice s bronèanim lavovima, cvijeæe, vaze, porculanske figurine, bibeloti; jedan tedi bar¹unast, drugi tedi èupav, jo¹ jedan tedi sa crvenom nju¹kom; jedna krinolina, èajne lutke, jedan kineski paravan s dugorepim modrim pticama, ru¾ièaste rokokolutke s bijelim napra¹enim perikama - a la Watteau - jedan melankolièni pantin s gitarom u ruci, smeði rutavi tedi, jo¹ jedan pantin u crno-¾utoj pid¾ami, a izmeðu tih jastuka i tih pantina i lutaka i ptica i lampiona kao blijedi klaun u ispranoj svijetlomodroj pid¾ami, kao irealna sablasna pojava, zadihan, nervozan, sipljiv, la¾no dobroæudan, jo¹ pospan, zavaljen u naslonjaè meðu jastuke i dva bar¹unasta medvjeda, gospodin predsjednik knji¾evnièkog kluba, i nepoznata crna gospoða, tiha, u pokornoj tuzi.
- Dakle je umro gospodin Harlekini? ©teta je za tog talentiranog mladiæa! Vjeèna ¹teta!
- Da! Umro je Harlekini! I sada bi trebalo ne¹to uèiniti u interesu njegova pokopa, gospodine predsjednièe! Eto i gospoða se potrudila u toj stvari do vas, gospodine predsjednièe!
- Da, da! Znam! Naravna stvar! Samo æe to te¹ko iæi, jer Klub knji¾evnika - kao ¹to vam je uostalom vrlo dobro poznato - nema, da tako ka¾em, raspolo¾ivih sredstava! Da! A i nedavno se iscrpao ba¹ èitav fond na jedan slièan sluèaj! Kada smo mi tako nesretan narod, te nam eto umiru na¹i talenti jedan za drugim! Da, i pokojni Harlekini dobio je veæ iz toga fonda zimski kaput, ako se ne varam, i to æe vrlo te¹ko iæi ...
Tako je poèelo to natezanje oko toga, da li je pokojni Harlekini dobio zimski kaput ili nije, i da li je jo¹ jedna namira ostala protupropisno nepotpisana (a to je bila namira nekog veæeg predujma, ¹to ga je pokojnik protupropisno podigao), i kako æe to te¹ko iæi, jer je fond - da tako ka¾em - iscrpen, i tako se sva nevjerojatna stvarnost ovoga zbivanja stala otkrivati u sve bjesomuènijem, luðem i napetijem obliku.
Po nekom vi¹em i neshvatljivom zakonu ljubavnih zapletaja i afera, nas troje okretali smo se po svim pravilima ljubavnoga trokuta, kao ¹to to dolikuje mu¾jacima, kada se koèopete oko ¾enke, ¹to zbunjeno ne¹to kvoca u sredini i prevræe oèima. Mi smo dodu¹e govorili o na¹oj prokletoj sredini, "koja nema ni najmanjeg kulturnog smisla za po¹tovanje na¹ih talenata", i o smrti mladiæa Harlekinija, koji je nenadano umro ostaviv¹i za sobom tako "najopravdanije nade", no uza sav taj namje¹teni napor, u prvome planu na¹e svijesti stajala je èinjenica, da smo nas troje ipak srepljeni nekim dubljim i nerije¹enim problemima. Gospoða u crnini i gospodin predsjednik zaobilazili su se kroz èitavo to vrijeme konvencionalno i glupo, te kada se gospoði nehotice izmaknulo i kad je gospodina predsjednika nazvala Bogumilom i rekla mu intimno ti, on se zarumenio u svojoj malograðanskoj krokodilov¹tini sav zbunjen i nesretan.
- Sad bilo kako bilo, Bogumile, ja se nadam, da æe¹ ti biti tako dobar i poduzeti u ovoj stvari sve ...
- Da, gospoðo, da, da, naravna stvar - uzrujao se gospodin predsjednik kao da se boji, da ja ne bih otkrio, kako je izmeðu njega i ove dame jedamput ne¹to u ¾ivotu bilo, ¹to opravdava ovakvu namje¹tenu intimnost! Idiot!
- Da, da, gospoðo, ja æu uèiniti sve, naravna stvar, sve ¹to mogu...
Zbunjen i uzrujan on je ¾mirkao na gospoðu kao na neshvatljivu sablast, ¹to se javlja ovdje nenadano u ovom graðanskom redu i harmoniji kao mrlja iz pro¹losti, kao zaboravljen skandal, te ga sada uznemiruje u mojoj prisutnosti.
- "Ovaj tip ovdje" (to jest "ja"), "nesimpatièna, nametljiva, nepouzdana, tamna figura, novinar, piskaralo, ova ¾ena, siva djevojèura iz polusvijeta, prljava, neoprana, siroma¹na" - ¹to mi tra¾imo kod njega? ©to mi hoæemo od njega? ©to ga budimo i uznemirujemo u njegovu Redu i Karijeri? ©to se tu javljamo kao prikaze iz mladih dana? Kako neugodno! Kako je to sve neizrecivo neugodno!
Svijestan svega toga ja sam bio zapao u pasivnu i blesavu kontemplativnost i odbiv¹i se na takozvanu intelektualnu distancu od tog bizarnog zbivanja, zinuo sam i zaboravio, da i ja treba da igram ulogu dru¹tvenog odbornika ¹to reprezentativnije, da se smje¹kam, da razvlaèim usne, a ne da sjedim u tome trokutu kao gluhonijem. Ja sam se bio odrvenio gledajuæi toga debeljka u toj polutamnoj sobi izmeðu tridesetak bar¹unastih medvjeda i bibelota, lutaka i jastuka i pantina. Sjedi meku¹asti debeljko sa svojim podvoljcima, zlatnim plombama, èetiri metra skraæenim crljevima, masnim i dlakavim u¹ima, zijeva, gu¹i se te nema ni pojma o cijeloj toj drami, ¹to se odigrava u njegovu salonu. On nema ni pojma, da je njegova ljubovca ubila mrtvog mladiæa i na¹eg "nesretnog talenta" Rikarda Harlekinija. On nema ni pojma, ¹to to ¾naèi le¾ati kao su¹ièava propalica pod krpetinom ovakve pi¹ljive civilizacije, u kojoj stoji jedna evangelièka crkva od crvene cigle i jedan uredan drvored kestenova kao na akvarelu mrtvog infanterijskog lajtnanta.
Le¾i pod svim tim jedan mladiæ, zbunjeno, glupo, la¾ljivo dijete, ali le¾i, i oèi su mu izbuljene u toplu jugovinu, u sivu prazninu, po kojoj slu¹kinje ¹kripe novim ¾utim cipelama u nedjelju poslijepodne. A ovdje u salonu u ugodnoj polutmini razgovaraju nekakvi bijedni predsjednici i pijani odbornici knji¾evnièkih klubova o pristojnom graðanskom ukopu drugoga razreda, kakav dolikuje najposlije "jednom na¹em talentu", u koga su toliki polagali nade. Kako je sve to bestidno glupo! Kako idiotski besmisleno!
Kada smo se poslije tog neugodnog i suvi¹nog razgovora na¹li na ulici, zamolila me gospoða, da je otpratim do mrtvaènice. Ne volim mrtvaènice, a nisam imao ni novaca (veæ po prilici ba¹ toèno toliko, koliko æe me oguliti fijaker), ali kada je propalo cijelo poslijepodne, neka vrag nosi i mrtvaènicu i fijaker!
U mrtvaènici le¾ao je Rikardo Harlekini izmeðu ¹est vo¹tanica i bio je zelen. Gospoða je pokleknula na klecalo do mrtvaèevih nogu i tako ostala dugo, sagnuta u pasu, kao rutinirana glumica. Bio jo veæ poèeo da se toèi suton, a meni je postalo dosadno.
- Izvinite, gospoðo, ali ja skromno mislim, da ste dovoljno kleèali. Ja idem! Meni je dosadno! Klanjam se!
- Vidite, kakav ste vi odvratan tip! Ja veæ godinama kleèim ovako nad na¹im mrtvim talentima, a vama je odmah dosadno! Nesnosan èovjek!
- Vi ste po svoj prilici plaæeni za tu funkciju od kakvog pogrebnog dru¹tva! Zato i liferujete svake godine po dva-tri "talenta" za pristojan graðanski sprovod s govorima i èlancima po novinama, uz trideset posto od brutto prihoda.
- Ja se ne dam vrijeðati. Vi imate najmanje prava da me vrijeðate - usplahirila se ¾ena, skoèila sa crnim suknom presvuèena klecala i stala mi okom u oko. Maèkasto se onda trgla i uzela me za ruku intimno i toplo.
- Za¹to ste tako surovi sa mnom? Vi imate najmanje prava na to!
Zgadila mi se ta ¾ena, i ja sam protrnuo od njena dodira i stao dva koraka natrag.
- Gospode bo¾e! Toj nakazi sam ja pisao pjesme!?
- Za¹to me gurate od sebe? Vi mene uvijek gurate od sebe, a kada se ja povuèem, onda ste ljubomorni! I danas poslijepodne, ti si opet bio ljubomoran!
- Istina je! Ona je rokla ¾ivu istinu. Danas poslijepodne ja sam bio ljubomoran! Nepoznata ova privlaèiva i odvratna ¾ena, koja se kao bludnica vuèe sa svim i svakim, ta ¾ena znaèi za mene veæ godinama neopisivu, mutnu i ¾alosnu hamletov¹tinu!
Ja ljubljah Ofeliju,
i èetrdeset tisuæ braèe joj
sa cijelom snagom svoje ljubavi
nadma¹it moju ne mogu.
- Ali ja bih odrezao svoj roðeni jezik prije nego da joj to priznam! Prvo, jer je preglupa da to shvati, a drugo, jer mi se ne da biti suparnikom raznih "tateka", lajtnanta i Harlekinija!
- Idite, molim vas! Ja sam bio ljubomoran danas poslijepodne? A na koga? Na "tateka"? He-he! Pustite me, da ne puknem od smijeha! Zar biste se vi, kao pristojna ¾ena, povlaèili s onakvim tipovima, kao ¹to je predsjednik? Zar niste primijetili, da se je zarumenio preko u¹iju, kad ste mu rekli ti? On se danas stidi, ¹to je s vama imao bilo kakvu vvzu. Da mo¾e da od vas otkupi svoju prvu knjigu pjesama, ¹to vam je posvetio u slijepam zanosu, on bi danas platio svoju jednomjeseènu plaæu.
- On je glup i star! Ali on nije ni¹ta gluplji od tebe! Nitko od vas nije nikada pokazao ni najmanje interesa da zapravo sazna, tko sam ja!
- Tko ste vi? Vi ste provincijalna frajla, a glupi ste kao Atlantida ili bilo koji drugi funtroman po gro¹. Va¹ ¹arm jo¹ djeluje po kaptolskim krèmama, tu jo¹ uspijevate kao zavodnica mladih lajtnanta i megalomana, ali inaèe, sve to va¹e bludnièenje savr¹eno je nezanimljivo i neva¾no, a va¹ identitet je potpuno bespredmetan!
- Tako? Moj identitet je vama bespredmetan? E, onda izvolite uzeti do znanja, moj gospodine, da sam ja hrvatska knji¾evnost lièno! - Vi ste guska! - ©to?
- Guska! Vi se ovdje dr¾ite patetièno teatralno kao da ste mi revolver ispalili u glavu. Ja sam meðutim neranjiv za takve smicalice, po¹tovana moja! I najposlije, ako ste vi doista hrvatska knji¾evnost, kakav, je to naèin, da ste se usudili da me uznemirujete, vi histerika prokleta? I tko ima najposlije ne¹to od toga ¹to ste vi lièno hrvatska knji¾evnost? ©to ima ovaj pokojni mladiæ od toga? Otrovali ste mu ¾ivot i ¾ivce, a nad tim skandalom vi tu afektirate i ne¹to buncato, da veæ godinama kleèite nad mrtvim talentima! Kakve su vam to samo krive pete? Kako to izgledate mizerno? Niti okupani niste kako treba, vi frajla provincijalna! Vas bi trebalo policajno istjerati iz zemlje, da ne upropa¹æujete mlade ljude!
- Vi ste cinik! Takvi ste vi bili uvijek! Uvijek ste ne¹to vikali protiv mene, gledali me s mr¾njom i psovali me bezrazlo¾no i glupo. I politika i etika i nacionalna ekonomija i sve ono drugo, sve vam je to bilo preèe od mene! Uvijek ste me gurali i zanemarivali, a tako smo mogli biti sretni! Svemu je tome kriv taj va¹ bolj¹evizam prokleti! Zar je to ljudski, stajati ovdje nad otvorenim grobom tako tvrda srca?
- Da! Bolj¹evizam! Nisam ja lajtnant! Ne znam ja slikati akvarele! Ne kradem ja tuðe pjesme! Ja gledam stvari, kakve one jesu, i to vama nije ljudski, ¹to ja radim, ali neodgovorno upropa¹æivati jednoga mladog èovjeka za drugim, to je ljudski! Ja æu vas prijaviti policiji, ja æu vas uni¹titi ...
- Oprostite, gospodine, za¹to vi vièete? Na koga vièete? Ovo je mrtvaènica! Ovdje je zabranjeno glasno govoriti! - Kako! Molim?
Doista! Stajao sam do nogu jednoga od na¹ih mrtvih talenata, i mrtvaènica je bila potpuno prazna. Na vratima, s mar¹alskim dvorskim ¹tapom, stajao je podvornik mrtvaènice u ¹panjolskoj gali i èudio se èovjeku, koji govori sam sa sobom u praznom prostoru. Bio je suton, i vo¹tanica je jedna zapucketala, kao da je jedan nevidljivi duh pljucnuo na plamen.