"Èovjek roðen od ¾ene kratka je vijeka i pun nemira". / Knjiga o Jovu, gl. 14
Zelenkasta svjetlost, zbijena tamom i naborana od premorenih oèiju pritiskuje me svojim pipcima i ja se osjeæam kao da sam u¹ao natrag u ¹kolske hodnike moga ranog djetinjstva. Ova svjetlost, pro¾eta kristalnom jezom, polako me osvaja od poluskva¹enih prstiju nogu uz koljena pa sve do grudi koje vi¹e i nemaju onaj prvobitni obim, èudno su se otegle i opasale rukama kao te¹kim mokrim konopom. Ne zbog ovoga ¹to sam tu, u ovoj nezgrapnoj kutiji, koja nikada nije ni slutila da æe jedno biæe slièno meni naæi u njoj skloni¹te, ne zbog ovog kubnog metra polutame, veæ zbog onog napolju, zbog onog ¹to je do¹lo gotovo iznenada, bez prethodne opomene sirena, èini se - niotkuda.
Ona neobièna znamenja koja su navirala ispod krovova, pravila spiralne putanje i uvlaèila se pod kosti, uèinila su da se moje spokojstvo pretvori u pepeo, da odleti, da se toliko razlikuje od spokojstva drugih, koji su saèuvali kljuè doga dajðaja. A oni pred kojima su sve brave bile zakljuèane naglo su tonuli u pijanstvo, vrtoglavo jurili ulicama i raznosill ta znamenja kao jutarnje novine, pomalo u¾ivali u svemu tome, u vlastitom strahu, u radoznalosti drugih, u opasnosti koja se naglo pribli¾avala.
Sve ove pojave vraæale su me saznanju da mi nijesmo toliko moæni da pretska¾emo razvoj dogaðaja, jer èinilo mi se da je lak¹e govoriti o dogaðaju koji je veæ tu nego o èesticama koje ga najavljuju, èesticama zagonetnim, isto onoliko koliko i ne¹to ¹to ne postoji. Ali te èestice su ipak najavljivale prisustvo neèega iznad samih na¹ih glava, ispred zbunjenog pogleda, ispred mojih sasvim nemoænih ruku.
Nikako nijesam mogao da se pomirim sa osjeæanjem nemoæi pred tom èudnom zagonetkom koje su bile svjesni i mnogi drugi, trgovci, èinovnici, prodavci novina, ali njima je bilo lak¹e, oni su se zavaravali, tje¹ili jedni druge, i neprestano brbljali o proroèanstvu koje je dao neki starac pretpotopskog glasa - da æe krv poteæi poljima, da æe sunce utonuti u maglu, da æe ¾uti mravi preplaviti zemlju. Tada sam mislio da su to najobiènije gluposti, obmane, znaci, prisutne panike. Meni to nije moglo pomoæi, zato sam vi¹e volio da budem sam pa ma koliko to te¹ko bilo; tako sam mogao da prihvatlm sve mjere predostro¾nosti.
Kako da ne primijetim koje su sve struje uplovile u mene! Nu¾ne, svakodnevne pojave, naglo su gubile svoj pravi smisao, stvari su se dijelile na najsitnije èinioce, magleni veo je dolazio i sa sjevera i sa juga i ja sam namah shvatio da ni o èemu drugom i ne mislim, da sam potpuno zaokupljen i da mi je jedini izlaz skloni¹te. Pomi¹ljao sam da je ipak sve to jo¹ uvijek rano, zato sam i nastojao da svoj svakodnevni put do ureda, koji bi protekao u prelistavanju jutarnjih novina i brzoj analizi sluèajno uhvaæenih polureèenica u prolazu, preðem ¹to prije, izbjegavajuæi svaki neposredan razgovor s ljudima, jer mi se èinilo da bih u tom sluèaju ubrzao katastrofu koja je veæ ionako nedvosmisleno visila nad nama.
Osjeæao sam njeno prisustvo po iznemogloj ti¹ini ¹to je jutrom zahvatala grad i prostirala se po asfaltu koji je tada dobijao bjelièastu skramu kao jezik bolesnika. Ta ti¹ina je skoro ledila i li¹æe koje je veæ sasvim bilo spremno za put kao i uvijek krajem jeseni, okamenila ga i oduzela mu onu prirodnu lakoæu, privezala ga za stablo kao da nema potrebe da napravi mjesto za novo listanje. Shvatio sam da je priroda poremetila svoje tokove i to sam uzeo kao jo¹ jedan nepobitan dokaz onoga ¹to je prisutno, ¹to ne bi trebalo da doðe, a ipak sam svjestan da se mora zbiti u svoj svojoj ne¾eljenoj izvjesnosti.
Ni cvrkut ptica nije me vi¹e uznemiravao, nijesam osjetio ni krila ni krik, i prva pomisao koja mi je do¹la poslije tog saznanja bila je da one svojim èulima bolje osjeæaju opasnost nego ljudi, da su se sklonile negdje meðu stijene, duboko pod zemlju, ispod ove blijede svjetlosti koja tamom zasljepljuje.
Poèeo sam da izbjegavam prijatelje jer mi se èinilo da æe me njihovo prisustvo jo¹ vi¹e uplesti u mre¾e iz kojih nikako neæu moæi da se izvuèem. Oni su ionako bili zauzeti sobom i svojim slutnjama, pa mi se poèesto priviðalo da mi zapravo mislimo iste brige, samo ¹to ih primamo i nosimo na razne naèine.
Novine su bile moja jedina veza sa okolnim svijetom, ali i iz njih je vrebalo puno nesluæenih opasnosti, mala i gorka ujedanja ratne igre, i jeza koju sam jedino ja osjeæao jer o njoj nije ni¹ta pisalo; ona je biia sakrivena duboko izmeðu redova. Prvi put u ¾ivotu vidio sam da ni novine nijesu hladan papir, da i u manjim i u veæim slovima ima puno eksploziva (taj prasak sam veæ odavno osjeæao); jedino ¹to u njima nije bilo ¾ivo (vidi¹, ta slika me odavno prati) bila je iscijeðena djevojèica sa brojem na grudima koju je smrt posjetila u trenutku buðenja pored male mena¾erije od plastiène mase.
Kad bi mi uspjelo da se izvuèem iz tih praskavih okvira novinskog papira i da zakoraèim naizgled potpuno mirno, nanovo bih osjetio dah opasnosti te¾ak i gust kao ma¹insko ulje, dah brojnih le¹ina i poèaðalih oblaka iznad kojih je virilo parèe provalije neba sa ogromnim slapom koji je munjevito jurio da me ugu¹i ne ostavljajuæi mi ni trunku nade da æu uspjeti da saèuvam malo vazduha, makar toliko da bih mogao poku¹ati bjekstvo. Grudi su se skupile, a grudna kost utonula meðu pluæa i priljubila se uz du¹nik, te mi je uzaludan svaki poku¹aj da udahnem.
Sad jasno znam i vidim da æe poteæi krv, valjaæe se, ne brzo kao bujice ¹to za tren sve odnesu, veæ lagano i meko, zatvarajuæi sve pore na ovoj ispucaloj zemlji, podaviæe rijeke, poklopiti jezera, a ljude æe gutati kao ¾ivo blato, zatopiæe ¹koljke u u¹ima i nastupiæe mrak od ti¹ine, mrak gluv od velike smrti.
Svakako, morao sam pronaæi skloni¹te. Vi¹e nije bilo odlaganja, jer narednog trenutka, ili odmah poslije njega, mo¾e da se dogodi, a kud æu ja ako se unaprijed ne pobrinem, ako ne pronaðem ni¹ta?
Pored samog ureda postoji jedna stara prizemna zgrada koja veæ odavno slu¾i kao gara¾a, mada su kola parkirana i sve do pumpne stanice. Tu, u gara¾i, pomislih, mora da postoji neki otvor, neko ugodno mjesto koje bi moglo biti vrijedno moga traganja.
U¹ao sam polako kao da hoæu da pogledam gdje bi se mogla uvesti kola (mo¾da æe neko misliti da ih zaista imam), nemarno naizgled, zavirio u svaki ugao, opipao gvozdene konstrukcije i betonski pod; znao sam da mora postojati neki prostor, ne¹to za instalacije ili kakvu drugu svrhu. I ba¹ dok sam razmi¹ljao o svemu tome (pla¹ila me pomisao da æe neko naiæi), iznenada sam ugledao jedan mali otvor koji se nalazio u zidu ¹to spaja gara¾u s na¹im uredom. To je, zakljuèio sam, i bez oklijevanja napustio gara¾u da ne bih sluèajno odao tajnu ovog pronalaska. Dok sam se peo uz stepenice uvidjeh da je zgrada u kojoj se nalazi na¹ ured nekada imala lift èije je le¾i¹te, sada zabetonirano odozgo, a onaj ulaz iz gara¾e bio je jedini otvor na toj sasvim neupotrebljivoj kutiji.
Razradio sam èitav plan: kad doðe onaj trenutak, ljudi æe izbezumljeni da pojure niza stepenice, ali po¹to na¹a zgrada nema skloni¹ta, svi æe krenuti napolje, prema velikom mostu kod parka, ili prema hotelskom skloni¹tu (zar bi tada uop¹te neko mogao uæi), a ja æu hitro iskoristiti pometnju, uskoèiti u gara¾u i provuæi se neopa¾eno, sasvim smanjen, u onaj bezbjedni prostor kubnog metra tame.
Od ranog jutra znao sam da æe se tog dana dogoditi.
Kuæepaziteljka me je èudno gledala, pribli¾ila mi se i zauzela moleæiv stav. Mo¾da je htjela da me ne¹to pita; mislio sam da je predosjetila pa ¾eli da se posavjetuje, da mi ne¹to ka¾e na opro¹taju. Ja sam lukavo odbio svaki razgovor, praveæi se da ne primjeæujem njenu ¾elju, i kao obièno - samo uètivo otpozdravio.
Moj susjed iz ureda, koga sam sreo odmah po izlasku iz svoga stana, takoðe se zagledao u mene, ali nije izustio ni jednu rijeè; ja sam ga mimoi¹ao bez pozdrava, vjerovao sam da je tako bolje.
Novine toga jutra nijesam kupio. Nije imalo svrhe. One ionako vi¹e ni¹ta ne mogu da ka¾u. Meni. Oni koji nijesu bili upuæeni u ono ¹to predstoji halapljivo su gutali masna krupna slova i vjerovali da jo¹ odnekud mo¾e doæi spasenje. Tada mi ih je bilo pomalo ¾ao. Pomislio sam: Koliko su ta biæa prepatila da bi saèinila porodicu, da bi kupila ogreva za zimu i na vrijeme, po najni¾im cijenama, spremala tur¹iju, koliko su se ta biæa sekirala zbog ¾elje njihovog sina da mu pribave razne igraèke, a vjerovala su da ima i pametnijih stvari!
Na trgu (vjerovaæete mi da sam i¹ao dovoljno brzo) biio je puno svijeta. Èudila me ta gomila koja, izgledalo je, nije ni poku¹avala da se negdje skloni, veæ je unezvjereno gledala prema krovu jedne visoke zgrade. Onako u prolazu naèuo sam da se neko priprema za skok, da ljudi ula¾u posljednje napore da ga odvrate, da je taj neobièan èovjek pozvao publiku da gleda èudnu paradu i da æe za koji trenutak zaglaviti na trotoaru.
To me jo¹ vi¹e uvjerilo da pometnja veæ poèinje. Samo, nikako nijesam mogao da shvatim za¹to ljudi toliko nastoje da tog èovjeka odvrate od namjere, kada æe i sami, za koji trenutak mo¾da, morati ozbiljno da se pozabave sobom. Tada sam vidio u kolikoj sam prednosti.
U ured sam u¹ao prvi; sio sam, otvorio fijoku i nemarno izvadio akta. Bilo je puno nerije¹enih. Nikako ne znam za¹to sam sve to radio, kad mi je odavno bilo jasno da je to sve prah, kao i ljudi koji su ih pisali. Pa ipak, oèekivao sam da se pojave i ostali sluzbenici, da se i oni nagnu nad stolove, jer ako bi se sluèajno sada desilo, oni bi mogli unaprijed izgubiti glave i pojuriti uza stepenice. Tako bi mi zakrèili put i moje bjekstvo bilo bi onemoguæeno.
Oko osam, iznenada me o¹inu jedan zvuk neobiène visine koji je do¹ao negdje sa strane, porebarke; uðe u mene i poèe da me stru¾e, da me gloðe, da do ludila vri¹ti. Tada osjetih gu¹enje. Poku¹ah da udahnem, razvukoh èeljusti, napregnuh mi¹iæe, ali vazduh se skameni i nikako da progutam tu stijenu. Onda se zvuk ponovo javi, ali ne vi¹e onako jednostavno - rastao je odasvud, iz svih uglova, uvlaèio se u sve pore, grizao, ujedao, drobio misli; ja poku¹ah da zaèepim u¹i dlanovima, ali oèi razvuèene do bola i jezik u sitnim trzajima kazivali su da se i zidovi lobanje ugibaju.
Jurnuh niza stepenice i uletjeh u gara¾u. Bi mi jasno, i pored opasnosti u kojoj sam se nalazio, da moram uæi neopa¾eno. To mi je uostalom i uspjelo zato ¹to su u suprotnom uglu radnici rastavljali nekakav ¾uti kamionet.
Zatvorih ulaz mog skloni¹ta. Zvuk je ipak trajao, jedva primjetno ti¹i, ali ne manje jeziv. Poèeh da trpam u otvor stare d¾akove od cementa, polutrule krpe i druge otpatke koje naðoh oko sebe u tami, i tako napravih zid ispred zvuka.
Zelena svjetlost je jedino od èega nijesam uspio da pobjegnem. Nikako ne mogu da pronaðem njen izvor niti da joj umaknem. Uzaludno zatvaram oèi - ona se uvlaèi izmeðu kapaka i zjenica, pritiskuje me svojim pipcima, zbijena tamom, kristalnom jezom polako me osvaja od poluskva¹enih prstiju nogu uz koljena pa sve do grudi koje se nekako stegle i opasale rukama kao te¹kim mokrim konopom. Gluho.